Apodemus flavicolis-žutogrli miš 

Krpeljni meningoencefalitis (KME) je virusno oboljenje ljudi rasprostranjeno diljem Europe i Azije. Bolest je karakterizirana simptomima od strane živčanog sustava sa znacima upale moždanih ovojnica. Do zaraze dolazi isključivo u aktivnim prirodnim žarištima unutar kojih kruži ovaj virus. Virus najčešće prenose krpelji koji su istovremeno i prenositelji i spremnici zaraze. Bolest se javlja u toplije godišnje doba, a u ovisnosti je o aktivnosti krpelja. U Europi bolest je blaža s niskom smrtnošću, dok je u Aziji teška često visokom smrtnošću.

Napisao: prof.dr.sc.med. Darko Ropac

Klinička slika

Dijagnoza ove zaraze nije jednostavna pa se koristi veći broj metoda poput epidemiološke, kliničke i laboratorijske. Za krpeljni meningoencefalitis značajan je podatak o ubodu krpelja kao i područje u kojem je čovjek boravio i mogao biti zaražen. Ako je to područje od ranije poznato kao prirodno žarište, postavljanje dijagnoze može biti znatno olakšano.

Krpeljni meningoencefalitis karakterizira naglo izbijanje simptoma nakon razdoblja inkubacije od 7 do 14 dana (vrijeme od početka zaraze do pojave prvih znakova bolesti). Bolest je teža u djece negoli u odraslih, a protječe kroz dva stadija. U prvom stadiju virus kola krvlju i oboljenje je slično gripi. Ovaj stadij traje oko tjedan dana, a slijedi opće poboljšanje kroz nekoliko dana. U drugom stadiju bolesti javljaju se simptomi od strane mozga poput jake glavobolje, mučnine, povraćanja, slabosti i smetnji vida izazvane svjetlošću. Može se javiti i kljenut pojedinih moždanih živaca i ramenog pojasa. Kod većeg broja bolesnika bolest ima blaži tijek. Smrtnost se kreće oko 1%.

Uzročna dijagnoza sastoji se u izolaciji virusa i dokazu protutijela u krvi zaraženih osoba. Protutijela se mogu utvrditi i godinama nakon početka zaraze.

Spremnik i izvor zaraze

U prirodnim žarištima virus kruži između krpelja i divljih kralješnjaka. Dugotrajno kolanje virusa u krvi dokazano je u najmanje deset vrsti šumskih glodavaca, a značajnim spremnicima smatraju se jež i krtica. Ptice močvarice i šišmiši također mogu biti domaćini. U nas najčešći krpelj (Ixodes ricinus) služi kao premnik i prijenosnik krpeljnog meningoencefalitis virusa. Krpelj se može zaraziti na bolesnoj životinji prigodom hranjenja u svim razvojnim fazama. Dokazan je prijenos virusa tijekom više generacija krpelja. Virus opstoji u krpelju do kraja njegovog višegodišnjeg života. Domaće životinje imaju ulogu sporednog izvora zaraze.

Osnovni način prijenosa virusa krpeljnog meningoencefalitisa je ubodom krpelja. Za vrijeme hranjenja krpelj, putem svoje sline, zarazu unosi u krvotok domaćina. Manje značajan prijenos je putem hrane, i to jedino nekuhanim mlijekom i proizvodima od takva mlijeka (češće kozjim, rjeđe ovčjim i kravljim).

Značaj bolesti u Hrvatskoj

Za stanovništvo koje živi u području aktivnog prirodnog žarišta bolest može imati veliki medicinski značaj. Takva su endemska područja u nas gdje česta pojava pojedinačnih slučajeva krpeljnog meningoencefalitisa ima karakteristike epidemije. Osjetljivost ljudi je opća i nema razlike u pogledu spolova i dobi. U ovisnosti o tipu prirodnog žarišta obolijevaju različiti uzrasti. Tako je broj oboljelih u nas najveći u dobi od 30 do 40 godina. U prirodnom žarištu su djeca izložena manjim dozama virusa tako da dolazi do postupnog prokužavanja uz stjecanje otpornosti. Uz jasnu kliničku sliku stoga češće obolijevaju pridošlice (izletnici), ili ono koji povremeno odlaze u prirodu (šumski radnici, lovci, vojnici). Značajno je istaći da svaka zaraza dovodi do stvaranja aktivnog prirode otpornosti.

U Hrvatskoj je bolest po prvi puta otkrivena 1953. godine uz izolaciju virusa. Najznačajnija prirodna žarišta su u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, dok su druga žarišta (sredozemni tip žarišta) od manjeg značaja, jer su oboljenja ljudi u tim žarištima rijetka ili se više ne javljaju. Prirodna žarišta krpeljnog meningoencefalitisa nalaze se u područjima s miješanom crnogoričnom i listopadnom šumom, u kojima povoljne uvjete za život nalaze spremnici, izvori i prenositelji zaraze.

Broj prijavljenih oboljenja od krpeljnog meningoencefalitisa zavisi od većeg broja čimbenika. U prvom redu tu je aktivnost prirodnog žarišta, nadalje aktivnost ljudi u prirodnim žarištima, a također i aktivnost i spremnost zdravstvene službe za otkrivanje, potvrdu i prijavljivanje oboljelih od ove bolesti. Prosječan godišnji broj prijavljenih bolesnika je 50, dok je smrtnost svega 0,2%.

Jedna od osnovnih epidemioloških karakteristika krpeljnog meningoencefalitisa je sezonska pojava bolesnika, što je u neposrednoj vezi s aktivnošću krpelja. Prvi slučajevi bolesti u nas javljaju se već u travnju, dok je vrhunac javljanja u srpnju. Pojedinačni slučajevi mogu se javljati tijekom cijele godine. Najveći broj bolesnika dolazi sa sela. Bolest se najčešće javlja kod poljoprivrednika i šumskih radnika, koji su profesionalno izloženi zarazi ovim virusom, te kod lovaca i izletnika.

Sprečavanje zaraze

Najučinkovitija preventivna mjera je zaštita od krpelja. Područja zaražena krpeljima treba izbjegavati kad god je to moguće. U protivnom pojedinci se moraju zaštititi odgovarajućom odjećom i obućom koja sprečava dolazak krpelja na kožu. Nogavice hlača treba vezati. Svaka tri do četiri sata potrebno je pregledati odjeću i ukloniti krpelje. Povremeno pregledavati tijelo i uklanjati krpelje. Uklanjanje s kože obavlja se pažljivo na taj način da u koži ne ostane glava s rilcem što povećava mogućnost zaraze ili izaziva upalne promjene. Moguće je odjeću impregnirati repelentom koji odbija krpelje.

U slučaju logorovanja potrebno je pažljivo odabrati teren. Izbjegavati žbunje i nisko raslinje, a šatore postavljati na proplanke. Travu kositi, žbunje raskrčiti i sve to spaliti ili preliti insekticidom. Osim toga piti samo prokuhano ili pasterizirano mlijeko.

Zaštitu je moguće postići cijepljenjem umrtvljenim ili živim cjepivom ili davanjem seruma u kojem su već gotova protutijela. U posljednje vrijeme u nas se obavlja cijepljenje osoba koje su profesionalno izložene zarazi kao što su šumski radnici.

Premda ne postoji specifično liječenje bolesnici se, zbog težine bolesti, upućuju na liječenje u odjele za zarazne bolesti. Bolest je dugotrajna kao i oporavak pa je liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi nužno.