Rubac (marama) - lagano, šareno, živahno…
Veći rubac možete prebaciti preko jednog ramena, a ako vam postane hladno, možete ga obaviti i preko drugog. ...
Konjarstvo (konjički sport) u Srbiji
Tinejdžeri koji žele biti džokeji nesmiju, kada odrastu, premašiti 50-60 kilograma težine! ...


Anketa
NALAZITE SE U > Odredišta
Nesvjesne u što smo se upustile
Objavljeno: 03.10.2017. 12:25  
Dvanaest dana na krstarenju
Dvanaest dana na krstarenju

Nesvjesne u što se upuštamo odlučile smo prihvatiti ponudu putničke agencije za krstarenje po Sredozemlju. I sve bi bilo u redu da odluka nije pala samo dva dana prije polaska na put.

 

Napisala: Nives Antoljak - Kostadinov

 

Moje iskustvo o tome kako provesti 12 dana na moru samo je jedno od tisuće iskustava mojih suputnika. I tako smo se mi, moje tri prijateljice, moja četrnaestogodišnja kćer i ja, svjesne kako nam je u nekom razdoblju našeg života potrebno maženje, našli na brodu koji nam pruža sve o čemu potajno maštamo.

Iz Zagreba krećemo na krstarenje što zvuči pomalo snobovski, ali zar svi mi ne težimo tome, posebice ako nas ne stoji previše novca. Oko ponoći stižemo na zagrebački autobusni kolodvor odakle kreće naša pustolovina. Čak nas nisu uspjele pokolebati neke pesimističke naznake naših “dušobrižnika” temeljene na činjenici da je sve to po vrlo niskoj cijeni.

Pustolovina počinje. Autobus s odličnim, ali previše anatomskim, sjedalima izludio nas je do Savone te ga nakon 12 sati vožnje sa sretnim osmijehom na licu napuštaju i oni koji pate od morske bolesti veseleći se ukrcaju na brod. Kako opisati tu “barku” koja prima 3500 putnika i tko zna koliko, pretežito kosookog osoblja, spremnog da nam svo vrijeme bude na raspolaganju uz svoje šefove koji barataju svim mogućim jezicima, a i načinima da nam izvuku novce. U toj borbi ishod je uvijek neizvjestan.

 

Kako je sve započelo?

Za malo kuna nudi se puni pansion u kabini plovećeg hotela sa sedam zvjezdica, s prozorom ili bez njega, a djeca do 18 godina starosti putuju besplatno. Naravno, uvijek se nešto mora ipak platiti. Ovdje su to razne pristojbe od 900 kuna (približno 120 eura), te put iz Zagreba do Savone 850 kuna po osobi. Kako se nikada ne zna kada će nas neko zlo sustići, vrijedi uplatiti dodatno putno i zdravstveno osiguranje u što sam se odmah uvjerila. Primjer je naša kabina koja je bila rezervirana za četiri osobe, dvije odrasle i dvoje djece u mladenačkoj dobi. Jedna mama se razboljela pa je osiguranje od samo stotinu uplaćenih kuna pokrilo njihovu zlu sreću, a moja kćer i ja smo ostale same u kabini pripremljenoj za četiri osobe. Naše prijateljice nisu imale problema te su zdrave i u punom broju sve tri spavale u istoj kabini s pogledom kroz pozor. To je bitno naglasiti budući da su cijene različite. Kao tajnu ostavljam za kraj.

 

Tipično ženski

Ukrcavajući se u taksi koji nas je trebao odvesti do autobusnog kolodvora kćer i ja shvatile smo da imamo deset komada prtljage. Kovčega, naprtnjača, toaletnih torbica... - sve kako pristoji ženama. Strah se pokazao nepotrebnim budući da je od ukrcaja u autobus sve savršeno organizirano - od prihvata prtljage koju se više ne vidi do ulaska u sobu na brodu. I što je najvažnije mogli smo ponijeti još više kovčega. Naše prijateljice nose malo, samo jedan kovčeg po osobi. Nama je neugodno sve do svečane večere, jer su one u trapericama. Ali to nema veze i drugi su, samo što smo mi mislile da moramo biti neprestano reprezentativne. Uostalom, kada imamo prilike nositi čitave ormare odjeće? Nimalo praktično, ali tipično ženski.

Dolaskom u Savonu po prvi put se susrećemo s pogledom na naš brod Costa Concordia iz Costine flote koja broji desetke brodova što plove diljem svijeta. Naše odredište je Istočno Sredozemlje. Morski putovi nas vode iz Savone do Grčke, Turske, Cipra, Egipta i natrag do Italije. Sve to u dvanaest dana.

 

Za osobni užitak - 199 eura

Kako je ovo moj osobni putopis moram vam priznati nekoliko stvari. Nisam prepuna novaca i pomalo sam lijena i izbirljiva što se tiče obilaska znamenitosti koje se svode na staro kamenje. Tako sam preskočila prvi izlet na Olimpiju i prepustila se čarima broda koji nudi toliko toga, a između ostalog i spa centar Samsara čije se korištenje posebno plaća. Kako sam odlučila da će ovo biti potpuni odmor platila sam 199 eura za neograničen boravak u njemu. Uživala sam u vodenim masažama i ostatke gripe liječila u turskim i aroma saunama, pila čaj u zimskom vrtu, te preplanula u solariju. Naravno da oni nude i sve ostale vrste masaža no, radi uštede, sam se razloga odlučila da je upravo ono uključeno u cijenu dovoljno za moj tjelesni i duhovni oporavak, bolje rečeno užitak.

Prvi izlet je, dakle, prošao bez mene, a ostatak naše ekipe vratio se razdragan i umoran od razgledanja i plesanja sirtakija (grčki tradicionalni ples) u nekoj gostionici u kojoj im je bio organiziran ručak.

 

Djeca Pireja

Svako pristajanje broda nudi vam desetke mogućnosti izbora izleta, koliko vremena i novaca potrošiti, izbor obilaska muzeja, crkvi, prirodnih znamenitosti, posjete udaljenim mjestima u unutrašnjosti i to s uključenim ručkom ili bez njega. Sve je savršeno organizirano. Odlično obilježeni autobusi čekaju na izlasku iz luke. Naredna luka je Pirej, a mi se bezuspješno pokušavamo sjetiti riječi pjesme Djeca Pireja. To bi bolje znale naše mame, no sve nema puno veze s romantikom. Napučeni lučki grad kroz koji prolazimo nimalo nas ne mami da se u njemu zadržimo. Vodič koji nas je dočekao započinje svoju priču i ne prestaje pričati čitavim putem od Pireja do Atene, koju smo obišli autobusom, pa sve do Akropole. U Grčkoj sve ima svoju povijest i mitove, ali i sadašnjost vezanu prvenstveno za Olimpijske igre tako da uistinu sa zanimanjem gledamo spomenike kulture prije nove ere, nove ere, a i za nas futurističke stadione, podzemnu....

Padaju i prve kupovine suvenira na nezaobilaznoj Plaki. Tu nam nestaje vremena, a možda je i bolje, jer groznica kupovanja jeftinih i privlačnih stvari započinje. Vraćamo se na brod s uvjerenjem da ćemo se vratiti i obići sve to barem još jednom u životu. Umor liječim u Samsari koja se pokazala dobrim ulaganjem. Na svu sreću imam dovoljno vremena jer smo se odlučili za kasniju večeru u devet sati tako da još i možemo stajati ispred ormara u neodlučnosti što obući za svečanu večeru na koju nas poziva kapetan broda. Okupljamo se u kazalištu koje se prostire na tri kata i prima svih nas 3.500 turista. Dojmljivo! Svi smo posluženi aperitivom, malim sendvičima te onako prekrasno odjeveni slušamo kapetana kako uzima mikrofon u ruke i na tečnom talijanskom (Talijan na talijanskom brodu), engleskom, španjolskom, francuskom i njemačkom zaželi dobrodošlicu.

Zatim predstavlja časnike, opisuje brod i naravno svi zajedno zapjevaju, jer i to je dio programa na brodu. Kao i kad ti na jednoj od večera zapjeva natkonobar i konobari koji su uz posluživanje naučili i plesnu koreografiju kojom te razveseljavaju. Doživjela sam i to da me je naš konobar jedne večeri zamolio za ples, i ne samo mene, da ne pomislite. Sve mi smo se osjećale važne, primijećene i to nam je svima godilo.

 

Bez neophodnog odjevnog predmeta

Pristajemo u Turskoj. Izmir. Mjesto o kojem se dva dana vodila rasprava u našem malom društvu. Prevladavale su dvije struje. Platiti izlet i biti potpuno siguran da nas te horde Turaka neće pratiti i tko zna što još, ili krenuti sam. Prevladala je ova druga mogućnost i osim što smo uštedjele nekih 50 eura uspjele smo udahnuti život tog grada hodajući beskrajno dugo, od luke koja je najduža u Turskoj do bazara (tržnice) gdje započinje još jedan sukob u našoj maloj grupi. Ima nas koji smo oduševljeni i spremni na kupovinu po za nas smiješnim cijenama. Npr. htjele smo kupiti pamučnu potkošulju za jedan euro, no prodavač nam je pobjegao dok smo mu plaćale jer je nailazila policija. Mi smo tako ostale bez za nas “neophodnog” odjevnog predmeta koji smo kasnije u dućanu uz uobičajeno cjenkanje platile dva i pol eura.

Tu se već rađa ideja o povratku na brod budući da se moja kćer prepala pomalo nasilnog nuđenja “originalnih” Guccia, Levisa, D.G.-a, još i zvukova s minareta okolo. Popuštamo i ponovno neki kreću na put pješice prema brodu uz luksuzne dućane Max Mare, Diora.... dok se ja odlučujem na gradski prijevoz. Bolne noge su se našle na autobusnoj stanici i naišle na ljubaznost jedne gospođe koja mi je uskočila s informacijama. U autobusu mi se diže gospodin dosta stariji od mene, jer ja sam stranac i gost u gradu, a još sam i dama ili se samo tako tada osjećam, da bi me na kraju jedan mlađi putnik otpratio do ulaska u luku jer treba znati put. Toliko o našim strahovima kako nije sigurno biti sama žena u Turskoj. U Izmir, grad suprotnosti, sigurno ću se vratiti. Nadam se prije no što uđu u EU i prije negoli zabrane prodavati cigarete na komade, čistiti cipele na svakom koraku ili tako vješto kopirati odjeću svjetskih marki.

 

Rodos je priča za sebe

Nema puno vremena za predah. Drugo jutro već stižemo na Rodos. Netko ga uspoređuje s Dubrovnikom. Možda, no on je ipak priča za sebe i očarava nas svojom pristupačnošću i arhitekturom. I uz ono malo što smo vidjele u siječnju kada “nema” turista možemo zamisliti kako je prepun u sezoni. Ni ovdje nismo uzele plaćeni izlet. Brod je pristao odmah u gradu i nema puno hodanja, tako sam ja mislila, no dogodilo se suprotno. Nažalost, mojoj kćeri su ukrali ili je izgubila novčanik, na sreću samo sa stotinu eura, tako da sam dobro upoznala ceste Rodosa prošavši iste nekoliko puta tražeći izgubljeno blago. Nakon što smo odustale i zaključile kako treba pažljivije držati torbe i čuvati novčanike, sjele smo na osunčan trg prepun boja i nakon kupovine naušnica s tirkizom za osam eura (samo za simpatično dijete), i razgovora s prodavačima koji govore nama prepoznatljiv jezik, budući da tu dolazi puno turista iz naših krajeva, ponovno se smijemo jer Rodos je krasan, vrijeme predivno, a nas čeka još toliko užitaka na brodu i na kopnu.

 

Limasol - neću se vratiti svojevoljno

Limasoll, grad na turskom dijelu otoka Cipra, dokaz je kako ne može sve biti počašćeno pohvalama. Ne znam što smo očekivale no sigurno ne razbacane plastične snjegoviće na obali, ostatke nekog novogodišnjeg slavlja, arhitekturu koja to i nije. Sve je to proizvod pojedinca koji nema ukusa, ni novaca a ni potrebe da očisti, opere ili barem postavi ravno. U tom gradiću i cipele u izlozima su izvrnute. Automobili voze uz krajnji rub ceste i imamo osjećaj da ih baš i nije briga hoće li nas pregaziti ili ne. U metežu neodređenih dućana koji ni sami ne znaju u koju bi se kategoriju smjestili osim po cijenama koje su u ciparskim funtama i tako visoke da nam je prisjela i obična kupnja razglednica, slučajno smo naletjeli na manastir koji se isplati vidjeti. Odiše bogatstvom nekih davnih vremena i - točka. Možda bismo bolje prošle da smo uplatile izlet ili imale više volje šetati između kafića i restorana kojima su ukras preparirani psi. Jedino smo u vrtu ispred neke kule ubrale divlje mandarine i limun tek toliko da ne odemo praznih ruku na transfer do broda koji smo platili pet eura.

Ovamo se sigurno neću vratiti svojevoljno.

 

Prema Egiptu ...

Od mnoštva ponuđenih cjelodnevnih ili poludnevnih izleta, obilazaka Aleksandrije i njene znakovite knjižnice, Kaira i muzeja, jednoglasno smo izabrale pomalo pustolovni izlet do piramida u Gizi, vožnju džipom, jahanje na devi. A uračunati su i ručak u country clubu (seoskom klubu) na rubu pustinji, te posjeti još nekim piramidama. Vodič nas je uvjerio kako su do sada u pustinji otkrili samo 20 posto bogatstva prošlosti što ga je pokrio pijesak. Tako je i nama pružen užitak “otkrivanja” još jedne grobnice. Stotine Egipćana nose pijesak s vrha ove, još neotvorene piramide. Tko zna, što će otkriti? Možda se jednom vratim radi provjere.

No, ne privlači me prljavština tako bogate zemlje ispresijecane kanalima koji su smetlišta i istovremeno mjesta na kojima se igraju djeca, a ponešto se i opere. Kanali ovdje znače život. Neću pisati o piramidama ni o povijesti jer mi smo ovdje samo jedan dan. Zanimaju me ljudi koji na svakom koraku pokazuju svoj osmijeh nikad opranih zuba, sve naplaćuju i nije im drago ako im daš kovanice, jer oni bi papirnato.

Kratki posjet Egiptu završili smo odlaskom u luksuznu prodavaonicu suvenira u Kairu, pogledali prikaz izrade i naravno nismo odoljeli ne kupiti ništa. Kako kod kuće već imamo nekoliko slika na papirusu što su nam ih donijeli prijatelji sa svojih putovanja u Egipat, odlučile smo se na srebrne privjeske na kojima je hjijeroglifima ispisano naše ime.

Puna nam je glava pijeska, odnosno misli o safariju po Sahari džipom i devama za koje nam nije bio potreban vozački ispit jer smo svi imali nasmijanog domaćina koji je vodio deve i nas na njma, te zaslužio napojnicu. A kad spominjem napojnicu poslušajte vrijedan savjet. Određenu količinu novca promijenite u što više sitnog jer će vam biti potreban na svakom koraku. Sve je podređeno turistima, a za to se i očekuje nagrada - napojnica. Pijesak, piramide, kanali, domaćini, promet, egzotika u našim glavama i mi vraćamo se u luku u Aleksandriji. Koristimo zadnju priliku i prije ulaska u brod na štandovima u samoj luci kupujemo još nešto “neophodno” u našim životima.

Iz ove luke kreće i naš povratak. Tješi nas samo misao da ćemo provesti dva dana na brodu i razmišljamo kako ih iskoristiti. Ponuđeni sadržaji su uistinu raznoliki, od tjelovježbe u ranim jutarnjim satima, učenja npr. plesanja tanga, plivanja u jednom od bazena, izrada cvijeća u jednoj od radionica, kušanje vina ili priključivanja aukciji slika. Naš dio ekipe izabire onu najzahtjevniju, a to je izležavanje na ležaljkama na palubi pokriveni kariranom dekicom s pregrštom dinja i lubenica na dohvat ruke u kojoj je omiljena knjiga. A za mene se zna - ja sam u Samsari gdje prvo izabirem uživanje u vodenoj masaži. I dok sve obiđem dva puta malo zadrijemam, popijem čaj i umorim se od opuštanja, pojedem nešto na 9. katu gdje je stalno otvoren restoran samoposluživanje, stižu dva sata poslije ponoći i želja za slatkim. Zna se. Navlačim trenirku i dizalom na 9. kat po punu zdjelicu sladoleda od čokolade. Misao koja mi prolazi kroz glavu je: kako ću više živjeti bez ovakve usluge. Tješi me jedino to da ću se možda uspjeti vratiti na uobičajenu težinu. Ovdje i običan obilazak kuhinje organiziran iza ponoći znači da nas ponovno dočekuju stolovi prekrasno lijepo posložene hrane, slatkiša, voća i samo ljudi čeličnog karaktera mogu odoljeti svim tim napastima. Moja misao vodilja je: pa nisam svaki dan na krstarenju.

Večeri provodimo lutajući od bara do bara trijezni jer da smo se upustili u ispijanje koktela ili samo sokova vratili bi se bitno osiromašeni. Naime boca vode stoji 2,5 eura, čaša piva 4,90 eura tako da uglavnom slušamo glazbu koja je je u svakom od 13 barova različita. Od talijanskih šansona, evergreena, rumunjskih Roma ili tehna kojeg se pušta u diskoteci.


Svi putovi vode u Rim

Kako svi putovi vode u Rim i mi smo se, nakon dva dana plovidbe koja je prošla u trenu, našli na jednom od njih. Ponovno nismo uplatile izlet koji bi nas od luke Civitavechia stajao oko 50 eura nego smo se odlučili za vožnju vlakom za koji koji smo povratnu kartu platili 9 eura. Tu kartu smo mogle koristiti i za vožnju podzemnom željeznicom od Vatikana do Piazze dell Popolo. Popili smo i kavu kod Rosatia, kultnom mjestu u Rimu, prošetali Španjolskim trgom i bacili novčiće u fontanu di Trevi jer moramo se vratiti!

  isprintaj članak