46% Hrvata će ove zime otputovati u inozemstvo, a i potrošiti više negoli prošle zime
Provedeno je online istraživanje o korištenju novčarskih usluga među korisnicima kartica. ...
Kako se pravilno ponašati u javnom bazenu
Uvijek pliva uz lijevi rub pruge. ...
Ljubav na poslu
Otkriveno je da su uredskim aferama skloniji muškarci. ...


Anketa
NALAZITE SE U > Odredišta
Madrid je mjesto u kojem je između južne i sjeverne željezničke stanice više lokala, restorana, taperija, gostionica ili jednostavno "birtija" negoli u čitavoj Belgiji...
Objavljeno: 01.11.2017. 01:20  
Madrid: Ljepotan i zvijer
Madrid: Ljepotan i zvijer
  • Madrid: Ljepotan i zvijer
  • Madrid: Ljepotan i zvijer
  • Madrid: Ljepotan i zvijer
  • Madrid: Ljepotan i zvijer

El Juli je lagano, teatralno podigao svoj mač. Desnom rukom je čvrsto stisnuo usku crvenu dršku i kao pušku je naciljao u bikov vrat. U trenutku kada se uputio prema životinji, bikovi oštri rogovi su se okrenuli prema maču. U sljedećim sekundama je oštrica mača do drške smrtonosno probola desnu stranu zvijeri i pored svih kostiju probola srce. Krv je špricnula na Julijevu dragocjenu, pozlaćenu haljinu. Bik je napravio tri koraka, još se dva puta bacio u zrak i skvrčio se.

 

Napisao: Rok V. Klančnik

 

"Ole", zaorilo je po koridi. Dvadeset tisuća gledatelja je odahnulo. Mnogi su počeli mahati bijelim rupcima sa željama da presidente hrabrom mladiću dopusti za nagradu odrezati bikovo uho, muškarci su podizali plastične čaše quiskija (viski), japanski turisti su slikali krvavu životinju. Stariji su požurili prema zahodima, jer je naime tijekom faene svako ustajanje sa tribina strogo zabranjeno.

Borba je trajala točno kako je i dopušteno 15 minuta. El Juli je pri ulasku u koridu poljubio je i pokucao na drvena vrata jer to donosi sreću. Uz pozdrav koji je uputio današnjem predsjedavajućem, svoju kapicu - monteru, bacio je preko ramena u mulj i pala je s otvorom okrenutom prema tlu. Hvala Djevici iz Atoche. Danas će biti sretan dan, sigurno je tako razmišljao. A već nakon minute je crni bik od 514 kilograma jednoga od toreadora rogom zakvačio između nogu i odbacio ga u zrak tako da je čovjek prestrašeno ostao ležati na prašini. Međutim, na kraju je sve bilo u redu. Bikovo tijelo od pola tone je već bilo spremno za klaonicu, a Juli...

Možda se pitao kamo sve to vodi. Poznate španjolske borbe s bikovima, a posebno madridske, bez kojih je gotovo nemoguće zamisliti cjelomjesečno svibanjsko slavljenje gradskog sveca sv. Izidora (san Isidro) su ikona iberskog folklora, turistički proizvod par excellance... a istovremeno kontroverzna tradicija protiv koje se bore borci za prava životinja i to najviše oni iz inozemstva, posebice iz Sjedinjenih Američkih država gdje ne shvaćaju tauromakiju. Spomenuti se prilikom legitimiranja svojih zahtjeva za zabranom borba s bikovima pozivaju na Barcelonu koja ih je nedavno doista zabranila. Sada u nekadašnjoj koridi nastupaju pjevači i rock zvijezde. A Katalonci to nisu napravili iz razloga što im je žao životinja, već zato što organizacija tih manifestacija predstavlja zaista veliki trošak jer svake godine je potrebno sve više novca uložiti u oglašavanje, a i dobrih uzgajivača bikova ima sve manje. No Barcelona se je zapravo proglasila "anti-bikoborskim" gradom jer je ubrzo nakon toga (predlani) bila domaćin svjetskog Foruma kultura. A još jedan od razloga je i to jer žele biti drugačiji od često omraženog Madrida. Borbe s bikovima su zabranjene i na Kanarskim otocima gdje su još uvijek aktualne borbe pijetlova.

 

"Nekada je bilo dovoljno objesiti plakat i korida je bila puna," tvrdi prijatelj Pedro Garcia koji se u to razumije bez obzira što mu je 35 godina. "Posebice ako bi nastupao kakav mladi, zgodan i hrabar matador, kao što je recimo El Juli. Pogledaj taj chulerio, tu bahatost, postavlja svoju muškost jedan metar pred bikove rogove, dodiruje ih prstima i ništa mu se ne dogodi. To žene vole i boje se za njega. Jesi li za još jedan qüiski?" Pedro je pun poštovanja prema matadoru gotovo žario, čak je i sam želio postati jedan od tih kultnih umjetnika španjolskog folklora, ali bio je premalen. Nisam mogao ne smijati se njegovom karakterističnom "spanglish" naglasku kada je pitao za viski. Kao i tome da ovlašteni prodavači za vrijeme svakog odmora hodaju gore dolje po redovima i nude pivo, Coca-Colu i viski. "Mačo, posjetitelji koride su miroljubivi ljudi, koji vole popiti i puše cigare. To nije nogomet, ovdje nikada ne izbijaju tučnjave, a ne može se vidjeti niti pijanih ljudi. Borba s bikovima je umjetnost."

 

Umjetnost?

Borba s bikovima nije sport. To je umjetnički čin, koji je simbol borbe čovjeka sa zvijeri, borbe između svjetlosti (svjetlucava odjeća toreadora – trajes de luces) i tame (bikovi su obično tamni ili crni), čak i borbe Španjolaca protiv Arapa, Maura (moros – tamni). Zadatak toreadora je biti što elegantniji, hrabriji, ljepši i ponosniji. Bik mora biti što borbeniji, ukoliko je snužden i preplašen, zvižduci mase će skratiti borbu i poslati ga u neizbježnu smrt. "Ljudi zapravo navijaju za bika, znaš? Iako znamo da će ga, hvala Bogu, matador ubiti, bilo bi naime teško da se dogodi obratno", kaže Pedro oduševljeno. "Bik ne smije trpiti, njegova smrt mora biti brza i što manje bolna".

Borba s bikovima je ritual, drama, pa i natjecanje toreadora koji imaju svoju ljestvicu na koju se uvrštavaju na temelju postignutih rezultata iz borbe; uši, rep, težina bikova koje su ubili... Toreadori, matadori su zvijezde trač TV emisija, za petama su im stalno fotografi žutog tiska, a one mlađe i zgodne prati četa mladih i već uvenulih ljepotica, od mladih tamnokosih andaluzijki do silikonski popravljenih svjetlokosih nekadašnjih TV-voditeljica. Nije čudno što se je i Madonna odlučila u Sevilli (1994) snimiti video za baladu Take a Bow.

 

U Sevilli, u La Maestranzi?

U Sevilli, u La Maestranzi? Gdje drugdje je domovina borbe s bikovima, nego u srcu mitske zemlje Andaluzije, kako su je nazvali Arapi (al Andalus) na početku svoje 700-godišnje vladavine... Tamo gdje se kao sangria (vino sa sokom od narače, šećerom i voćem) miješaju krv, strast, ljubav, razočaranje, muka, veselje, pijanska strast, mač, moć, noć... A unatoč tome je današnje središče borbi u Španjolskoj Madrid, zapravo monumentalna korida Las Ventas koja ove godine slavi svoju 75-godišnjicu postojanja. Doduše, nije jedina, ali je najveća u kraljevini, a prima više od dvadeset tisuća gledatelja, među kojima je i česti gost kralj Juan Carlosa, koji priseže na legitimnost te tradicije. U Španjolskoj ima čak više od 600 arena za borbe s bikovima. Ernest Hemingway je u knjizi Smrt poslijepodne (Death in the afternoon) ovjekovječio sanferminsku tradiciju bijega pred bikovima u Pamploni i općenito je bio na glasu kao najveći obožavatelj krvave umjetnosti. Španjolska je kolijevka modernih borbi s bikovima, ali nije jedina država gdje se ti spektakli odvijaju. Ako zanemarimo Kinu gdje su u Pekingu prošle godine prvi puta uprizorili španjolski način borbe s bikovima, »toros« postoji i u Francuskoj, u Portugalu, ali i u Meksiku, Peruu, Kolumbiji, Venezueli i Ekvadoru, te u Kaliforniji (nekrvava korida). U državi Tamil Nadu (Indija) je borba s bikovima poznata kao sport Jallikattu, dok na tanzanijskom otoku Pemba već 400 godina prikazuju portugalski način borbe s bikovima. Najveća korida na svijetu je La Monumental u Mexico Cityju, koja prima 55 tisuća gledatelja. Oko 30 tisuća bikova svake godine ubiju u koridama diljem svijeta i bez obzira što nam od tog broja zastane dah, istina je i to da je taj broj puno niži od broja svih krava (pilića, janjadi itd.) koje čeka nož. Isto tako se zna da je najveća i najjača rasa bikova, toro bravo (hrabri bik), preživjela isključivo zahvaljujući borbama... Bikovi žive u prosjeku četiri godine i u tom vremenu ih dobro hrane, treniraju, vode u rasplod i općenito, imaju kvalitetan život.  Nakon borbe u areni ih predaju bolnicama, ali i restoranim gdje se priprema odličan bikov rep u umaku. Rabo de toro je općenito jedna od povijesnih značajki koja je ostavila pečat u madridskoj kulinarici.

 

Povijest

Počeci slavljenja bika sežu u vrijeme antičke Grčke (minoanska kultura, Minotaver). Borbu su uveli nešto kasnije jer je portret Mitre koji se bori s bikom središnja ikona iz Knossosa (tauromachy – ubojstvo svetog bika). Već tada su kult Mitre u Hispaniu prenijeli rimski vojnici. Mnoge arene danas postoje na mjestima gdje su nađeni arheološki ostaci hrama Mitre (mitreumov), a ne smije se zaboraviti ni to da su borbe između čovjeka i životinje u amfiteatrima uprizoravali i prije borbi gladijatora. Prema drugoj teoriji su borbe s bikovima u al Andalus donijeli Mauri. Ti su navodno u borbama s kršćanskim vojskama bikovima palili repove što je uzrokovalo stampedo životinja i istovremeno bitku kršćana protiv njih. Mnogi simboli današnje borbe s bikovima, mačevi, šarene i crvene krpe (mulete) potiču iz tog vremena. Borba s bikovima u današnjem smislu (borba matadora bez konja s bikom) postoji od 1726.godine, kada je Francisco Romero prvi upotrijebio mač i muletu, ali sredinom 20. stoljeća je bilo prilično obnovljena i pod diktatorom Francom je imala posebnu zaštitu.

Borba s bikovima – ili corrida de toros (trka bikova) kao što je njezin pravilni naziv, a nazivaju je i fiesta brava (slavljenje hrabrosti) je prikaz hrabrosti trojice toreadora odnosno matadora (matar – šp. glagol ubiti). Svaki se bori sa dva od šest bikova, koji su teški od 460 do 600 kg. Svaki matador ima šest pomoćnika, dva pikadora (koji na konju biku kopljem probadaju vrat, da se prije umori), tri banderiljere i jednog pomoćnika za mač (mozo de espada), koji ima također svog pomoćnika. 

Korida ili faena se odvija u tri dijela, od kojih svaki počinje zvukom truba orkestra, koji u pauzama svira bolero. Nakon pozdrava predsjednika (paseillo), matadori idu ritualno naokolo i to tako da najstariji među njima bude krajnje lijevo, a najmlađi u sredini. Matador, koji na glavi ne nosi pokrivalo je novi. Sljedeća faza je ispitivanje bikove hrabrosti i ljutnje. Na leđima ima rozetu u bojama svog uzgajivača i što je više bik borben, tim više novca može očekivati uzgajivač. Biku zatim pikadori na visokim konjima i zavezanih očiju puste nešto krvi iz leđa kako bi mu oduzeli snagu. Zatim dolaze na red tri banderiljera koja podivljanom biku zabadaju u leđa po dvije banderilje (zastavice) u obliku malih harpuna. Te još više oslabe bika. U posljednjem činu se matador vraća u arenu s manjom crvenom muletom i mačem u drugoj ruci. Bika izaziva muletom i nastavlja mu se, često riskirajući i život ili barem... svoje međunožje.  Svaki korak, svaki pokret ima svoje ime, tako je na primjer veronika položaj u kojem bik divljajući skoči tik uz matadora a da on ne pomakne svoje noge niti za centimetar. Crvena boja krpe je ipak tek tradicija, boja opasnosti i strasti, jer bikovi ne raspoznaju boje. Posljednji čin drame, estocada ili ubojstvo bika mačem se mora dogoditi najkasnije 15 minuta nakon početka, u protivnom može presidente bika na sramotu matadora živoga vratiti na pašnjak. A bikova smrt mora biti što brža i čista, iako se ponekad početnicima događa i to da bik umire više minuta. Gledatelji tome bučno protestiraju. Ako se je bik hrabro borio, tada ga peoni, pomoćno osoblje, provedu u još jedan krug arenom, gdje mu gledatelji post-mortem plješću. Ako se je matador borio iznad očekivanja, zaslužuje bikovo uho (ako to zahtijeva bijelim maramama više od polovice gledatelja), a ukoliko je predsjednik nadasve zadovoljan, može odobriti matadoru i dva uha, rep i odnošenje iz arene na ramenima. 

 

Matador

Matadorova odjeća od satena – traje de luces ili svjetlucavo odijelo – košta od 2500 do 10 tisuća eura. Odijelo podsjeća na andaluzijsku nošnju iz 18. stoljeća, a nakon svake borbe je u pravilu zakrvarena, čak i potrgana, ako je bik dobro ciljao svojim rogovima. Ta odijela u Španjolskoj izrađuje tek šest krojača jer je naime njihovo šivanje naporno i tu ima veliki utjecaj obiteljska tradicija. Ta odijela su nepromijenjena već 170 godina, a čine ih crna kapica, kratka jaknica na kojoj je 60 kvačica koje podsjećaju na vojničke medalje, bijela košulja, uska kravata, šarene čarape, tijesne prekratke hlače i crne papuče bez petica. Boja, slog, sve je povezano s praznovjerjem, jer navodno žuta i svijetlo narančasta boja donose nesreću. Narančasta, recimo podsjeća na prijevoznike zapaljivih tvari, npr. plina. Slike zmija na odjeći su zabranjene jer donose nesreću. Drugi matadori odbijaju ljubičastu boju jer je te boje tkanina u mrtvačkim sanducima. Kod izrade pojedinog odijela sudjeluje 20-50 osoba. Šivanje jednog kompleta traje 40 dana.    

 

Madrid – mucha marcha

Budući da su temperature krajem lipnja već dosegle magičnih 40 stupnjeva, strašno me vuče da bi otišao skijati. A to i mogu: svakog dana u godini, u tek 21 km udaljen trgovački centar Xanadu, koji je domaćin najduže pokrivenog skijališta u Europi. Nije baš Sljeme, ali snijeg je i ovdje bijel, a što je najljepše, nema bljuzge (otopljenog snijega) i nema gužve. 

Madrid je četvrto europsko gradsko odredište prema broju turističkih posjeta. Sa dobrih pet milijuna je i najbolji turistički grad Španjolske koji je u svakom slučaju treće najznačajnije turističko odredište u svijetu.

 

Čudno?

Za grad, u kojem ovih dana mrak padne negdje oko pola jedanaest i ubrzo nakon toga se ljudi upute na večeru i gdje je devet sati ujutro u biti "usred noći", to nije ništa čudno. Madrid je mjesto u kojem je između južne (Atocha) i sjeverne željezničke stanice (Chamartin) više lokala, restorana, taperija, gostionica ili jednostavno "birtija" negoli u čitavoj Belgiji...

Madrid nikada ne miruje, osim, možda, u subotu i nedjelju ujutro, ali i tada ide nekoliko tisuća ljudi na misu. Ali zasigurno je jedan od najživahnijih gradova, ljudi su takvi da jednostavno ne mogu biti na miru i idu po defaultu svaku večer u tjednu (za razliku od ozbiljne Barcelone, gdje "mucha marcha" počinje tek u petak).

Madrid je zapravo mladi grad, naselje su doduše postavili još Arapi u devetom stoljeću i nazvali ga Magerit (što znači "podzemna zaliha vode"), a do 16. stoljeća nije bio ništa drugo nego tek prašno selo. 1561.godine ga je kralj Felipe II. iz svog hira proglasio glavnim gradom sve moćnije države koja je svoje bogastvo crpila iz južno-američkih rudnika zlata i srebra. Felipe II je naime živio u El Escorialu u podnožju mjesta Sierre de Guadarrama, kojem je Madrid bio mnogo bliži nego tadašnji glavni grad Toledo. Iako su ga svi kasniji vladari – Habsburgovci, Bonaparteji, Bourboni (koji još i danas vladaju) preuredili, ulagali i gradili sve moguće avenije te spomenike, uvijek je bio nekako podcjenjivan kao "prenapuhano selo La Manche" (kaže baskovski pisac Pio Baroja). A sada su druga vremena i Madrid je poštovanja vrijedno turističko mjesto.

Leži na 600 metara nadmorske visine, a temperatura u kolovozu može narasti i na 45 stupnjeva. Kao i po skupoći po indeksu cijena u gradovima.

Kako bilo da bilo, Madrid je proživio i teške dane, krvavo ugušenu bunu protiv Napoleona, tri godine građanskog rata, sve do smrti diktatora Franca (1975.) pa je stoga živio u nekakvoj "samocenzuri". Novi španjolski ustav (1978.) je donio demokraciju i "kulturnu revoluciju". To je uznemirilo "mačke"(gatos – tako od ljubavi nazivaju Madriđane). Sloboda je dovela do toga da se odjednom mogu slobodno kretati čitave noći ako žele, što je u dobroj mjeri bilo u skladu s dobrom starom tradicijom "sieste" tj. popodnevnog odmora. Kulturna revolucija je dovela do otvaranja brojnih kulturnih ustanova, galerija, alternativnih prizorišta i svega drugog, što Madrid uvrštava među najbudnije i neprospavane europske gradove. Ali ipak: Olimpijske igre je 1994. dobila Barcelona, svjetsku izložbu Sevilla, dok Madrid još čeka svoju priliku. 

A neki od tih hotela, posebice oni noviji su vrijedni divljenja. Kreativni i u raznim bojama. Najbolji je naravno klasični Ritz, zahvat od poznatog muzeja Prado. U blizini još dva muzeja Reina Sofia i Thysen-Bornemisa je Palace (The Westin). Prema podacima gradskih vlasti, turizam u gradsku blagajnu donosi svaki deseti euro (10% svih prihoda), a radna mjesta u turizmu čine 9%.

Gostiju im ne nedostaje, a najviše turista Madrid posjeti u listopadu i rujnu, u oba mjeseca gotovo više od pola milijuna. Najmanji broj turista je u siječnju, kada zna biti užasno hladno i temperature padnu ispod nule, te u kolovozu kada živa doseže i do 45 stupnjeva. Tada su u tom predivnom gradu doista nikakvi uvjeti za život i gotovo da se promijeni u grad duhova.

Odnos stanovnika Madrida je zapravo simptomatički: što više svoj grad vole domaćini, radije će ga posjećivati i turisti. I Madrileni ga vole i vrlo rado dijele i sa strancima, koji su samo u posjetu kao i sa onima koji se odluče živjeti u tom gradu. Vjerojatno se u tome skriva veliki turistički uspjeh španjolske prijestolnice koje ne mogu unatrag baciti niti baskovski niti islamski tereoristički napadi.

 

Najliberalniji grad u Europi

Madrid je grad koji je poznat kao najliberalniji grad u Europi, iako lake droge nisu legalne i iako nema službenih četvrti kao Amsterdam. Grad je od propasti spasila jedna od najstarijih i najelegantnijih četvrti tako, da se je za obnovu za malo novca ponudila gay udruga, koja je ponudu oduševljeno prihvatila i homoseksualci mogu i službeno vjenčati. Španjolska je legalizirala pola milijuna ilegalnih imigranata i postavila nova mjerila za mjerenje ljudskih prava. I tako dalje. Sve to, ne samo čistoća soba na Gran Vii i cijena piva na trgu Svete Ane, suoblikuje robnu marku grada. Kome se ove stvari ne sviđaju, jednostavno ga neće posjetiti – ali znatno više je onih koji to žele.

Naposljetku, Madrid je i Real Madrid. Je La Latina, Austrias, je Sol, Gran via, zadimljeni mali prostori gdje cigani pjevaju flamenco, trgovina VaoVa s kolonijalnim pokućstvom koja se u ponoć otvara kao ugostiteljski objekt, diskoteke, koje se otvaraju tek oko pet sati ujutro, Madrid je Beckham, Miguel Bose i Corrida Las Ventas. Madrid je sve što Barcelona, još jedan predivni grad, nije. Madrid je sve što si je Bilbao  uvijek želio, a nikada postao. Madrid je ljubazan pajdaš za bocu vina, ne kao Sevilla, uglađena dama. On je  mačo s podočnjacima jer nikada ne spava.

 

Činjenice:

U Madridu ćete za malo pivo (2 dl) – zovu ga caña, izdvojiti najmanje 1,10 eura. U lokalima (osim u Starbucksu i sličnima) je kava uvijek između 1 i 1,40 eura, bez obzira želite li je s hladnim, vrućim mlijekom ili bez. Ako naručite kapučino, to će razumjeti, ali dobiti ćete cafe con leche. Čaša vina je blizu dva eura ili čak i do pet, ovisi o kvaliteti i stupnju razvijenosti "turizma" okolice. Ručak (meni – predjelo, glavno jelo, desert, kruh i vino) možete dobiti već za 10 do 15 eura, dok ćete za večeru morati izdvojiti od 20 do čak 200 ili više eura po osobi (npr. 500 eura u nekom od ekskluzivnih restorana, npr. u Ritzu ili Palacu). Voda je posvuda odlične kakvoće, a svugdje je prodaju i u bočicama po cijeni od eura za malu i pola eura više za veliku bocu. Hoteli stoje od 40 pa do 400 eura za noć, dok je neka prosječna cijena za hotel s četiri zvjezdice približno 120 – 150 eura sa zajutarkom. Podzemna željeznica je jedna od najboljih u Europi, a vožnja će vas koštati samo jedan euro. (što se isplati od zračne luke Barajas prema gradu), Metrobus – dest vožnji stoji samo 6,15 eura.

 

Još nešto: Madriđani izuzetno loše govore engleski i općenito strane jezike.

  isprintaj članak