Rubac (marama) - lagano, šareno, živahno…
Veći rubac možete prebaciti preko jednog ramena, a ako vam postane hladno, možete ga obaviti i preko drugog. ...
Konjarstvo (konjički sport) u Srbiji
Tinejdžeri koji žele biti džokeji nesmiju, kada odrastu, premašiti 50-60 kilograma težine! ...


Anketa
NALAZITE SE U > Izdvojeno
U sedlu galopske porodice
Objavljeno: 05.10.2017. 11:51  
Konjarstvo (konjički sport) u Srbiji
Konjarstvo (konjički sport) u Srbiji

Možda u Srbiji trenutno nisu najbolji uvjeti za ovaj sport primjeren bogatim društvima s dugom tradicijom, ali ipak polako kaskaju prema velikim europskim trkama.

 

Napisala: Radmila Tamindžić

 

Konj je nadahnuće i tema mnogih umjetničkih djela, dio povijesti i mitologije svakog naroda. Najpoznatiji mitološki konj je krilati Pegaz, rođen iz ljubavi Posejdona i Gorgone, povijest najviše pamti Bukefala, konja Aleksandra Makednonskog, a u književnosti je najslavnija Don Kihotova Rosinanta. Prema srpskoj tradiciji bez dobrog konja nema ni dobrog junaka, pa zato u narodnom pjesništvu oni ne zaostaju po hrabrosti za junacima koji su ih jahali: Zelenko Damjanov, Kušlja Hajduk Veljkov, Jabučilo Vojvode Momčila, Šarac Kraljevića Marka, Đogin Banović Strahinje, Ždralin Miloša Obilića...

Kod starih naroda: Asiraca, Babilonaca, Grka, Rimljana...bile su vrlo omiljene trke borbenih dvokolica s dvopregom i četvoropregom, a na Olimpijskim igrama u Grčkoj 648. godine prije nove ere prvi put su održane trke jašućih konja.

 

"Formula 1" za konje

U knjizi Vojina Kosanovića “Stotinu godina konjarstva u Srbiji” piše da je Jevrem Obrenović, povodom rođenja sina prvijenca, organizirao prve konjske trke u Šapcu 1829. godine. Zanimljivo je da su u Beogradu prve galopske trke na kružnoj stazi održane čak 34 godine kasnije, a pravilnik je, po uzoru na bečke, izradio sam knez Mihailo Obrenović, koji je aktivno radio na jačanju i širenju konjarstva kao gospodarske grane i sportskih nadmetanja.

Novinar Živojin Jovanović bilježi: "Prvo beogradsko trkalište bilo je uređeno na mjestu iza groblja, pored Carigradskog druma, na kojem su tada priređivani vašari. To je prostor na kome se danas nalaze: dio Bulevara revolucije, Pravni fakultet, hotel Metropol, Tehnički fakultet i niz zgrada u Ulici 27. marta…Trkačka staza bila je u obliku elipse dugačke 700 hvati (oko 1.350 m). Linija starta i cilja bila je na Carigradskom drumu, u visini Kneževog čadora pored koga je bila tribina za gledatelje. Konji su kretali u pravcu Vukovog spomenika, a zatim skretali prema Ulici 27. marta. Potom bi obišli krug, izbili na Carigradski drum i stigli do tribine".

Sportsko konjarstvo aktivnije se razvija osnivanjem Dunavskog kola jahača u Beogradu 1890. godine, a trkalište se seli na prostor današnje Željezničke stanice, tada nazivan Bara Venecija. Samo sezonu kasnije prelazi na Banjicu gdje je održan prvi srpski derbi u kome se proslavila kobila Filka. Kao ugledni član Kola jahača, Vladislav Ribnikar, osnivač i direktor lista "Politika", zalagao se za izgradnju stalnog beogradskog hipodroma, pa je Ministarstvo narodne privrede 1912. godine ustupilo Kolu zemljište kod Careve ćuprije. Dvije godine kasnije ovdje počinje gradnja novog hipodroma koji se još tu nalazi, trenutno u statusu Javnog preduzeća "Hipodrom Beograd".

Osim u glavnom gradu Srbijei, galopske trke održavaju se i na hipodromima u Šapcu, Požarevcu i Ubu. Karađorđevo i Zobnatica imaju dobre hipodrome, ali se tamo, zbog loših materijalnih uvjeta, trke više ne održavaju. Za kasače postoji veći broj manjih hipodroma, a za Vojvodinu se čak kaže da tamo svako selo ima svoj hipodrom. Nije baš tako, ali je činjenica da su kasačke trke manje zahtjevne od galopskih koje nazivaju i „formula 1“ za konje.

 

Tripla kruna za Bilija Alena

Nema boljih sugovornika za našu temu od Milane Dudić, handikapera za galopske, i Svetislava Mihajlovića, handikapera za kasačke trke. Za ovo jedinstveno i rijetko zanimanje ne postoje posebne škole, ono jednostavno izrasta iz iskustva, a sastoji se u tome da se raspišu pravila za različite kategorije trka i svim konjima osiguraju istu mogućnost za pobjedu, kao i da trku naprave što zanimljivijom i za gledatelje i za kladioničare.

"Ogromna je razlika između galopskih, kasačkih i preponskih trka, ali je to kod nas, silom prilika, sve na jednom mjestu" – priča Milana i dodaje: "U galopskim trkama sudjeluju engleske punokrvne pasmine, u kasačkim grla koja se smatra polukrvnim pasminama, odgajana da imaju čist kas i da kasaju većom brzinom koja nikada ne smije prijeći u galop, dok za prepone može koristiti konj bilo koje pasmine. Galoper obično završava "karijeru" u nekoj petoj-šestoj godini života, kasač trči do 12., a grla za rekreaciju ili za prepone mogu možće se koristiti i do 20 godina. Galopski i kasački sport podrazumijevaju profesionalce, dok se preponskim sportom, mada i tu ima profesionalaca, može baviti svatko tko voli konje".


Najveća trka je Derbi

U svim zemljama u svijetu najveća trka u sezoni je Derbi, nazvana po engleskom lordu Derbiju koji ju je osnovao još 1780. godine. U našem galopskom sportu najveće su takozvane Klasne trke:  Derbi za konja od tri godine na 1.600, 2.400 i 2.800 metara. Rijetko se događa da jedan konj pobijedi u sve tri trke i dobije Triplu krunu, što je kod nas, u Srbiji, posljednji put 2004. godine pošlo za nogama Biliju Alenu iz privatne štale "Potkovica-Spaija". Osim ove tri, među najvažnije domaće trke spadaju "Memorijal kralja Aleksandra I." i "Pehar predsjednika Republike", a ne treba zanemariti ni trku za dvogode galopere "Kostolac", osnovanu još 1910. godine na podstrek industrijalca Đorđa Vajferta.

Na pitanje gdje je Srbija u konjičkom sportu, oba handikapera su uglas odgovorila: "Na Balkanu".

"Po kvaliteti grla negdje smo u razini s Austrijancima, Mađarima i Slovacima, ali su oni daleko od nas po infrastrukturi na hipodromima i kladionicama" – objašnjava Mihajlović. "Svugdje u svijetu se ovaj sport novčano pomaže iz prihoda kladionica, dok je kod nas Zakon o klađenju iz 2003. godine za nas vrlo nepovoljan zato što ne uzima u obzir da je ovdje konjički sport u razvoju, dok se u i u Engleskoj i u Francuskoj, na primjer, nalazi u samom vrhu gospodarskih grana. Država treba shvatiti da ulaganjem u ovaj sport, nekadašnji statusni simbol srbijanskih dinastija i industrijalaca, mnogo može dobiti".

"Ako imate dobru kladionicu" - nadovezuje se Milana, "ona vraća novac i državi i trkama, a ako imate dobre nagrade, vlasnisici su poticani da kupuju konje. Ako to nemate, sve se svodi na uzak krug ljubitelja konja koji rade na svoju štetu, a imaju prihode iz nečeg potpuno drugog. Svugdje u svijetu konjički sport je sport kraljeva, uspješnih ljudi, a prvenstveno onih koji cijene svoju tradiciju. Uzgred budi rečeno, u Engleskoj je ta tradicija stara oko 280 godina, što znači da se mi sa 150 godina tradicije dosta dobro stojimo.".

 

I srbijanska grla na svjetskim stazama

Osim u Engleskoj i Francuskoj, zanimanje džokeja je deficitarno ne samo u Srbiji, nego i u mnogo razvijenijim zemljama. To što ne postoji ustanova za njihovo obrazovanje samo je jedan od mnogih razloga, među kojima je svakako najvažnije što mora postojati prirodna predispozicija da tinejdžeri koji počinju ne premaše 50-60 kilograma kad odrastu. A onda je potreban dobar trener, dobar konj, dobra staza, dobra plaća...Nakon deset dobijenih trka, od džokejskog učenika prelazi se u status aspiranta, koga narednih 30 pobjeda vodi do zvanja džokeja.

Na području cijele Srbije godišnje ima oko 240 galopskih trka, a kasačkih dvostruko više. Broj kasačkih grla je oko 1.000, galopskih oko 200, dok je kod Mađara, recimo, deset puta više. Po broju, ne i po kvaliteti. Spomenuti Bili Alen, Če Gile, Korado, kobila Dolčevita...ima tu još mnogih Kazanova i Romea, ali naši sagovornici smatraju da ne bismo trebali favorizirati ni pojedinačne šampione ni ergele. Jer sve one, poput najvećih ergela "Bečej" ili "Surčin", zajedno s mnoštvom privatnih, poput "Potkovice", kako-tako osvjetljavaju obraz konjičkog sporta u Srbiji.

  isprintaj članak