Zaboravljena kastavska gospoštija

Objavljeno: 20.10.2011. 09:24

Kakav vikend odmor

• 
• 
• 
• 
• 

Kastav je bio središte nekadašnje Kastavske gospoštije i oduvijek je imao petstotinjak stanovnika, uglavnom plemenitaša.

U 17. stoljeću Kastvom vladaju isusovci. Upravo u vrijeme isusovaca, koji su bili moralno jako strogi, započinje razdoblje spaljivanja vještica ispred kule Žudika. Isusovci su početkom 18. stoljeća započeli izgradnju goleme crkve svete Marije. Zbog toga su nametnuli visoke poreze, a okolno stanovništvo natjerali da gradi crkvu. Upravo iz tog razdoblja potječe legenda o majci male djece koja je tražila da je se oslobodi radova. No isusovci su je skinuli do gola i išibali. Ponižena žena je kazala “dao Bog da se ova crkva nikad ne izgradi!”. I zaista, 1743. odlukom Pape Klementa XIV., isusovački je red ukinut i obnovljen pedesetak godina kasnije. Crkva sv. Marije, koju Kastavci danas zovu Crekvina, nije nikada dovršena. Njezine fascinantne zidine danas služe kao zidovi parkirališta za automobile.

Neotkriveni Kastav

Kastav je srednjovjekovni gradić smješten na obroncima Učke. Do njega se stiže cestom iz Rijeke koja je od njega udaljena deset kilometara te šest kilometara dugom cestom iz Opatije preko Matulja.
U crkvi svete Jelene Križarice, zaštitnice grada, su krajem 17. i početkom 18. stoljeća pokapani kastavski kapetani. Na žalost, na većini grobnih ploča ljudski su koraci izbrisali natpise, ali se pouzdano zna da je ondje pokopan jedan gradski sudac i iznimno bogati postolar. Mnogi u Kastvu pričaju priču o novom gospodaru grada koji je naslijedio isusovce. Zvao se Ivan Krstitelj Thiery. On i njegov brat su sedamdeset godina gospodarili Kastvom. Kada je Napoleonov vojnik Thiery odlučio prodati Kastav bogatom riječkom brodograditelju Ambrosu Vranyzanyu, naredio je da se svi dokumenti o Kastvu spale, te time povjesničarima nanio neprocjenjivu štetu. Šteta što u Kastvu nema hotela jer ima mnogo znamenitosti koje treba vidjeti, poput Kapetanove kuće u kojoj je osnovna javna pučka škola, te crkve Sv. Trojstva u kojoj se nalaze najstariji glagoljaški zapisi iz 15. stoljeća. Na samom ulazu u Kastav nalaze se gradska vrata s grbom iz 17. stoljeća. Povijest Kastva, međutim, počinje mnogo prije, u 11. stoljeću prije nove ere, kada su na području Kastva i Kastavštine živjeli pripadnici ilirskog plemena Japoda. Kasnije su to bili Grci, Rimljani, Ostrogoti, Langobardi i konačno Slaveni. Kastvom od 12. do 15. stoljeća vladaju Walsee, a zatim Habsburgovci.
Sa zidina prekrasnog srednjovjekovnog gradića mogu se vidjeti ostala mjesta nekadašnje Kastavske gospoštije.

Stari grad Mošćenice

Mošćenička Draga jedno je od najpoznatijih ljetovališta na Kvarneru. Kako i neće biti kada ju krasi prekrasna šljunčana plaža - jedna od najljepših na Jadranu. No, prije stotinu godina Mošćenička Draga je bila malo ribarsko mjesto u koju su pristajale ribarske brodice, a današnji stari grad Mošćenice pravi pravcati grad. Do Mošćenice se lako dođe iz Opatije, ravnom cestom preko Ike, Ićića i Lovrana. Kada se dalje dođe do križanja, lijeva cesta vodi u Mošćeničku Dragu, a desna u brda gdje se dođe u Mošćenice, mjesto čiji su žitelji živjeli od prodaje maslinova ulja i vina.
Tlo se pod Mošćenicama sa svih strana ruši u dubinu sve do mora, a pristup gradu je moguć samo kroz vrata u gradskom zidu. Ulaz u grad brani kaštel u kojem je živio feudalčev predstavnik, a jedina ravna površina u Mošćenicama je sadašnji prostrani trg pred gradskim vratima koji je očito nastao nasipavanjem i izravnavanjem terena. Ostali prostori u gradu su minijaturni.  
Desno od gradskih vrata nalazi se Stražnica ili gradska loža u kojoj su se donosile odluke, a župani i suci su birani pod trijemom na pročelju crkve Sv. Bartula gdje se nalaze kameni stol i klupe.
Srednjovjekovno porijeklo Mošćeničana dokazuje Župna crkva Sv. Andrije, a od crkve se nalazi plato s divljim kestenima odakle se otvaraju najljepši vidici. Ta ravan na kojem je do 18. stoljeća bilo groblje, žitelji Mošćenica zovu Kosnica.
Mošćenice su zajedno s Kastvom bile dio feuda kojim su vladali brojni gospodari; puljski biskupi, Walsee i Habsburgovci, no njihova povijest seže još u doba kada su ondje stanovali pripadnici ilirskog plemena Liburna. Kasnije dolaze Slaveni koji su se klanjali glavnome bogu Perunu, pa se danas jedan od vrhova iznad Mošćeničke Drage zove Perun. Kasnije djeluju učenici Ćirila i Metoda te se ukorijenila služba na staroslavenskom jeziku čije je pismo bila glagoljica.
Zbog specifičnog položaja i neobična izgleda Mošćenice su pravi mali kulturni spomenik.

Minijaturni Veprinac

Veprinac je najmanje mjesto u Kastavskoj gospoštiji i najbliže je tunelu Učka. Nekoliko kilometara od tunela postoji odvojak za Veprinac, a iz Opatije se do njega može doći lokalnim prijevozom.
Najpoznatija građevina u Veprincu je crkva svetog Marka u kojoj je nekada stolovao rimski Kaptol. U dvorištu pokraj crkve nekada se nalazilo groblje koje je kasnije premješteno na drugo mjesto. Pred samim crkvenim vratima nalazi se još nekoliko grobova s početka 18. stoljeća u kojima su pokopani župnici koji su služili u Kaptolu.
Ispred crkve na stepenastim kamenim padinama smjestile su se malobrojne kuće. Na samom dnu ispod kamene kuće u kojoj je živio glavar mjesta nalazi se prolaz u grad  koji je u srednjem vijeku bio zatvoren debelim čvrstim vratima.

Volosko i priča o barunu Arthuru Schmidtu von Zabierovu

Svojedobno su neki uvaženi Austrijanci krajem 18. stoljeća posjetili Opatiju. Bilo je to ribarsko mjesto s jednom uličicom i nizom kućica. Riječanin, patricij Iginije Scarpa je 1844. godine dao sagraditi ljetnikovac Angiolinu, tada već pokojnoj supruzi. Društvo južnih željezničara ljetnikovac pretvara u hotel. Prvi pravi veliki hotel izgraen je 1884. godine. Bio je to hotel Kvarner. Nakon toga Opatija postaje austrijska Nica.
U Opatiju sve više dolaze mnogi uvaženi gosti, vladari, umjetnici, znanstvenici, liječnici. Opatija, ali i cijela opatijska rivijera, postaje mjesto zdravstvenog turizma.
Zahvaljujući blagoj klimi mnogi oboljeli od plućnih i srčanih bolesti dolaze tamo. Zbog toga su po šumama diljem opatijske rivijere gradili lječilišne staze, a najpoznatija je Šetalište Carmen Sylve.
Priča o nastanku tog šetališta vezana je uz Artura Schmidta von Zabierova, glavara kotara Voloskog o kome su ispričane mnoge priče. Neke graniče s legendom. Bio je strastveni lovac i kažu da je mogao pojesti neograničene količine divljači. Ne samo da je mogao puno pojesti nego i popiti. No, s druge strane imao je talenta za izvlačenje novca raznoraznih glavara i ulagača koji su novca ionako imali previše.
Jednom prilikom se tako jašući šumom izgubio rumunjski kralj Karol. Požalio se Arturu Schmidtu von Zabierovu te mu dao poveću svotu novca ne bi li izgradio tri kilometra dugo šumsko šetalište koje danas povezuje naselja Vrutke i Varljene. Šetalište se danas zove Zora ili Carmen Sylva, prema nadimku kraljice Elizabete, Karlove supruge. Opatiju su dalje gradili Austrijanci, Nijemci, Talijani, Židovi, Poljaci, Mađari i izrasla je u pravu turističku meku.

Šetalište dugo 12 kilometara

Volosko je ostalo ribarsko mjestašce poznato po restoranima iako je starije od Opatije.
Ono što je najljepše je šetalište uz more kojim se pješice može proći od Preluke do Lovrana. Šetalište je dugo gotovo 12 kilometara. Prva etapa izgradnje okončana je 1889. godine i krenula je od Voloskog prema Slatini u središtu Opatije. Druga etapa, od Opatije do Lovrana, dovršena je 1911. godine.

Ljubav iznad svega

Mnogi tadašnji vladari i uglednici bili su fascinirani opatijskom rivijerom. Arturov otac Franz Schmidt von Zabierov bio je zemaljski poglavar Koruške, ali se preselio u Volosko. On, njegova žena Ida, Artur i brat mu Nandor toliko su se zaljubili u Volosko da su se dali pokopati na voloskom starom groblju. Danas je njihova grobnica jedna od najistaknutijih, najljepših i najposjećenijih.

isprintaj članak