NALAZITE SE U > Odredišta
Belgijanci tvrde da su oni izmislili pomfrit
Objavljeno: 11.05.2017. 14:55  
Bruxelles - Majka svih glavnih gradova
Bruxelles - Majka svih glavnih gradova
  • Bruxelles - Majka svih glavnih gradova
  • Bruxelles - Majka svih glavnih gradova
  • Bruxelles - Majka svih glavnih gradova
  • Bruxelles - Majka svih glavnih gradova
  • Bruxelles - Majka svih glavnih gradova
  • Bruxelles - Majka svih glavnih gradova
  • Bruxelles - Majka svih glavnih gradova
  • Bruxelles - Majka svih glavnih gradova
  • Bruxelles - Majka svih glavnih gradova
  • Bruxelles - Majka svih glavnih gradova

Terasa na glavnom trgu Grand Place, bar Plattesteen, kuća Maison Cauchie Art Nouveau, Botanički kulturni centar, Manneken pis, Trg Place Rogier u noći, kazalište KVS flams teater, Tour & Taxis, Kraljevska palača, točenje belgijskog piva


Bruxelles je glavni grad Europske unije, a time praktički i glavni grad 27 država, od Finske do Kanarskih otoka, preko Slovenije pa sve do bugarsko–turske granice i Malte. Bruxelles je, naravno, prijestolnica Kraljevine Belgije, glavni grad Flandrije, glavni grad Flamanske, Francuske zajednice i glavni grad regije Bruxelles, političko sjedište Sjeveroatlanskog saveza (NATO), Zapadnoeuropske unije (WEU), Eurocontrola, glavni grad za ljubitelje čokolade, piva… oh, Bruxelles je majka glavnih gradova. Bruxelles je divan, iako kišovit kraj. Ali istodobno žrtva svojeg uspjeha: dušu Bruxellesa svaki dan iznova grade, bogate, a istodobno uništavaju na tisuće službenika struktura Europske unije i doseljenici iz sjeverne i potsaharske Afrike koji dolaze u gomilama. Bruxelles je danas, kao i Belgija, prema van nasmijan i ugodan, u srcu zbunjen, posvađan i u traženju novog identiteta koji bi najbolje pristajao u 21. stoljeće.

 

Napisao: Rok V. Klančnik, Snimke: Bruxelles, turistički ured

 

Bruxelles ima mnogo lica. Zapravo, to je "mali velegrad", sve zajedno u njemu živi milijun duša, od toga u gradskoj općini Bruxelles, jednoj od njih devetnaest koje čine briselsku regiju (Bruxelles-Capital), samo oko 150 tisuća. Istina je da se svakog jutra u prijestolnicu valjaju rijeke automobilskog lima, ali su prometne arterije dosta dobro uređene. Osobito tamo gdje ceste vode pod zemlju. Tako se od agencije Europske unije može pomoću tunela u nekoliko minuta doći do prstena autocesta oko grada. U Bruxellesu ništa nije daleko.

 

Manneken Pis 

Što mi stranci podrazumijevamo pod "gradom Bruxellesom" u pravilu je područje unutar "unutarnjeg ringa", gdje vlada zvonik gradske vijećnice na Velikom trgu (Grand place). Za neke pisce turističkih vodiča "najljepši trg na svijetu" hodočasnička je točka turista u belgijskoj prijestolnici. Zgrade koje se još sjećaju španjolskih kraljeva, pa francuskih osvajanja, Marx-Engelsova Komunističkog manifesta (napisanog u kući Labod na tom trgu), opsjedaju turisti iz cijelog svijeta. Oko njih su prodavaonice suvenira, čipke, keksa, čokoladarnice, stotinjak restorana s morskom hranom u Mesarskoj ulici (Rue des Bouchers) odnosno još više prodavaonica kebaba, falafla, shoarme i drugih bliskoistočnih, hm, fast-food specijaliteta. Svaki stranac stavlja si u obvezu podragati brončanu skulpturu ležećega srednjovjekovnog junaka Everaerta 't Serclaesa, zatim pokraj čokoladarnica pozdraviti Mannekena pisa, dječačića koji mokri.

S tim su dječakom povezane mnoge legende. Jedna kaže da je taj nestaško bio princ Godroy Leuvenski II., koji je u dobi sa samo dvije godine starosti 1142. godine sudjelovao u bitci protiv Grimberških gospodara. Njegovi su ga stavili u košaru i objesili je na drvo, a on je s grane "piškio" po neprijateljskim vojnicima koji su nakon toga izgubili bitku. Druga se priča događa u 14. stoljeću, kad su Bruxelles opsjedale neprijateljske čete i htjele zapaliti fitilj za eksploziju. Dječačić po imenu Juliaanske pomokrio se na zapaljeni fitilj i spriječio katastrofu. Kako god bilo, Manneken Pis je brončana figura koju svako malo delegacije iz stranih država, uz suglasnost grada Bruxellesa obuku u svoju narodnu nošnju. Izradio ga je barokni kipar Jerome Duquesnoy 1619. godine. Turisti su često razočarani jer je kip vrlo malen, samo oko pola metra. Od 1987. dječačiću pravi društvo (oko 100 metara sjeverno od restorana u Mesarskoj ulici) Jeanneke pis, odnosno Ivanka, djevojčica koji mokri.

 

Atomium je briselski Eifflov toranj

Bruxelles, odnosno njegovo srce, su i Burza, opera De Munt, Avenija Anspach, pa suvremena Nova ulica (Rue Neuve) s trgovinama... Trg svete Katarine i njegova okolica svakako je vrijedan razgledanja i možda izvrsne večere: predlažem jegulje u zelenom umaku s bijelim vinom. To je, dakle, uži Bruxelles: na sjeveru mu granice određuje veličanstvena, prozvana i "nacionalnom", bazilika Svetoga srca, odnosno bazilika Koekelberg koju su gradili pola stoljeća i završili tek 1960. godine. Na puškomet dalje je Heysel, s neslavnim nogometnim stadionom na kojem je 1985. godine za vrijeme nogometne utakmice između Liverpoola i Juventusa poginulo 39 talijanskih navijača bježeći pred podivljalim Englezima. Srušila se jedna od tribina, a utakmica se svejedno nastavila. Stadion Heysel je nakon toga preimenovan u Stadion kralja Baudouina. Pobijedio je, kao na pravom "piru", Juventus, s 1:0.

Malo dalje nalazi se fantastičan izložbeni prostor u art deco stilu, izgrađen za Svjetsku izložbu (World Expo) 1935. godine. Bruxelles je ugostio još jednu Svjetsku izložbu, i to 1958. godine. Tada su u neposrednoj blizini izgradili znameniti Atomium koji je danas jedan od najvećih simbola Bruxellesa, Belgije i Europe. Sto dva metra visok Atomium briselski je Eifflov toranj. U blizini su još suptropski vodeni park Océade, Planetarij i čudesna Mini Europa, izložba na otvorenom minijatura najvažnijih europskih zgrada. Nekih stotinu metara sa strane nalazi se prekrasan park Laeken u kojem, u palači, živi kraljevska obitelj. To je, dakle, sjever grada.


Grad secesije

A Bruxelles na jugu zapravo završava kraljevskom palačom, gdje Albert II. (šesti belgijski kralj, potomak njemačke obitelji Saxe-Coburg) i njegovi bližnji (kraljica Donna Paola Ruffo di Calabria, koja je Talijanka, i kraljica mati Doña Fabiola, Fernanda, Maria de las Victorias, Antonia, Adelaïda de Mora y Aragón, jasno, Španjolka), prinčevi i princeze, ne žive. Palaču su izgradili u 18. stoljeću, ali njezin izgled seže u 1900. godinu. Danas su u njoj uredi kraljeva kabineta, a ispred nje se mijenja straža, što ne oduzima dah toliko kao pred Buckinghamskom palačom u Londonu. Ispred kraljeve palače nalazi se lijep Briselski park, a na drugom kraju nacionalna skupština, što simbolizira ustroj Belgije, dakle, ustavne monarhije. U tom peterokutnom "malom prstenu", koji okružuje stari grad, ima još nekoliko zanimljivih zgrada i mjesta. Ponajprije ogromne palače, nekadašnje tvornice i skladišta obitelji Tour & Taxis pa sjeverni, južni i središnj željeznički kolodvor (željeznice većinom prometuju ispod grada, koji ima i neograničeno razvijenu mrežu metroa), ultramoderni trg Rogier i odmah iza njega ulica crvenih svjetala (koja izgleda kao prednatjecanje za Miss istočne Europe), arhitektonski dvojbena Palača pravde, puno gotičkih crkava, među kojima je najljepša katedrala Sv. Mihovila i Gudule (St. Michel et Gudula). Naglasimo još prekrasne zgrade izgrađene u stilu art nouveau, koji u našoj tradiciji (jer tada je Beč bio naš glavni grad) bolje poznajemo pod nazivom secesija. Među njima prednjači današnji Muzej glazbenih instrumenata koji se uspinje na vrhu Planine umjetnosti (Mont des Arts).

 

A ostalo? 

Što je s Etterbeekom, Ixellesom, Saint Gillesom, Anderlechtom, Sv. Ivanom, Berchemom, Sv. Agatom, Everom, Watermaelom, Auderghemom, Ucclom? Sa ta predgrađa s glavnim središtem Bruxellesa i njegovih 150 tisuća stanovnika nemaju što drugo činiti, osim da ga tijesno ograđuju. Tih općina ima 18 i svaka ima svoj život, svoje male radosti, mnogobrojne parkove, teškoće …  Regija Bruxelles, u kojoj diše milijun ljudi, ustvari je enklava u Flandriji, Valonija počinje s jezičnom granicom, negdje između Hoeilaarta i Jezus-Eikoma u flamanskoj Brabantiji te frankofonskom Waterloou. Waterloo, dobar tucet kilometara od Bruxellesa, općenito je čudan kraj koji je danas gotovo engleska kolonija. Britanska nacionalna povijest kaže da je tamo Wellingtonova vojska (sa "skromnom pomoći" pruskog maršala Gebharda von Blüchera) porazila Napoleona Bonapartea (18. lipnja 1815.) koji se usudio pobjeći s otoka Elbe i mobilizirati svoje nekadašnje vojnike. Kažu je Napoleon bitku izgubio jer je prethodnu noć trpio zbog teškog proljeva kojeg su mu prouzročile stare školjke. Nakon toga su ga prognali na Svetu Helenu gdje je nakon šest godina umro.

 

A koga briga zato što je pravi Bruxelles samo taj povijesni centar? 

Bruxelles danas ustvari ne razumijemo dobro. Kao ni Belgiju. Belgija ima tri savezne jedinice (Flandrija, Valonija i Bruxelles), tri ustavno priznate zajednice (flamansku, valonsku i njemačku na istoku države) i cijelu hrpu poteškoća koji proizlaze iz svega toga… Povrh svega - ruku na srce, jer su Belgija i Bruxelles na to vrlo ponosni, prije 60 godina odlučeno je da će upravo Bruxelles biti administrativno središte Europske ekonomske zajednice (EEZ), kasnije Europske unije.

 

U močvari

Ime Bruxelles dolazi iz staroga nizozemskog Bruocsella, Brucsella ili Broekzele, što znači dom u močvari. I imena ostalih briselsih općina (Elsene, Etterbeek, Sint-Joost-ten-Noode, Oudergem, Laeken, Anderlecht, Woluwe, su nizozemska, osim Evere koje je keltskoga podrijetla. A francuska je aristokracija, naravno, prije nekoliko stoljeća mnoga imena pofrancuzila. 

 

Gore je manja opasnost od poplava

Briselska je priča, kao i sve iz zapadne Europe, puna uspona i padova, rijetkih razdoblja mira i blagostanja uz mnogo češće godine ratova i muke. Bruxelles se prvi put spominje još 695. godine kada je biskup sveti Gaugericus iz Cambraija postavio kapelicu na malom otoku nasred rijeke Senne. Inače, službena povijest kaže da je grad nastao 979. godine kada je vojvoda Charles, u našoj tradiciji Drago, premjestio relikvije svete Gudule iz Moorsela u prethodno navedenu kapelicu na otoku koji je s vremenom dobio ime Sveti Gaugericus. To je bilo vrijeme Svetoga rimskoga carstva, kad je u Donjoj Lotaringiji vladao još jedan Charles, sin nesretnoga francuskog kralja Ludvika IV. Oko 1000. godine briselska je grofija pripala pod Leuven, odnosno pod Brabantsku gospodu. Zbog strateškog položaja između Kölna i flamanskih bisera Bruggea i Genta, Bruxelles se vrlo brzo razvijao. U 11. stoljeću dobio je prve gradske zidine, mnogo se gradilo na "gornjem gradu" (danas su tamo Kraljeva palača, Umjetnička gora, pa Coudenberg, do Sablona, koji je već blizu Velikog trga) slično kao Gornji grad u Zagrebu koji gleda na Jelačićev trg, jer je "gore" bila mnogo manja opasnost od poplava.

 

Kneževa prijestolnica Niskih država

"Pentagon", dakle današnji peterokutni uski prsten, potječe iz 14. stoljeća kad se grad radikalno raširio. Kad je krajem 15. stoljeća Brabantija izgubila neovisnost, Bruxelles je postao "kneževom prijestolnicom Niskih država" i doživio neslućeno blagostanje. Godine 1519. Maksimilijan I. postao je carem Svetoga rimskoga carstva u kojem "sunce nije nikad zašlo" i vladao iz cijeloj Europi poznatoga briselskoga Coudenberga. Godine 1695. Bruxelles je napao francuski general Villeroy i prouzročio požar u kojem je uništeno oko 4.000 zgrada, uključujući većinu na Velikom trgu. Godine 1830. u briselskoj je operi (za vrijeme predstave Auberove opere La Muette de Portici) započela revolucija koja je završila belgijskom neovisnošću od Niskih država (odnosno, današnje Nizozemske, francuski Pays bas). Prvim je kraljem godinu dana poslije postao Leopold I., ali je morao gorko priznati da će Belgijance trebati tek "stvoriti", odgojiti. Bruxelles su započeli dograđivati, a započeli su i vječni sporovi i između frankofonske većine (približno 80 posto) u Bruxellesu i nizozemske govorne većine u Belgiji.

U svibnju 1940. bombardirali su ga Nijemci, a najviše štete bilo je učinjeno u 1944. i 1945. godini. Godine 1957. osnovana je EEZ, a 18. lipnja 1989. regija Glavni grad Bruxelles (fr. Région de Bruxelles-Capitale, niz.: Brussels Hoofdstedelijk Gewest). Najveći problem današnjeg vremena je pitanje izborne pravde na području Bruxelles-Halle-Vilvoorde koje je Flamancima trn u oku, a Valoncima grč u želucu.

 

Bruxelles je bio uvijek otvoren prema doseljenicima

Posljednjih nekoliko desetljeća Bruxelles opsjedaju hrpe doseljenika. Najprije su došli Italijani, Grc i Španjolci iz Asturiasa i Baskije, pa Francuzi, Turci, Marokanci, Berberi, potsaharski Afrikanci, ponajprije iz Konga (bivši Belgijski Kongo, nekoć zasebno vlasništvo kralja Leopolda II.), Burundija i Ruande, a dandanas i iz Poljske, Rumunjske, Bugarske, nešto je Rusa, nešto Albanaca, svakako i oko 50 tisuća državljana EU-a koji imaju ponešto za riješiti s EU-om … A Bruxelles je bio uvijek otvoren prema doseljenicima i – do političkih azilanata. Među njima su bili Karl Marx, Victor Hugo, Pierre Joseph Proudhon, Léon Daudet, da ih nabrojimo samo nekoliko. Svaki četvrti stanovnik Bruxellesa došao je od nekamo. Premda je od vremena protureformacije Bruxelles katolički grad, tek malo ljudi ide u crkvu. Usprkos tomu što u Belgiji prevladava nizozemski, "Nederlands" je u Bruxellesu vrlo rijetka pojava. Oko 80 posto grada govori francuski, sa svojim specifičnim naglaskom, kojem se u Parizu tako rado rugaju. Službena su oba jezika, iako ćete na Luksemburškom i Jourdanovu trgu, na ulicama Watermaela, Uccla, u irskih pubovima i pivnicama čuti mnogo engleskoga, pa njemačkoga, španjolskoga, arapskoga, a na ulici Wavre i u Anderlechtu i swahili.

 

Bruxelles strastveno obožava svoju povijest 

U gradu ima više od stotinu muzeja. Belgijska se prijestolnica u svoj toj pometnji, kao što je rečeno u uvodu, iskreno smije, ali joj je nekako tijesno pri srcu. Bruxelles je administrativno središte oko 10 tisuća korporacija, od toga 3.000 američkih, tu djeluje 30 stranih turističkih predstavnika, a tik do flamanske patricijske zgrade iz 18. stoljeća grade staklenu palaču… Tako nije čudo da se Bruxelles u traženju svojeg identiteta oslanja na ikone koje ga istinski, ili umjetno, određuju.

 

U svijetu ne postoji narod koji toliko voli strip

Belgijski nacionalni heroj je Tintin (autor je crtač Georges Remi, zvani Hergé), koji sa svojim psićem Snješkom od 1929. godine putuje po cijelom svijetu, detektivski slijedi zlikovce, a ujedno je i novinar. Ikona Bruxellesa su čudesne Art nouveau građevine, palače, pa glazba Jacquesa Brela i Johnnya Hallidaya. Vole i čipke koje spadaju (također) i u belgijski nacionalni obrt. Art Nouveau je inače nastao 1880. godine u Parizu, a osobito se s Victorom Hortom, koji je još danas nekakav belgijski Jože Plečnik ili Lubinski, najbolje udomaćio upravo u BXL-u. Art nouveau se u Bruxellesu razvio u De stijl, u Njemačkoj u Jugendstil i kasnije Bauhaus, u Poljskoj u Młodopolski stil, u Danskoj u skønvirke, a drugdje u modernizam. Ubio ga je Prvi svjetski rat.

 

U Bruxellesu često kiši

Ove smo godine imali sunce samo u travnju i listopadu, a ljeti tek pokoju minutu. Belgijska politika je vjerodostojna, da su krvoločni kao Balkanci, i kad ne bi toliko kišilo, Belgijanci bi se odavno pobili međusobno. A "eurokrati" su ionako kasta za sebe. Tijekom dana vise u Berlaymontu (sjedište Komisije EU-a), u Europskom vijeću (zgrada Lipsius Justus) i Europskom parlamentu (zvanom i kapric bogova), a navečer doma gledaju satelitske TV programe iz svojih država ili se nalijevaju pivom u kojem od mnogih irskih pabova.

 

"Bog ne baca kocke"

Svijetla je priča iz briselske povijesti peta Solvayeva konferencija o protonima i fotonima (1927.), na kojoj je sudjelovalo 29 delegata, od toga 17 nobelovaca, uključujući Marie Curie. Einstein je tada izgovorio slavnu rečenicu: "Bog ne baca kocke", a Niels Bohr mu je odvratio: "Einsteine, prestanite naređivati Bogu što da radi".

 

Zato Bruxelles jede i pije

I to dobro. Hrana i piće postali su novovremene ikone Bruxellesa. Prva je belgijska opsesija pivo jer, osim ječmova vina, pravoga imaju vrlo malo (Napoleon je dao uništiti sve loze). Iako umjetnost belgijskoga piva izvire iz malih sela i njihovih samostana, danas je Bruxelles nedvojbeno prijestolnica piva. U samostanima je bilo dosadno, zato su osobito braća trapisti u proizvodnji piva našli ono pravo veselje. Na ta vremena i danas sjećaju mnogobrojna imena piva kao Leffe, Westmalle, najdraži (po 12 eura u trgovini za bocu) je Westvletteren, pa Grimbergen, Hoegaarden, Orval, Chimay, Ciney… Piva se razlikuju od gotovo bijelih pšeničnih (Blanche), preko crvenih, voćnih (Kriek), piva zlatne boje, sve do tamnih i crnih. Okus je čist, trpak, sladak, kiseo... a dame posebno vole piva s okusom trešanja, krušaka, čokolade... Od 1919. godine, kad su u barovima zabranili točenje rakije (zakon nazvan po političaru Vanderveldu, trajao je do 1983.), piva su postala mnogo jača (normalan stupanj alkohola je 8 posto po volumenu, a i veći). Poznati poznavatelj piva Michael Jackson tvrdi da u Belgiji postoji gotovo 500 pivovara koje proizvode više od 1.000 različitih vrsta piva. I imena! Možda prepoznajete (trenutačna smrt) Delirium, Zabranjeno voće, Lijep vidik, Sotona, Sveta noć … Samo pravi domaćini piju Jupiler ili Stellu. (www.belgian-beer.net)

 

Belgijanci su izumili znamenite "praline"

Druga je belgijska opsesija čokolada. Istina je da su je u Europu donijeli Španjolci, ali Belgijanci su je, otkad su prvi put pomirisali smeđu smjesu, počeli tretirati kao dar. Godine 1912. izumili su znamenite "praline", punjenu čokoladu, koju su zamatali u "ballotin". Dakle: kad posjetite Bruxelles, ne napuštate ga bez pralina proizvođača Leonidasa, Neuhausa, Wittamera, Guyliana, Corné Porta, Gudruna, a ako imate mnogo novca, na trgu Sablon možete pomisliti na zabranjenu dragu i afrodizijačku čokoladu Marcolini koja je možda najbolja na svijetu (www.marcolini.be) i danas je možete naći u Parizu, Tokiju, New Yorku i Kuvajtu. 

Treća je opsesija pečeni krumpirić odnosno pomfrit. Belgijanci tvrde da su ga oni izmislili u Bruxellesu i "dižu nos" na Amerikance koji ga najčešće nazivaju French fries (a Englezi ga zovu chips). Na trgu Jourdan, korak od slovenskog restorana, nalazi se svjetski poznata "Maison Antoine" čiji se miris pomfrita širi daleko po Bruxellesu. Nakon toga dolaze na red vafli. To nisu obične napolitanke, nego približno dva centimetra debele, u pravilu kvadratne (ali ne nužno) palačinke s reljefom na koje lijevaju čokoladu, voće, vrhnje… Ukusna stvar, bez dvojbe. A od piškota najradije jedu speculoos, piškote s cimetom, koje su izvorno pekli u obliku Svetog Nikole, 5. prosinca. A sada, naravno, stalno. U restoranima poslužuju zeca sa suhim šljivama, flamanske šparoge, tatarski odrezak (filet americain) s pomfritom, pečeni belgijski radič, waterzooi (pileću ili riblju juhu) pa krokete (bešamel punjen račićima i drugim sitnišem). Osobno preporučujem restoran La Truffe Noire (Boulevard de la Cambre 12), ali ponesite debeli novčanik.

 

Kako doći u Bruxelles

Zagrebačka zračna luka: izravni letovi za Bruxelles.

Automobil: od Zagreba do Bruxelles trebat će vam približno 14 do 18 sati (ovisno od gužve na autocestama u Njemačkoj). Putovat ćete preko Ljubljane, tunela Karavanki na Salzburg, Munchen, preko Stutgarta ili Frankfurta na Köln, Aachen i Liege.

Vlak: preko Ljubljane, Munchena i Frankfurta, ali traje predugo i ne savjetujemo ga.

 

Cijene

Pivo: od 2 do 6 eura

Kava: od 1,6 do 2 eura

Bezalkoholna pića: jednako

Ručak (menu): od 14 do 30 eura (plus piće)

Večera: od 25 do 150 eura (u Michelinovim zvjezdicama)

Stanarina na mjesec: od 500 do 2.000 eura (ovisno od veličine i lokacije), kuće i skuplje.

Voda: briselska voda sadržava mnogo kamenca, vrlo je tvrda, zato preporučujemo filtriranu ili vodu iz boce.

  isprintaj članak