Većini vam je, dragi čitatelji, poznato da se, uz novinarski i urednički posao, profesionalno bavim iscjeljivanjem bioenergijom, dok je manje poznato da se bavim i hipnozom. Upravo je bioenergija ta koja me nanijela u Koprivnicu.

Kako su me dojmili tamošnji ljudi - Podravci, a po stanovnicima se neki grad zavoli, najbolje govori primjer mog jednog večernjeg odlaska u Zagreb na sat vremena radi gostovanja na Z1 televiziji. Do tada sam se uvijek veselio povratku u Zagreb pa me iznenadila promjena u meni. Naime, veselio sam se povratku u Koprivnicu nakon emisije budući da sam sutradan nastavljao s kolegom Renatom Jagustovićem bioenergetske terapije. Ti domaćini su me jednostavno opčinili. Skromnost, radišnost, blagost, nježan humor, istina najviše o škrtosti Novigraca (stanovnika Novigrada Podravskog) i izjava jednog pacijenta: "Mi smo trpeči ljudi" podsjetili su me na seriju Gruntovčani.

Posebno me dojmio ponos na Podravku budući da su mnoge sudbine vezane uz tu tvrtku. Posebno mi je srcu prirasla priča jedne od pacijentica koja je u Podravci radila od prvog dana i njena priča o kuhanju prvih marmelada.

Imao sam sreću biti i za vrijeme dvije turističke priredbe: Podravskih motiva, koji me baš nisu dojmili, i Renesansnog festivala koji mi je upečatljivo prikazao pojam mračni srednji vijek, ali koji je izvrsna turistička priredba koja je zaslužila daleko više turista! U prijevodu: svakako dođite u Koprivnicu!

Nažalost, svaka priča ima i drugu stranu pa tako i ova. Izuzmemo li Pivnicu Kraluš u Podravkinom vlasništvu, u Koprivnici nema dobrog restorana, ako je suditi po dojmovima prilikom našeg boravka u Koprivnici za vrijeme Podravskih motiva!

Krenuo bih od pivnice koju odlikuju maštovit izbor jela i uslužno osoblje. Posluga je brza, ali nas je nepoznavanja marketinga iznenadio. Zatražili smo malo čvaraka, onako, prstohvat, da ih kušamo. I zaista smo toliko dobili uz račun za 5 dekagrama. Iza toga jedno vrijeme nismo išli u pivnicu, ali smo se vratili jer drugog dobrog restotana jednostavno nema.

Odlučili smo otići u restoran Klas uz koji me vezuju uspomene na kvalitetnu podvorbu i dobru hranu. Uslužio nas je, pretpostavljam, učenik na praksi. Bio je odličan! No, obroci su se "stisli", a cijena ostala ista. Biftek je upola manji od uobičajenog normativa. Neovisno o tome, treba pohvaliti jela od koprive i dobar izbor jela.

Pacijentima smo pričali o našem razočaranju u Klasu i upućeni smo u restoran Zlatan čija vlasnica kao kuharica stalno dobiva nagrade na natjecanjima. Upravo je dan ranije pobijedila na natjecanju u đurđevačkom hotelu Picok! Prvi dojam, pri ulasku u restoran, bio je loš. Sve izgleda ofucano. U redu, znamo i gora mjesta, a u kojima se odlično jede. Prvo uznemirujuća vijest: nude samo Podravkine juhe iz vrećine pa se pitamo dobiva li najbolja kuharica Koprivničko-križevačke županije nagrade za brzopotezno otvaranje vrećica s juhom? Konobara molim juhu od rajčice, a on odgovara kako je i ona iz vrećice. Uvjeravam ga da bar nju nije teško skuhati na što mi odgovara da se to ne smije iz sanitarnih (!?) razloga! Dobro, kad smo već tu naručujemo biftek u umaku od zelenog papra. Nakon dugo vremena stiže biftek s nekom zelenom toliko slanom želatinom da je nije bilo moguće pojesti. Konobar je obranio obraz najbolje kuharice ne naplativši nam jelo iako mi je kasnije bilo žao što se nisam upisao u Knjigu žalbe.

Već zabrinuti gdje ćemo jesti ostale dane saznajemo za restoran Črna gora. Dolazimo u šumu i jedino mjesto na kojem sam ovo ljeto naišao na komarce. Inače ljubaznom konobaru se, iako smo jedini gosti, stalno nekamo žurilo. Pitamo imaju li stvarno domaću goveđu juhu, što u hrvatskom primjeru znači juhu od kostiju. Potvrđuje i sretni je naručujemo uz bečki odrezak Renatu, a meni biftek. I zaista smo dobili juhu od kostiju s toliko Vegete da smo se zabrinuli za troškove koje je kuharica učinila gazdi. A kako Vrag nikada ne dolazi sam meso bečkog odreska je bilo uvaljano u Vegetu, a salata "posoljena" Vegetom. Dobro, znamo da je Koprivnica grad Vegete, ali što je previše...

Rekoše nam da je dobra pizzeria Tesoro. Skeptični ulazimo. Renata ovaj puta prati sreća i jede odličnu salatu s piletinom. Mene ne. Uslužena mi je ružičasta juha koja bi trebala biti od rajčice, ali nije te boje i okusa, te ramstek koji je naglo odmrznut. Bio je dobro pečen, ali bezbojan, za razliku od prženih krumpirića koji su bili polusirovi.

No, ima još jedna pizzeria. Calimero se nalazi na cesti prema PRC-u (Podravkinom rekreacijskom centru u kojem jedino sada nismo jeli). Uslužno osoblje, dobra pizza i jela uglavnom od jela peradi. Prikladno za taj naziv. I naša pohvala!

Nekoliko puta smo svratili u Rooster pub gdje nas je uglavnom usluživala vrlo simpatična konobarica. Imaju roštilj, hamburgere i neka druga jela. Kako uglavnom nismo imali vremena kušali smo pljeskavicu, hamburger i pohanu piletinu. Kako je hamburger s pecivom, mesom i prilozima svega 12 kuna pitali smo se od čega je napravljen. Jestiv je, ali daleko manjeg promjera je od peciva. Pljeskavica je pretanka i nema okus koji bi trebala, a pohana piletina premali obrok. U redu, cijene su niske pa se nećemo buniti.

Ugodno iznenađenje je bio OPG Jastrebov vrh u Bakovčicama (isto u Koprivnici). K njima smo došli s Larom starom 10 i Leonom starim pet godina. Prvi puta su vidjeli svađalački usmjerene guske, kočopernog purana kojem bi i paunovi pozavidjeli, jahali su na konju, igrali se s unucima domaćina i na kraju jeli heljdinu kašu, krumpir s vrhnjem i, nama na neobičan, ali vrlo ukusan način, pripremljene zapečene odreske od svinjetine, te na kraju odlične kolače.

Svakako najgori restoran je onaj hotela Podravina u kojem nikada ne znate što ćete dobiti na tanjuru tako da sam osobno kuharu rekao da dade otkaz jer ne zna kuhati. A da je zaista tako najbolje pokazuje da kuhar ne zna razliku između kajgane i omleta (što mi je zdušno "dokazivao" kod zajutraka), a oborio je i rekord kod veličine bifteka koji nije bio veći od žumanjka, a tvrdio mi je da je težak 20 dag prema normativu kuće (hotela Podravina) koji mi, naravno, nije pokazao. A kada smo kolega i ja naručili juhu od zaprške (ajmpren, odnosno prežganu) dobili smo smjesu za štirkanje. Dovoljno je reći da je konobarici bilo tako neugodno da je osobno otišla u kuhinju skuhati je i donijeti nam u zamjenu. Bila je odlična! 

I, da, nemojte se začuditi kada na buffet stolu ("švedskom stolu") na zajutraku primijeniti kako šeću žohari. U tom su hotelu oni domaće životinje pa tako i šeću hotelskim sobama. Ukoliko baš u hotelu Podravina morate spavati svakako kupite neko sredstvo protiv kukaca kako biste zaprašili putni kovčeg pri odlasku kako nekog žohara ne biste ponijeli, odnosno donijeli, u svoj dom!

Ostali su nam za posjet Podravskin rekreacijski centar i Močilska klet, te, ne znam zašto nije naveden na popisu ugostiteljskih objekata na stranici: www.koprivnica.hr/turizam/restorani-i-barovi, restoran Zrinski. Nakon što ih posjetimo dopisat ću dojmove.

Na kraju bih se osvrnuo na projekt Ministarstva turizma RH i Hrvatskog kuharskog saveza i doneseni Pravilnik o utvrđivanju posebnog standarda "Hrvatska autohtona kuhinja" i podsjetio predstavnike Hrvatskog kuharskog saveza da ne postoji Đurđevačka salata i da nije lijepo varati Ministarstvo turizma ni nas korisnike usluga. Ni u Đurđevcu ni u Podravini. Možda je nude u restoranu Zlatan kod "najbolje" kuharice? To nisam stigao niti želim provjeriti!

P.S.  U Klasu su nas dvije juhe, dva bifteka, salate i dva pića stajala približno 280 kuna. Mjesec dana ranije smo bili u krasnom hotelu Central u Hrvatskoj Kostajnici i "skoknuli" preko Une u Bosansku Kostajnicu na ručak u motel Jelen. Dobili smo vrhunske miomirisne govedske juhe a la bakina kuhinja s komadićima kuhane govedine, odlično pripremljene bifteke koji su zaista odležali neko vrijeme u pacu, savršeno pečene pržene krumpiriće i najsitnije moguće ribani kupus kao salatu. Uz to smo popili četiri Coca-Cole. Sve smo platili samo 160 kuna!!!