U Hrvatskoj je bolest prvi puta otkrivena 1953. godine uz izolaciju virusa | Objavljeno: 04.05.2012. 11:01 |
Apodemus flavicolis-žutogrli miš
Krpeljni
meningoencefalitis (KME) je virusno oboljenje ljudi rasprostranjeno diljem
Europe i Azije. Bolest je karakterizirana simptomima od strane živčanog sustava
sa znacima upale moždanih ovojnica. Do zaraze dolazi isključivo u aktivnim
prirodnim žarištima unutar kojih kruži ovaj virus. Virus najčešće prenose
krpelji koji su istovremeno i prenositelji i spremnici zaraze. Bolest se javlja
u toplije godišnje doba, a u ovisnosti je o aktivnosti krpelja. U Europi bolest
je blaža s niskom smrtnošću, dok je u Aziji teška često visokom smrtnošću.
Napisao: prof.dr.sc.med. Darko Ropac
Klinička
slika
Dijagnoza
ove zaraze nije jednostavna pa se koristi veći broj metoda poput epidemiološke,
kliničke i laboratorijske. Za krpeljni meningoencefalitis značajan je podatak o
ubodu krpelja kao i područje u kojem je čovjek boravio i mogao biti zaražen.
Ako je to područje od ranije poznato kao prirodno žarište, postavljanje
dijagnoze može biti znatno olakšano.
Krpeljni
meningoencefalitis karakterizira naglo izbijanje simptoma nakon razdoblja
inkubacije od 7 do 14 dana (vrijeme od početka zaraze do pojave prvih znakova
bolesti). Bolest je teža u djece negoli u odraslih, a protječe kroz dva
stadija. U prvom stadiju virus kola krvlju i oboljenje je slično gripi. Ovaj
stadij traje oko tjedan dana, a slijedi opće poboljšanje kroz nekoliko dana. U
drugom stadiju bolesti javljaju se simptomi od strane mozga poput jake
glavobolje, mučnine, povraćanja, slabosti i smetnji vida izazvane svjetlošću.
Može se javiti i kljenut pojedinih moždanih živaca i ramenog pojasa. Kod većeg
broja bolesnika bolest ima blaži tijek. Smrtnost se kreće oko 1%.
Uzročna
dijagnoza sastoji se u izolaciji virusa i dokazu protutijela u krvi zaraženih
osoba. Protutijela se mogu utvrditi i godinama nakon početka zaraze.
Spremnik
i izvor zaraze
U
prirodnim žarištima virus kruži između krpelja i divljih kralješnjaka.
Dugotrajno kolanje virusa u krvi dokazano je u najmanje deset vrsti šumskih
glodavaca, a značajnim spremnicima smatraju se jež i krtica. Ptice močvarice i
šišmiši također mogu biti domaćini. U nas najčešći krpelj (Ixodes ricinus)
služi kao premnik i prijenosnik krpeljnog meningoencefalitis virusa. Krpelj se
može zaraziti na bolesnoj životinji prigodom hranjenja u svim razvojnim fazama.
Dokazan je prijenos virusa tijekom više generacija krpelja. Virus opstoji u
krpelju do kraja njegovog višegodišnjeg života. Domaće životinje imaju ulogu sporednog
izvora zaraze.
Osnovni
način prijenosa virusa krpeljnog meningoencefalitisa je ubodom krpelja. Za
vrijeme hranjenja krpelj, putem svoje sline, zarazu unosi u krvotok domaćina.
Manje značajan prijenos je putem hrane, i to jedino nekuhanim mlijekom i
proizvodima od takva mlijeka (češće kozjim, rjeđe ovčjim i kravljim).
Značaj
bolesti u Hrvatskoj
Za
stanovništvo koje živi u području aktivnog prirodnog žarišta bolest može imati
veliki medicinski značaj. Takva su endemska područja u nas gdje česta pojava
pojedinačnih slučajeva krpeljnog meningoencefalitisa ima karakteristike
epidemije. Osjetljivost ljudi je opća i nema razlike u pogledu spolova i dobi.
U ovisnosti o tipu prirodnog žarišta obolijevaju različiti uzrasti. Tako je
broj oboljelih u nas najveći u dobi od 30 do 40 godina. U prirodnom žarištu su
djeca izložena manjim dozama virusa tako da dolazi do postupnog prokužavanja uz
stjecanje otpornosti. Uz jasnu kliničku sliku stoga češće obolijevaju
pridošlice (izletnici), ili ono koji povremeno odlaze u prirodu (šumski
radnici, lovci, vojnici). Značajno je istaći da svaka zaraza dovodi do
stvaranja aktivnog prirode otpornosti.
U Hrvatskoj
je bolest po prvi puta otkrivena 1953. godine uz izolaciju virusa.
Najznačajnija prirodna žarišta su u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, dok su
druga žarišta (sredozemni tip žarišta) od manjeg značaja, jer su oboljenja
ljudi u tim žarištima rijetka ili se više ne javljaju. Prirodna žarišta krpeljnog
meningoencefalitisa nalaze se u područjima s miješanom crnogoričnom i
listopadnom šumom, u kojima povoljne uvjete za život nalaze spremnici, izvori i
prenositelji zaraze.
Broj
prijavljenih oboljenja od krpeljnog meningoencefalitisa zavisi od većeg broja
čimbenika. U prvom redu tu je aktivnost prirodnog žarišta, nadalje aktivnost
ljudi u prirodnim žarištima, a također i aktivnost i spremnost zdravstvene
službe za otkrivanje, potvrdu i prijavljivanje oboljelih od ove bolesti.
Prosječan godišnji broj prijavljenih bolesnika je 50, dok je smrtnost svega
0,2%.
Jedna
od osnovnih epidemioloških karakteristika krpeljnog meningoencefalitisa je
sezonska pojava bolesnika, što je u neposrednoj vezi s aktivnošću krpelja. Prvi
slučajevi bolesti u nas javljaju se već u travnju, dok je vrhunac javljanja u
srpnju. Pojedinačni slučajevi mogu se javljati tijekom cijele godine. Najveći
broj bolesnika dolazi sa sela. Bolest se najčešće javlja kod poljoprivrednika i
šumskih radnika, koji su profesionalno izloženi zarazi ovim virusom, te kod
lovaca i izletnika.
Sprečavanje
zaraze
Najučinkovitija
preventivna mjera je zaštita od krpelja. Područja zaražena krpeljima treba
izbjegavati kad god je to moguće. U protivnom pojedinci se moraju zaštititi
odgovarajućom odjećom i obućom koja sprečava dolazak krpelja na kožu. Nogavice
hlača treba vezati. Svaka tri do četiri sata potrebno je pregledati odjeću i
ukloniti krpelje. Povremeno pregledavati tijelo i uklanjati krpelje. Uklanjanje
s kože obavlja se pažljivo na taj način da u koži ne ostane glava s rilcem što
povećava mogućnost zaraze ili izaziva upalne promjene. Moguće je odjeću
impregnirati repelentom koji odbija krpelje.
U
slučaju logorovanja potrebno je pažljivo odabrati teren. Izbjegavati žbunje i
nisko raslinje, a šatore postavljati na proplanke. Travu kositi, žbunje
raskrčiti i sve to spaliti ili preliti insekticidom. Osim toga piti samo
prokuhano ili pasterizirano mlijeko.
Zaštitu
je moguće postići cijepljenjem umrtvljenim ili živim cjepivom ili davanjem
seruma u kojem su već gotova protutijela. U posljednje vrijeme u nas se obavlja
cijepljenje osoba koje su profesionalno izložene zarazi kao što su šumski
radnici.
Premda
ne postoji specifično liječenje bolesnici se, zbog težine bolesti, upućuju na
liječenje u odjele za zarazne bolesti. Bolest je dugotrajna kao i oporavak pa
je liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi nužno.
![]() |