46% Hrvata će ove zime otputovati u inozemstvo, a i potrošiti više negoli prošle zime
Provedeno je online istraživanje o korištenju novčarskih usluga među korisnicima kartica. ...
Kako se pravilno ponašati u javnom bazenu
Uvijek pliva uz lijevi rub pruge. ...
Ljubav na poslu
Otkriveno je da su uredskim aferama skloniji muškarci. ...


Anketa
NALAZITE SE U
Ima li seks turizma u Hrvatskoj?
Objavljeno: 29.10.2013. 21:12  
Antropoturizam, seksualni turizam
Antropoturizam, seksualni turizam
  • Antropoturizam, seksualni turizam
  • Antropoturizam, seksualni turizam

U današnjem stanju sve kompleksnije i cjelovitije globalizacije svijeta, zapadni čovjek sve manje zemalja ili područja svijeta može smatrati egzotilnim, nevinim i netaknutim. Možda je upravo potreba da se dohvati, da se uđe u taj “čarobni” svijet, uzrok sve većoj popularnosti jedne relativno novije vrste turizma koja se u stručnoj literaturi zove antro- ili antropoturizmom.


Razgovarala: Mirela Holy

 

Ona vrsta znatiželje, ne uvijek samo intelektualne, koja je u prijašnjim vremenima bila karakteristična za znanstvenike antropologe i etnologe, danas je zahvatila mnogo šire stanovništvo. Paradoksalno je da je upravo potreba zapadnog čovjeka da sagleda model života u netaknutoj prirodi, kojeg smatra iskonskim i prvobitnim, uzrok sve bržeg propadanja takvog modela svijeta i života, utapanja istog u uniformnost civilizacije koja nas okružuje. Mnoge države, odnosno vlade država u kojima postoje mogućnosti za antropoturizam, koriste novonastalu modu kako bi popunile svoje više ili manje prazne državne blagajne. Pri tome se rijetko razmišlja o posljedicama koje će takav turizam imati po lokalno, domorodačko stanovništvo. Ipak, neke zemlje su u antropoturizmu pronašle prihvatljiv modus vivendi, suživot gospodarske koristi, očuvanja etno-kulturne baštine i zaštite okoliša.

 

Lovci na ljudske glave - hotelijeri

Najdalje je u osmišljavanju pozitivnih rješenja antropoturizma otišla jedna od najrazvijenijih zemalja Azije - Malezija. Negdašnji lovci na ljudske glave, domoroci s otoka Bornea - Dajaci Sabaha i Sarawaka, danas žive kao službenici longhousea, vrste eko-hotela u dubini džungle, nastale projektom kojeg potpisuju uprava Hiltona i malezijske Vlade. Malezijska Vlada je uvidjela da nemilosrdna sječa stoljetnih džungli Sabaha i Sarawaka alarmantno smanjuje životno područje starosjedilačkih Dajaka. Prekrasne šume, netaknuto more i zanimljiva, “primitivna” plemena postali su sastojci recepta za uspješan turizam. Dajake su zaposlili u objektima udaljenima od civilizacije, na poslovima koji se ne razlikuju mnogo od onih koje su obavljali u okviru plemenske kulture. Jednim projektom postignuo je više ciljeva: zaštićena je priroda, osmislilo se rješenje za “meko” uvođenje pripadnika domorodačkih plemena u suvremenu kulturu, postigla se znatna novčana korist.

 

Nažalost, takva rješenja u turizmu su, uglavnom, jako rijetka. Mnoge druge azijske i afričke zemlje antropoturizam pretvaraju u vrstu zoološkog turizma safari kamerom i fotoaparatom, gdje ulogu egzotičnih životinja igraju “egzotični” ljudi. Međutim, safari obično ne završava ulaganjem fotografija u albume. S putovanja u nepoznato u domovinu se obično donose i dojmovi o “egzotično-seksualnom” druženju s pripadnicama domorodačkih plemena.

 

Bijelci su za Indijance glupi i uniformirani

Spomenutim fenomenom bavi se etnologinja Daniela Angelina Jelinčić, asistentica Instituta za međunarodne odnose na Programu kulture i komunikacija koja fenomen antropoturizma komentira na sljedeći način:

Antropoturizam je jedna relativno novija vrsta turizma čiji su sudionici pripadnici tzv. zapadne kulture u ulozi turista, a posjećuju egzotične, njima strane kulture, tzv. primitivna plemena. Antropoturizam, a samim tim i istraživanja istog, najviše susrećemo u Aziji gdje dominiraju Tajland i Indonezija, te u Africi. U posljednje vrijeme spominje se i Australija gdje je došlo do sukoba između bijelih zemljoposjednika i domorodaca, tzv. Aboridžina, o pravu na zemlju. Sporno je zemljoradničko iskorištavanje (turistička i u druge svrhe) zemlje koja po prirodnim zakonima pripada domorocima Australije. Slične pojave uočene su i u rezervatima sjevernoameričkih Indijanaca koje posjećuju bijeli, uglavnom američki turisti. Dobiveni su zanimljivi rezultati istraživanja koje je pokazalo kako Indijanci vide bijele turiste. Indijanci promišljaju bijelce kroz stereotipe; bijelci su za njih glupi i uniformirani. Indijanci izrađuju lutke koje prikazuju muškog bijelog turista odjevenog u šarenu košulju i bermude, ruku punih suvenira, s fotoaparatom obješenim oko vrata, s osmijehom od uha do uha. Jedno pleme Indijanaca osmislilo je ples u kojem plesači glume turiste. Turisti vrlo rado gledaju taj ples kojim ih Indijanci, u stvari, ismijavaju. Indijance jako smeta što turisti kupuju njihove rukotvorine iz samilosti prema njima, kao obične suvenire, a ne iz istinskog estetskog poriva koji bi ih priznao kao umjetnike.


- Vaša istraživanja najviše se odnose na tajlandska plemena. Možete li izdvojiti neke specifičnosti tajlandskog antropoturizma?

Moji podaci se odnose na pleme Žuto lišće koje je udaljeno od civilizacije, pleme koje je imalo malo dodira s vanjskim svijetom. Žuto lišće govori plemenskim jezikom, nisu im dostupni radio ili televizija. Misionar koji boravi s njima uočio je pozitivne i negativne posljedice antropoturizma. Pozitivno je što su pripadnici plemena Žuto lišće poslije dodira sa stranim ljudima počeli razmišljati o svojoj tradicionalnoj kulturi. Oni upravo zbog turista proizvode tradicionalne rukotvorine, kojih je umijeće izrade već padalo u zaborav. S druge strane, što je negativna posljedica antropoturizma, suočeni s proizvodima zapadne civilizacije, gube zanimanje za tradicionalnu kulturu i umijeća, jer uviđaju da im život može biti znatno lakši. Treba naglasiti da je za plemenskog čovjeka susret sa stranim turistom također oblik turističkog iskustva.

 

- Što, po Vašem mišljenju, najviše potiče zapadnog čovjeka na potragu za takvom vrstom iskustva?

Smatram da bijelog čovjeka, osim doživljaja prirode, uglavnom motivira potraga za uzbuđenjem. Samo pleme kao što je Žuto lišće možda ne živi na neobičan način, međutim zapadnjaku se izlet u svijet takvog plemena čini kao izlet u svijet fantastike. Npr. pleme Žuto lišće ima običaj klanja svinje koje za bijele turiste predstavlja vrhunac doživljaja, iako je običaj sam po sebi odvratan i rekla bih nezanimljiv. Ali, svaku vrstu turizma treba promatrati s psihološke strane.

 

- Antropoturizam se često povezuje sa seksualnim turizmom. Kakva su Vaša saznanja o tom obliku turizma?

Azija je možda najpogodnija za takvu vrstu turizma jer su istočnjačke žene tradicionalno uslužne. Zanimljiva je pojava da Nijemci, koji su tradicionalno zatvoreni i rezervirani, takav erotski “izlet” na Tajland doživljavaju vrlo oslobađajućim, pri čemu se spuštaju na neke regresivne oblike ponašanja. Jedna od negativnih pojava u seksualnom turizmu je to što se ne zadržava samo u okviru gradova i turističkih središta, već se u njega uvode plemenske žene koje se prisiljava na prostituciju. Naime, države u načelu podržavaju antropoturizam, ali lokalno stanovništvo od istog nema veće ekonomske koristi. Plemenske žene se prisiljava na prostituciju, nerijetko ih otimaju ili prodaju roditelji koji su nerijetko ovisnici o opijumu. Vrlo maleni broj žena se samostalno odlučuje na prostituciju. Druga je situacija u gradovima gdje žene i djevojke svjesno ulaze u seksualni turizam. Urbani Tajlanđani smatraju svoja plemena promiskuitetnima, što je daleko od istine. Plemena tradicionalno imaju slobodniji moral, ali nije moral taj koji ih uvodi u seksualni turizam. Plemena su u njega bezobzirno gurnuta, Čime se vrtoglavo povećavaju rizici od širenja smrtonosnih, zaraznih bolesti, kao npr. virusa HIV-a. Pripadnici plemena nisu podučeni o opasnostima nekontroliranog seksa. Plemenske žene ili ne znaju za kondome, ili ako ih imaju, ne znaju kako ih koristiti, ili ako znaju čemu služe, ne mogu ih nabaviti. Vrlo često stranka odbija upotrebu kondoma. Plemenske žene također se mogu zaraziti i od vlastitog promiskuitetnog muža, kojeg po plemenskoj tradiciji ne smiju ispitivati.

 

- Ima li seksualnog turizma u Hrvatskoj?

Ljeto je najopuštenije godišnje doba, doba kada je moral malo slobodniji. Kod mladog, lokalnog stanovništva ta seksualna nota definitivno igra važnu ulogu. O tom fenomenu provela sam anketu u Dalmaciji, Istri i Primorju. Stariji ispitanici su smatrali da seksualni aspekti turizma negativno utječu na tradicionalni moral, da kvare mlade, dok su mlađi ispitanici pokazivali oduševljenje zbog istog. Seksualni turizam nije izvor zarade u Hrvatskoj. Radi se o čistom užitku druženja s pripadnicama stranih ili zapadnih kultura.

 

- Je li po Vašem mišljenju postoje pozitivne strane antropoturizma?

Ekonomska korist postoji, iako uglavnom za sve osim za pleme. Ipak, postoje zajednice koje su se same dobro organizirale. Takve zajednice, usprkos nezadovoljstvu zbog promjene tradicionalnog načina života, uviđaju ekonomsku korist vlastitog uključivanja u takvu vrstu turizma. Turisti ne donose velike probleme ako se ponašaju u skladu s pravilima seoske ili plemenske zajednice. Ali, na žalost, teško je očekivati da će turisti spremno prihvatiti takve obrasce ponašanja, jer i sam turist dolaskom na strani lokalitet mijenja svoj identitet. Kod kuće ima stari, svakodnevni identitet koji poštuje propisane norme ponašanja, ali na odmoru stječe novi, drukčiji identitet kojem je dozvoljeno agresivno ponašanje, pijanstvo i sl. Pozitivna strana antropoturizma je dakako i poticaj na očuvanje vlastite tradicije.


- Postoje li sličnosti između antropoturizma i pustolovnog turizma?

Zajednički im je izvjestan psihološki element, ali je pustolovni turizam više vezan uz performance koje proizvodi vlastito tijelo, za što nije presudna lokacija. Robinzonski turizam se može promatrati kao spoj antropoturizma i pustolovnog turizma. Turist se upućuje “sam” na usamljena mjesta na kojima ne želi imati dodir s drugim ljudima, želi se izolirati od svijeta, pobjeći od svakodnevne rutine. Bijeg od svakodnevne rutine je prisutan i u antropoturizmu, ali je vezan uz želju za uvidom u drukčije oblike životne stvarnosti, odnosno načine na koje drugi, “drukčiji” ljudi žive.

 

- Može li se antropoturizam glumiti?

Da. Poznat mi je slučaj etno-sela u Južnoafričkoj Republici u kojem ljudi, koji su inače u svakodnevnom životu liječnici, trgovci i sl., za potrebe turizma glume tradicionalni život. Odjeveni u tradicionalne kostime preuzimaju uloge poglavica, vračeva, obrtnika.... To izgleda vjerodostojno i turisti su zadovoljni. U tom smjeru bi se možda trebao razvijati antropoturizam.

 

- Svojevremeno je, pred dvanaest godina, slučaj javnog žrtvovanja bika na otoku Korčuli izazvao mnogo kontroverze u našem tisku. Postoje li elementi antropoturizma i u hrvatskom turizmu?

Da, ako turizam gledamo kao susret dviju kultura, onda je svaki turizam kulturni, a time i antropoturizam, budući da se upoznaje lokalna kultura. Kod nas svaka mala zajednica, selo, otok ima svoju posebnosti po kojoj se razlikuje već i od prvog, susjednog mjesta, i iz te svoje specifičnosti sagledava svoju posebnost koju možda došljak iz udaljenog mjesta neće moći lako sagledati. Korčulanski slučaj se može promatrati kao pokušaj animiranja turista “antropoturistiškom” ponudom. Je li pronađeno najsretnije rješenje treba prepustiti prosudbi vremena i ekonomskoj opravdanosti. Sama zajednica je najkompetentnija da odluči želi li biti sudionikom turizma. Vrlo često dolazi do konflikta u samoj zajednici. Na neki način se zajednica želi zaštititi, čuvajući svoj identitet, ali s druge strane gospodarskii ovisi o turistima. Moje je mišljenje da je gospodarska strana turizma prevagnula. Ako se zajednica odluči za turizam, mora biti spremna pružiti nešto lokalno po čemu će biti prepoznata. Za Hrvatsku je ovo presudno, potreba da se pametno osmisli vlastiti regionalni kulturni identitet prepoznatljiv u turističkoj ponudi svijeta. Za današnjeg zahtjevnog kulturnog, antropo- ili pustolovnog turista nije dovoljno samo čisto more i sunčane plaže.


  isprintaj članak