46% Hrvata će ove zime otputovati u inozemstvo, a i potrošiti više negoli prošle zime
Provedeno je online istraživanje o korištenju novčarskih usluga među korisnicima kartica. ...
Kako se pravilno ponašati u javnom bazenu
Uvijek pliva uz lijevi rub pruge. ...
Ljubav na poslu
Otkriveno je da su uredskim aferama skloniji muškarci. ...


Anketa
NALAZITE SE U > Za osobe s invaliditetom
Preko deset posto svjetskog stanovništva ima neki oblik invalidnosti
Objavljeno: 22.06.2012. 13:44  
Radi stečaja u uspjeh
Radi stečaja u uspjeh

Na fotografiji: Gerda van’t Land

 

Iako preko deset posto svjetskog stanovništva ima neki oblik invalidnosti, ponuda putovanja za njih je vrlo mala. Ljudi nisu navikli i ne znaju kako postupati kada se sretnu s osobama s invalidnošću. Istovremeno hoteli i ostali smještajni kapaciteti u pojedinim zemljama nemaju dovoljan broj prilagođenih soba.

 

Tko sam ja - Gerda van’t Land?

Iz Nizozemske sam, a u kolicima sam od 1974. godine kada sam biciklom podletjela pod kamion i donji dio kralješnice mi je bio slomljen. Kosti na kralješnici su mi bile šest centimetara udaljene jedna od druge. Tada sam imala 15 godina, išla sam u školu i strašno sam željela nešto učiniti u životu. San mi je bio putovati i pomagati ljudima. Zato sam nakon gimnazije upisala Školu za turizam i od svoje 21. godine radim u turizmu. Uvijek sam radila u putničkim agencijama. Kako sam odrasla u „normalnom“ svijetu i nisam puno razmišljala o svom problemu. Zbog toga nisam izgubila prijatelje, nisam ništa propustila i zadovoljna sam svojim životom.  - kazala nam je Gerda van’t Land iz Nizozemske.

 

Radi stečaja u uspjeh

“Godine 2001. radila sam za tvrtku koja je već tada postojala 70 godina. Izrađivali smo novi računalni sustav i sav smo novac usmjerili u taj projekt. Posljedica je bila pad prometa nekoliko sljedećih tjedana i stečaj. Iskreno, to me pogodilo možda i gore nego moja nezgoda” - rekla mi je na početku Gerda van’t Land iz Nizozemske i nastavila: “Morala sam potražiti novi izazov i počela sam raditi za malu putničku agenciju u sklopu Škole za turizam. U njoj sam provela tri godine radeći uobičajeno vrijeme od 9 do 17 sati, što me nije ispunjavalo. U jednom me razgovoru prijatelj upitao zašto ne pokrenem svoj posao. Odgovorila sam kako nemam dovoljno novca, a ni snage za to, na što je odgovorio: „Daleko si dogurala u životu, molim te, napravi to“. Počela sam o tome razmišljati i na kraju sam otvorila putničku agenciju za individualna putovanja osoba s invaliditetom. Počela sam istraživati smještaj na Kanarskim otocima budući da puno Nizozemaca odlazi tamo tijekom  godine. Uostalom, tamo imamo i dobar zdravstveni sustav. Počela sam s ponudom dva smještaja na svojoj web stranici, a danas ih je osamdesetak. Radimo već duže od tri godine.”

 

-  Radite samo s individualcima. No, jesu li ljudi s invalidnošću poželjni i u grupama?

To je velik problem. Razlog zbog kojeg radim individualna putovanja je taj što već ima dosta organiziranih grupnih putovanja. Član sam Nizozemske organizacije putničkih agencija, koja ima oko 1600 putničkih agencija i nekoliko turoperatora. Svake godine održavaju jednu konferenciju Nizozemskoj, a drugu u inozemstvu. Prvo su bili začuđeni zašto putujem s njima, ali nakon što sam im rekla koji su moji snovi i što želim učiniti, poželjeli su mi sreću i počeli drugačije na to gledati. Smatrali su to teškim zadatkom i mislili su da ne mogu puno zaraditi na tome. Sada razumijem zašto su tako razmišljali. Kada pomažem nekome ovako u kolicima, to traje pet do šest puta duže nego što bi trajalo da nisam u kolicima.

 

-  Primjećujete li razliku u kulturi, u pogledu na osobe s invalidnošću?

Itekako. U Turskoj su više otvoreni i željni pomoći. U Grčkoj je, primjerice, drugačije. Sada vidim razlike. Kada sam prvi put putovala u Rim imala sam 23 godine, a tamo sam bila s grupom suradnica. Svima su pridavali pažnju osim meni jer nisam bila dovoljno lijepa u njihovim očima. Mislim da se to sada promijenilo. S druge strane, puno je osoba s invaliditetom koje smatraju da se svijet treba promijeniti za njih.

 

-  Kada se kod nas dogodi prometna nesreća i osobe završe u kolicima ili imaju moždani udar, ne žele više ići u javnost. Što biste rekli takvim ljudima? Pretpostavljam da je svijet i dalje lijep.

Obostrano je. Godine 1974. i u Nizozemskoj ljudi nisu bili na to naviknuti. Kada sam prvi put nakon oporavka u rehabilitacijskom centru s 15 godina došla u školu na zabavu, u školi me nitko nije pozvao na ples. Mogla sam čekati beskonačno da me netko pozove jer su mislili da netko tko je u kolicima ne može plesati. Tada sam odlučila pozvati dečka na ples. Otišli smo na plesni podij i počeli plesati, a svi su oko nas stajali kao ukopani.

Mislim da sam pomogla ljudima u mjestu u kojem živim. Normalno je da i osobe s nekom manom mogu i dalje raditi, živjeti svoj život i uživati u njemu. Volim život. Ne mogu očekivati da će mi se cijeli svijet u potpunosti prilagoditi, ali mogu uživati u životu.

 

-  Što Vam je najvažnije kada nekamo odete? Zahod, kupaonica ili soba? Što uistinu mora biti prilagođeno?

Najvažnija je kupaonica: prilagođeni zahod i tuš. Ako su jedna ili dvije stepenice i trebam pomoć oko ulaska, mogu zamoliti nekoga za pomoć, iako se ugodnije osjećam ako to uspijem sama obaviti. Ako, primjerice, često odlazite u omiljeni restoran, ljudi koji tamo rade vremenom će vjerojatno početi razmišljati kako da mjesto učine pristupačnijim. Često me pitaju za mišljenje i traže savjete o uređenju i prilagođavanju prostora ili ulaza.

 

-  Koja Vam se zemlja ili grad čine najpristupačnijim?

Barcelona.

 

-  Imaju li novca osobe s invalidnošću?

Ja ga imam. Ako ste rođeni s hendikepom, vjerojatno ste „zapeli“ u socijalnom sustavu, pa vas država uzdržava. Ako ste imali nezgodu, pitaju vas što ste radili prije nje i tada vam pomognu, obuče vas i vrate na posao. Poznajem mnogo poslovnih ljudi koji su u kolicima. S druge strane, ima i puno slučajeva kada ljudi postanu invalidi, primjerice, u pedesetima. Do tada su već napravili nešto od svog života i zaradili novac, pa ako i ne mogu kasnije raditi, imaju novca za putovanja ili imaju osiguranje. Neki mogu rezervirati hotel s pet zvjezdica, a neki kažu da mogu putovati samo jedanput godišnje.

 

-  Koje Vas se mjesto dojmilo na hrvatskoj obali?

Srednja Dalmacija. Krasan je ugođaj. Ponekad ne možeš ni objasniti zašto, ali toliko je drugačije. Lijepo je što je planina tako blizu mora. Zadar, Split… Ima nešto tamo.

 

- Pregledali ste neke hrvatske hotele i zanima nas Vaše mišljenje.

Imam osjećaj da su ljudi dobroćudni, no ne znam je li to zbog zakona ili zato što su takvi, jer ako misliš na deset posto više gostiju, to je onda posao. Upoznala sam ljude s kojima sam razgovarala i koji su me gledali u oči i izgledali kao da ih uistinu zanima moja priča.

A većina … Možda da ih ponovno nazovem ne bi shvatili tko sam.

Ako gradiš hotel imaš ga priliku od početka napraviti dobrim. Mislim da se soba može urediti tako da istovremeno služi i običnim i ljudima s tjelesnom invalidnošću ili slijepima. Ne treba soba zato biti deset mjeseci prazna ako je uređena za osobu s tjelesnom invalidnošću.

Najpristupačniji hotel u Hrvatskoj za osobe s invaliditetom je hotel Park u Makarskoj. Otvoreno su mi rekli da je zakon takav i da su morali na taj način i urediti hotel.”

 

- A ostali obiđeni hoteli?

Hotel Meridian Lav u Podstrani je prekrasan, a posjetili smo i hotele Imperial i Punta u Vodicama. U Zadru smo posjetili Borik. Hotel je u redu, iako su neki pragovi previsoki, ali nemaju plažu za osobe s invaliditetom. Srećom, imaju posebne ležaljke za nas. Osim nekoliko soba, i okruženje hotela bi trebalo biti pristupačno, kao i pristup bazenu i plaži.

Ista stvar je i u Petrčanima. Hotel Pinija ima pet prilagođenih soba i hotel je pristupačan. Jednostavan je i pristup plaži, ali ne i moru na koje sam došla. I što sada?

Novi resort u Novom Vinodolskom bit će prekrasan kada ga završe. Gospodin iz hotela mi je rekao da je sve pristupačno. Zamolila sam ga da mi pokaže jedan apartman kojeg upravo obnavljaju. Zaista je prekrasan i pristupačan, ali još nije uređen. Ni bazen još nije pristupačan. Ima još puno posla, ali početak s dva apartmana je odličan. Voljela bih ga kasnije posjetiti.

U  Zagrebu mi se najviše svidio Arcotel Allegra Hotel. Tamo su, naime, bili  znatiželji kakve ću ljude dovesti, ali istovremeno otvoreni za nove ideje. Dobar je bio ugođaj i pristupačnost, i sobe i položaj hotela su u redu.

Žao mi je što nisam posjetila hotel Aristos za koji sam čula da je pristupačan i prekrasan. U hotelu Esplanade sam vidjela najbolju kupaonicu.

 

-  Mnogi misle da je s osobama s invaliditetom jako puno posla.

Da, ali isto tako mnogi pogrešno misle da su sve osobe s invaliditetom gluhonijeme. Svidjelo mi se kad mi je gospodin u hotelu Punta rekao „Vi ste dobre i jednostavne osobe“. Također je rekao da imaju prilagođene tri sobe, ali da ih nitko još nije koristio i da će ovo ljeto prvi put biti korištene. Upozorila sam ih da prije toga naprave neke promjene.

 

- Kako izgleda putovanje osoba u kolicima?

U Nizozemskoj je 70 posto gradskih autobusa pristupačno, a u tvrtki u kojoj radim imamo jedan autobus s dizalom za razna putovanja. Ima tvrtki koje imaju po jedan do dva autobusa prilagođena za grupe.

S vlakom je stanje lošije. Morate se boriti za pristupačnost i zvati nekoliko sati prije putovanja da vam osiguraju osobu koja će vam pomoći pri ulasku i silasku pa izbjegavam putovanje njime.

Nije bajno ni sa zrakoplovnim tvrtkama. Ako avioprijevoznicima javim da stiže osoba u kolicima zaista poduzmu potrebne mjere. No, ako dolazite u električnim kolicima, stavit će vas u njihova kolica i ne znate što će se dogoditi s vašim kolicima. Putem strahujete od gubitka ili se bojite da ih ne slome. A ona su strahovito skupa. Tu su i polemike oko toga koja su najbolja sjedala u zrakoplovu za osobe s invaliditetom. Sa strankama mogu dogovoriti puno toga, ali ovakve stvari su nepredvidive pa često dođe do zbrke. Mislim da je osoblje u zrakoplovu odlično, ali prije dolaska na odredište može se svašta dogoditi.

Kad sam stigla u Zagreb nije mi bilo kolica. S posebnim automobilom su me prevezli od zrakoplova i premjestili u neka kolica rekavši da pričekam svoja kolica zajedno s ostalom prtljagom. Odgovorila sam da ne želim svoja kolica skupa s prtljagom, već da ih želim odmah. Svi su se uspaničili. Na kraju, nakon svih kovčega, stigla su moja kolica.

Putovanje zrakoplovom je skuplje pa bi osoblje trebalo biti bolje uvježbano za ovakve prilike.

Imam svoj osobni automobil i to je najbolje. Mogu ići kamo želim i to je ogromna sloboda.

 

-  U Zagrebu imamo gradonačelnika populistu koji je, kako sam čuo, dao naredbu da se crtaju parkirališna mjesta za osobe s invaliditetom na svim mjestima koje takva osoba poželi, često na uobičajenoj veličini parkirališnog mjesta i na pločniku pa osoba iz automobila kroči na prometnicu. Što mislite o tome?

Mjesto za parkiranje vozila invalida mora biti dovoljno široko i tu ne smije biti nikakvih iznimki! U protivnom će zaglaviti u automobilu ili, u slučaju o kojem govorite, poginuti prilikom izlaska iz vozila.

Vezano uz stupanj invalidnosti europski sustav je jasan! Ako možeš hodati dalje od stotinu metara i ne koristiš stalno kolica, ne trebaš posebno označeno parkirališno mjesto.

Budući da trajno koristim kolica i ne mogu bez njih, smijem parkirati na posebno označenom parkirališnom mjestu. Prije nekoliko tjedana parkirala sam na njemu i morala sam plati 150 eura kazne! Nisam znala zašto, pa sam pozvala policajca i rekao je da mi je istekla kartica. I stvarno jest. Normalno, Vlada vam da novu karticu, ali prije toga morate liječniku da provjeri niste li u međuvremenu prohodali. (smijeh)


  isprintaj članak