| Male tajne velikih majstora elitnog turizma | Objavljeno: 02.11.2011. 20:27 |
Može li Hrvatska biti odredište luksuznog turizma? Svakako, ali samo ponegdje i ne "na vrat, na nos". No prije nego se prihvatimo tog izazova treba znati da luksuzni turizam započinje kod ugostitelja, u njihovoj pažnji, ljubaznosti i međusobnoj suradnji.
Napisao: Rok V. Klančnik
Fotografije: Boulders Safari
Camp
Zar
ne, da bi bilo iznimno lijepo kad bismo umjesto recimo 100 tisuća turista koji
u našem kraju ostave deset milijuna eura godišnje ugostili samo 10 tisuća
turista koji bi kod nas potrošili jednaku količinu novca? Manje bi bilo
troškova s njima i rada, manje bi nam smetali... Naravno, ali je li to uopće
moguće? Jest. Ali zato turistička ponuda mora biti već od svojeg početka
strateški vezana za cilj koji je – jednostavno rečeno – vođenje destinacije i
određenih objekata posebno prema elitnom ili, drugačije rečeno, luksuznom
turizmu.
Nećemo
se na ovom mjestu prepirati o tome kakva je razlika između elitnoga i luksuznog
turizma. Riječ je o istoj stvari, a definicija je vrlo kratka: riječ je o
ekskluzivnoj turističkoj ponudi, antipodu masovnom turizmu, a njegove su prve
tri značajke: 1) izvrsna, individualizirana usluga za iznimno zahtjevne
turiste, 2) u fantastičnom prirodnom i kulturnom okružju i 3) daleko
natprosječni prihod od gostiju. Tko si to ne bi poželio?
Razmišljanje
o luksuznom turizmu logičan je nastavak rasprave od prije nekoliko godina, kad
je svako selo htjelo imati kongresni centar i voditi »industriju susreta« koje
smo nekad amaterski nazivali »kongresni turizam«. To jednostavno ne ide, isto
kao što ni svaki kraj ne može računati na prestižne goste ne uzimajući u obzir
da ima samo lijepu plažu tamo dolje 300 metara od spomenika borcima i jednu
skupu konobu s dobrim oštrigama.
Za
turizam susreta, kongresa i seminara odnosno za luksuzni turizam najprije je
potrebna strategija i naporan rad. Isprva na proizvodu, cijenama i logistici te
naposljetku – na onome s čime je najviše posla – s promocijom i prodajom. Kraju
kao što je na primjer Dubrovnik bilo bi iznimno teško kroz noć okrenuti
»turističku barku« za 180 stupnjeva, otkazati pristanište krstarećim brodovima
i zatvoriti hotele s više od 100 soba. Ali može pametno paralelno početi
oblikovati ekskluzivne turističke proizvode, zajamčiti intimu i doživljaj,
postaviti pametno cijenu i privući još više filmskih glumaca, bogataša, šeika
... Ali to se i inače događa, a stvar treba postaviti u kontekst.
Osim
poslovnog turizma (turizma susreta, kongresa i motivacijskih putovanja)
postoji, dakle, »prestižni turizam« (orig. luxury
tourism, i njega su, naime, izmislili na anglosaksonskom govornom području)
kao sektor kojega bi i u Hrvatskoj najviše željeli. Naravno, a znamo li bar
približno što to podrazumijeva? Možemo li nabrojiti pet turističkih proizvoda
ili tri područja u državi gdje ga se usudimo ostvariti?
Nažalost,
bit ćemo skromni sa statističkim podacima. David Hammond, osnivač ILTM
(International Luxury Tourism Market, međunarodne burze prestižnog turizma koja
se održava svake godine u prosincu u Cannesu, www.iltm.net)
kaže da je luksuza u svjetskom turizmu negdje oko jedan ili dva posto, a donosi
bar sedam, ako ne i osam posto prihoda. Problem u tome što taj segment nije in ne želi biti jasno definiran i za
sada još ne postoji važeća međunarodno priznata marka koja bi ga kao takvog
definirala. Postoje inače Luxury Hotels of the World, pa Small Luxury Hotels,
The Luxury Collection itd., ali to nije dovoljno. Prestižni turizam je besramno
unosan, ali upravo zato sramežljiv, diskretan posao, u kojem uspjehe ne vješaju
na oglasnu ploču. Najbolja promocija tih proizvoda je WOM (word of mouth), zato Casa Santo Domingo (vidi primjer dolje) uopće
ne oglašava.
Prvo
mjerilo prestižnoga turizma je istinski neprimjerno viši izdatak turista za
cijenu proizvoda kojega kupi. Kriterija nema i svakodnevnim jezikom mogli bismo
reći da se prestižni turizam realizira – ovisno od destinacije – tek tada kad
gost u mjestu ljetovanja potroši najmanje 500 eura na dan. A ne nedostaje
hotela ili resorta gdje od gosta opravdano očekuju i tisuću, pet tisuća i više
eura – dnevno! Za takav trošak gost bi, naravno, zahtijevao bar sljedeće:
- nadstandardni
smještaj (suite, vile i slično) u neopozivo čistom, uređenom okolišu, kako
turističkom, tako i lokalnom,
- potpunu
sigurnost,
- lak
pristup, nerijetko vlastitom letjelicom ili jahtom do neposredne blizine
odnosno prijevoz limuzinom iz obližnje međunarodne zračne luke,
- oboje:
mir kada si poželi i aktivnosti (i najdrskije), kada mu je do njih,
- neuobičajenost
i nesvakidašnjost okoline.
Prestižni
turizam nije više to što je bio davnih dana. Iz nekih drugih vremena se sjećamo
da je za prestižni turizam u staroj Jugoslaviji jedina destinacija bila
crnogorski Sveti Stefan i uvjetno nešto malo hotela u Dubrovniku pa u Sloveniji
Vila Bled gdje su gostima „plave krvi“ posluživali sve što su poželjeli.
U
zadnjih nekoliko godina se najskuplji od svih turističkih sektora snažno
razvio, usprkos gunđanju o krizi u svjetskom turizmu. Hammond, prvi vlasnik
ILTM-a svoju je burzu smjestio u Cannes na Azurnu obalu koja za njega
predstavlja utjelovljenje prestižnoga turizma. Zbog znamenitoga filmskog
festivala i ulice Croisette, gdje je moguće susresti najpoznatije osobe iz
svijeta popularne kulture koje su redoviti kupci turističkih proizvoda te
vrste. Cannes ima i najveću zračnu luku za posebne rekreativce u Europi. ILTM
(koju je od Hammonda kupio Reed Travel Exhibitions, najveći organizator
turističkih burza na svijetu), jamči pokriće troškova prijevoza i smještaja za
450 kupaca iz 52 država. Četvorni metar izložbenog prostora košta 750 eura.
Kako luksuzni turizam
izgleda uživo?
Švicarski
turoperator Kuoni nedavno je lansirao nov koncept putovanja, nazvan »World
Class«. U programu imaju približno pedeset aranžmana u kojima dvotjedni odmor
lako može dosegnuti vrijednost Rolls Roycea ili Jaguara. Prodaja teče putem
šačice posebno izabranih agenata koji kupcu pružaju savršenu osobnu pozornost.
Oni, dakako, dobro znaju da bogatom gostu ne nude samo veće hotelske sobe i
šampanjac na dolasku nego, prije svega, osjećaj važnosti, poštovanja prema
njemu i njegovu (njezinu) novčaniku. Gost se osjeća posebno poželjnim, što mu
ne nudi samo odmor od stresnoga života nego i povratak samopouzdanja. To je
glavni trik.
I u
Švicarskoj: Ženeva planira preuređenje posebnog dijela terminala za putnike
kojima neće biti teško odvojiti visoke iznose za udobno putovanje i siguran
kutak gdje će limuzine primati svoje visoke goste. Zračne luke u Singapuru,
Bangkoku i Hong Kongu bile su prve koje su putnicima prvoga razreda počele
nuditi bazene, saune, masaže, kozmetičke i kulinarske programe i slično.
Putnici poslovnoga razreda moraju se zadovoljiti s nečim skromnijim, a putnici
ekonomskoga razreda...
Turizam
se, dakle, vraća u doba klasnog društva, društva različitih kasta? Bez moralnih
komentara: da, tako je. Automobilska industrija je to uvela već odavno, bar si
svatko ne može priuštiti Porsche ili Lexus, ali si također svatko ne želi ni
novog Juga. I nitko se ne žali.
Nedavno
mi je Hammond povjerio da među izlagačima na ILTM-u uopće nisu poznata samo
prestižna odredišta kao što su Francuska Polinezija (Tahiti, Bora Bora),
Dubai (npr. hotel Burj-al-Arab), palače na francuskom tlu, nego i sve više
krajevi te prije svega hoteli u najmanje razvijenom svijetu, u Africi i Aziji.
Vlasnici svoje prestižne proizvode razvijaju neovisno, u njih ulažu mnogo
novca, a još više im ga se vrati za kratko vrijeme. Stavljaju ispred svega,
jasno, kvalitetu, ali također i na nesvakidašnjost okoliša i jedinstveno
iskustvo. Iz dvaju dolje navedenih primjera razvidno je da će nešto takvo ići.
Inače
su najznačajniji luksuzni turizam točno određene destinacije ili hoteli o
kojima često čujete nešto lijepo i vidite prije svega fotografije. Jedno od
takvih odredišta su Sejšelski Otoci, gdje možete odsjesti u čudesnom resortu
Banyan Tree već za 5.000 eura na dan. Banyan Tree je općenito najskuplji
hotelski lanac, a posluje prije svega u Aziji. Tamo je općenito najviše
luksuznih odredišta, pogotovo u Indiji, u Goji ili podnožju Himalaje (tečajevi
joge za bogate), u Maleziji, Kini, kakav hotel, npr. The Conrad na Baliju,
svakako na južnopacifičkim otocima (Tahiti). Poznati su bungalovi izgrađeni na
deblima, smješteni od 10 do 100 metara od obale, sa staklenim dnom i zajutrakom
kojeg vam svako jutro dovezu na kanuima. Na Maldivima možete iznajmiti otok
Dhoni Mighili, na Fijiju Dolphin Island, a na Bahamih Musha Bay (najdraži
turistički otok na svijetu, najam tjedno stoji 400 tisuća eura). U Europi je
luksuznih odredišta tek nekoliko, a najpoznatija je Vila Chantilly blizu
Pariza, najam koje stoji do 42 tisuće eura na dan. Tamo se vjenčao nogometaš
Reala Madrid Ronaldo. U Španjolskoj bogati ljetuju u Marbelli ili na skrivenim
točkama na Balearima. Tu su još škotski i irski dvorci, talijanski otok Capri,
sjever Sardinije, u Švicarskoj St. Moritz i Zermatt, ili kakva više "divlja"
odredišta za adrenalinske užitke: heli
ski u Kazakhstanu i na Kamčatki. U Africi si bogati priušte
"sanctuaries", hotele – svetišta u savanama Južne Afrike, Tanzanije,
Botswane i Namibije i tamo, naravno, lete helikopterom ili posebnim
letjelicama. U Amerikama je najviše luksuznoga turizma na Karibima, u SAD-u i
ponegdje u Kanadi. Najskuplji luksuzni turizam su, naravno, letovi u svemir,
koji stoje oko 20 milijuna dolara.
Razvoj
takve vrste proizvoda je pitanje turističke strategije ili milijuna koje bi
mogući ulagač htio uložiti na svoju vlastitu odgovornost. Prvi korak prema
tome bilo bi i to da se odredište, npr. Dalmacija, istinski lati trajnoga
(održivog) turizma, da se odrekne gradnje betonskih hotela i više uloži u
okoliš i lokalnu kulturu. Prestižni je turizam, još više nego turizam kongresa
i edukacijskih programa zahtjevan, domišljat i naporan posao, koji ne dopušta
ni najmanje greške. A najveća je ta, što su gorko osjetili mnogi ugostitelji
koji su ostali bez stalnih gostiju, da su digli svoje cijene u visine, a poslužili
ih kiselim vinom. Elitni turizam započinje u srcu domaćina i njihovim elitinim,
dostojanstvenim, elegantnim odnosom prema svojoj okružju i turistima. Bitno je
očima nevidljivo.
Primjeri:
OLONANA CAMP, Abercrombie
& Kent, Maasai Mara, Kenija: Geoffrey JW Kent slovi za začetnika prestižnoga
turizma u svijetu jer su tvrtku na njegov poticaj osnovali njegovi roditelji u
Nairobiju, još 1962.godine. Danas posluje po najljepšim zakutcima svijeta,
uključujući i Antarktiku, a njemu osobno najdraži je kamp Olonana u kenijskom
rezervatu Maasai Mara, neposredno na obali rijeke Mara. Olonana je dar zapadne
Afrike. Riječ je o kampu, dakle, nije hotel, ali gostu nudi svojevrstan,
svakako prestižan doživljaj. Iznimno točni i obrazovani lokani vodiči (koji su
istodobno i antropolozi, poznavatelji i bilja i životinja, popularne kulture,
osobito filmova, posebno onih o Africi te psihologije...) gosta dočekaju na
pješčanoj sletnoj stazi (vožnju do tamo iz gradova ne bih poželio ni državnom
neprijatelju) i sigurno ga, po provjereno makadamskom, ali zato jako
atraktivnom putu dovezu u potpuno skriven kamp u šumi, koji od lavova štiti
praktično nevidljiva, a za čovjeka sigurna, električna ograda. Gosti su
nastanjeni u šatorima u kojima nema televizora ni telefona, a struja je na
sunčane ćelije. Šatori i cijel kamp nude nevjerojatnu udobnost, čistoću i
sigurnost, svaki gost ili par ima svojega osobnoga batlera, koji je na usluzi
24 sata. Safari (u zoru i po mraku, siguran razgled najvećih afričkih
životinja) je uključen u cijenu, a tretman je potpuno individualan. Jela su
iznimno ukusna i malo podsjećaju na "cuisine d'auteu" (autorsku kuhinju), a
između toga toče, prije svega, australska i južnoamerička vina. U neposrednoj
blizini je ljubazno masajsko seoce, gdje goste Olonane s pjesmom primaju
oskudno obučene žene i djeca (muškarci su u lovu), a poglavica naširoko objasni
već stoljećima jednak način života toga ponosnog plemena. Upravo u Olonani je
Sidney Pollack snimio film Out of Africa. Obitelj nilskih konja prvi su susjedi
toga kampa, a doživljaj je jednostavno... vrijedan svakog novčića. (http://www.akhotelsandresorts.com/olonana.aspx)
CASA SANTO DOMINGO, Antigua
Guatemala:
Gvatemala se još 1996. godine izvukla iz 36-godišnjega građanskog rata, a
njegovih tragova danas više nema. Antigua Guatemala, nekadašnji glavni grad Santiago de los Caballeros u podnožju
Vodenoga vulkana, je na popisu Unescove kulturne baštine i čudesno je živopisno
mjestašce koje posjetitelju nudi izniman kulturni doživljaj. Casa Santo Domingo
je ogroman nekadašnji kolonijalni samostan iz 1543. godine, u kojem u
nekadašnjim prostorima samostanskih soba sada stanuju pretežno američki
turisti. Nekadašnja crkva je u lijepo uređenim ruševinama i danas služi za
primanja pod nebom, a sve okolo su upaljene bijele svijeće (za svojeg posjeta
sam procijenio da ih je bilo oko 3.000). U hotelskim hodnicima su izloženi
religijski kipići, pretežno iz 17. i 18. stoljeća, s objašnjenjem i tu se
vlasnici ne boje krađe ili oštećivanja. Recepcija je ustvari nekadašnji crkveni
oltar. Hotel raspolaže s više malih restorana koji su neprekidno puni,
trgovinicom sa žadom, jer grad je centar obrade zelenog žada, te kinodvoranom,
čudesnim bazenskim kompleksom, seminarskim prostorima, umjetničkom galerijom i
još bismo mogli nabrajati... Svakako jedan od najljepših hotela koji sam ikad
vidio. Cijena sobe je atraktivna: s davanjima približno sto eura, a do tamo je
dug, naporan i opasan put (www.casasantodomingo.com.gt).
Trebalo mi je pola stoljeća...
Kosi li se bioenergija s vjerom?
Sve što trebate znati o dobroj zabavi
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)