NALAZITE SE U > Zdravlje
Budite roditelji koje dijete uvijek sve može slobodno pitati
Objavljeno: 05.06.2018. 08:53  
Sami frustriramo svoju djecu
Sami frustriramo svoju djecu

Kenija (snimio: Željko Marušić)


Oboružani strpljenjem i dobrom voljom, sve ste lijepo objasnili djetetu, a ono iznova ponovi svoje, u posljednje vrijeme vrlo često pitanje: “Zašto?” I ako vam je svega dosta, ipak budite strpljivi i - odgovarajte!


Djeca postavljaju niz pitanja o svijetu koji ih okružuje, o stvarima, o sebi, o drugim ljudima. Na mnoštvo njihovih pitanja ne znate odgovoriti jer vam se čine nelogičnim, smiješnim, teškim, neprimjerenim djetetovoj dobi, osjetljivim i tome slično. Uspkros svemu tome, budite uvijek djetetu pri ruci, zadovoljite njegovu znatiželju, pomognite mu upoznati i razumjeti svijet koji ga okružuje jer je dobar odnos roditeljima vrlo važan za osjećajni i društveni razvoj djeteta.

- Budite roditelji koje dijete uvijek sve može slobodno pitati;

- Saslušajte što vam dijete govori i što vas pita. Tako ćete doznati o čemu razmišlja, te mu pokazati da ga poštujete i da vam je stalo do njega;

- Razgovarajte s djetetom barem onoliko ljubazno kako biste razgovarali s nekom stranom osobom;

- Pokušajte razumjeti njegove osjećaje i potrebe i onda kada vam se njegovo ponašanje ne sviđa. Majka koja je van sebe zbog kćerine neposlušnosti, ali u tom trenutku ne nastoji umiriti najprije samu sebe, postići će samo to da će kćer zbog njezinih ogorčenih prigovaranja postati još osvetoljubivija. Ako dijete ima opravdan razlog za svoje ponašanje, razdražena i razgnjevljena majka neće biti dovoljno prisebna da bi ga saslušala. I više od toga: bez obzira na to je li kćerino buntovničko ponašanje opravdano ili nije, majka će počiniti još više pogrešaka ako bude ustrajala na promjeni kćerinog vladanja. Možda će reći mnogo štošta što ne misli ozbiljno, a time će dijete još više zbuniti i istodobno potpiriti vlastiti bijes...

 

Dobar odgoj uvažava sljedeće postupke i njihov raspored:

a) Sami frustriramo svoju djecu, a ona na to pobjesne zbog svoje nezrelosti.

b) Ovu činjenicu valja prihvatiti kao prvi problem. Posvetimo mu se kako bismo ga riješili, te kako ne bi postao razlogom za nastanak drugog problema (kako se ne bismo i sami razbjesnili).

c) Time što ćemo zadržati miran stav i usredotočiti se samo na jedan problem oko nas, usmjerit ćemo pozornost i prema djetetu. Pomozimo mu svojim znanjem i iskustvom da se i samo smiri, a tek ga potom poučimo kako da ubuduće izbjegne frustracije ili ih ublaži.

- Shvatite svoje dijete ozbiljno. Prihvatite njegova stajališta (primjerice, činjenicu da samo zna kada nije gladno). Svi smo naučeni da moramo poštovati odrasle, a posebice oca i majku. Tako i treba biti. Dijete neka uvijek bude svjesno većeg znanja i mudrosti koje su odrasli i njegovi roditelji stekli bogatijim životnim iskustvima. Stoga nikako ne smijemo poticati djetetovu smjelost da posumnja u nas ili se s nama ne slaže.

 

Takva odgojna metoda ne može biti uspješna iz više razloga:

a) Odrasle stavlja u smiješan položaj igranje uloge božanstva koje nikada neće pogriješiti. Nemoguće je da uvijek i svugdje budemo u pravu. Ako se djeca u nečemu s nama ne slažu, možda su u pravu oni, a ne mi. Majka ili otac koji od svog djeteta ne podnose ni najmanje proturječenje, od djeteta zapravo zahtijevaju da bezuvjetno prihvati sve što oni kažu ili u što vjeruju. Njima se, ustvari, ne smije proturječiti samo zato što su stajališta majke ili oca stajališta odraslog čovjeka. Pritom je zanimljivo da takvi roditelji od drugih odraslih osoba nikada ne zahtijevaju isto bezuvjetno podređivanje. Samo ako u njihova uvjerenja i stajališta posumnjaju djeca, to će za njih biti znak nepoštovanja.

Uravnoteženi, zreli i samosvjesni roditelji svjesni su mogućnosti da će pogriješiti, kao i vlastite nesavršenosti, ali se zbog toga ne osjećaju ugroženima. Poštovanje i ugled za njih nisu nešto što bi mogli bespogovorno zahtijevati od drugih. Svjesni su da i jedno i drugo moraju steći svojim djelima. Ni proturječenja svojim nazorima ne doživljavaju kao napad na sebe. Ukratko, znaju poštivati prava drugih i zato su i sami poštovani.

b) Šutnja ne znači slaganje. Ako je dijete bilo prisiljeno šutke se pokoriti naredbama pretpostavljenog, to ni izdaleka ne znači da se s njime i slaže. Razlika u mišljenjima može ostati istovjetna (ili se čak i produbiti) samo zato što se dijete pod pritiskom (naizgled) moralo složiti s mišljenjem odrasle osobe. U takvim se slučajevima ne može očekivati ozbiljna promjena ni na jednoj ni na drugoj strani. Zbog očevog ili majčinog pritiska dijete će naizgled popustiti, ali će duboko u sebi još čvršće zadržati svoje uvjerenje. Za odrasle je takva pobjeda nad djetetom jalova jer umanjuje izglede da će dijete stvarno promijeniti mišljenje. Obje se strane stoga još čvršće drže polazišnih razlika u svojim nazorima, samo što na kraju priče pravo na riječ ima samo jedna strana, dok se druga mora šutke pokoriti.

c) Dijete ne potiče na samostalno razmišljanje. Ako bismo svoje dijete željeli pripremiti za ulazak u svijet odraslih u kojem će se morati pouzdati samo u sebe, moramo mu pomoći da što prije ovlada vještinom realnog razmišljanja. Ako, naime, odrasli uvijek sami donose odluke, djeca postaju i ostaju ovisna o njima, a istodobno i sve više sumnjaju u ispravnost vlastitih odluka. Za roditelje to znači da će se osjećati još odgovornijima za svoje neodlučno, nesigurno i nesamosvjesno dijete. Dijete se može podučiti samostalnom razmišljanju samo na taj način da ga pozorno saslušamo i ustanovimo što nam želi reći, bez obzira na to proturječi li svojim razmišljanjem nekome ili nečemu. Tek kada djetetova razmišljanja imamo pred sobom jasno kao na dlanu, možemo o njima temeljito prosuditi i ispraviti ih.

d) Od djeteta zahtijeva neistinoljubivost i neiskrenost. Djetetovo neslaganje s nečime vrlo vjerojatno proizlazi iz njegovog dubokog uvjerenja da je u pravu. Moguće je, dakako, da u tome i griješi, ali sve dok mu to ne dokažemo, čvrsto će vjerovati u ispravnost svojih nazora. Kada, dakle, domišljat odrastao čovjek zahtijeva da se dijete s njime u svemu slaže, time ga zapravo prisiljava da samome sebi laže. Neka samo zamisli kako bi mu samome bilo i kako bi se osjećao kada bi netko od njega zahtijevao da se slaže s nečime što mu je posve strano i mrsko.

Najviše ćemo rezultata postići ako djeci priznamo pravo da misle drugačije od nas, kao i pravo na pogrešku, umjesto da im namećemo svoju volju. Ako ne uspijemo promijeniti djetetove nazore, neka ono ustraje na njima. Ako smo mi u pravu, jednoga će se dana u to uvjeriti i naša djeca. Ako se neprestano pouzdajemo u svoj autoritet i od djece zahtijevamo da se uvijek slažu s nama, pokoravat će nam se samo naizgled, dok će se, ustvari, i nadalje držati svojih uvjerenja.

e) Mogu kod djece stvoriti osjećaj krivnje. Prigovori roditelja koji se neprestano ponavljaju neće nimalo pomoći djetetu, već će u njemu potaknuti i učvrstiti osjećaj da je nešto pogrešno učinio, a time i osjećaj krivnje. Takvo je stanje posljedica kolebanja između proturječenja roditeljima i poštovanja prema njima. Sasvim je moguće, dakako, da dijete poštuje roditelje i istodobno im proturječi. Ta metoda često djeluje na taj način da su djeca naizgled poslušnija, ali je pritom cijena za njihovu pokornost previsoka i zato je nije vrijedno platiti. Produbljivanje osjećaja krivnje gotovo uvijek vodi mržnji djece prema roditeljima, a to je početak puta koji vodi izravno u emocionalne smetnje.

f) Dijete uzima u svoje ruke najvažnije oruđe ovladavanja emocijama - mogućnost korištenja razuma. Svi znamo da je razum oružje kojim se mogu umanjiti i prevladati negativni osjećaji. Zato je vrlo važno da dijete navikavamo da se oslanja na svoj razum, a uz to uvijek pratiti gdje i kako dolazi do nelogičnosti u njegovom načinu razmišljanja. To je osnovni uvjet za promjenu na bolje, iako početak primjene ove metode ne obećava mnogo. Napredak u uklanjanju pogrešnih predodžbi dijete će ohrabriti i potaknuti da se i nadalje pita o svojim najdublje ukorijenjenim predodžbama i vjerovanjima, da o njima raspravlja s roditeljima i pretpostavljenima, te ih uvijek svestrano procijeni prije no što pouzdano zna zašto se tako čvrsto drži svojih uvjerenja. Začuđujuće je, dakle, da upravo nazori, predodžbe i uvjerenja do kojih najviše držimo (da se u ispravnost mišljenja i postupanja odraslih ne može sumnjati, te da su istraživački duhovi oni koji ne poštuju i narušavaju tradiciju) često uzrokuju emocionalne smetnje!

 

Vjerovanje u nepogrešivost oduzima djetetu hrabrost za otvoren razgovor, te potkopava njegovo povjerenje u razum.

- Potrudite se proširiti svoje znanje kako biste znali djetetu odgovoriti ili mu omogućite da odgovore na svoja pitanja nađe negdje drugdje.

- Postavite dijete u položaj rješavanja problema. Naučite ga procjenjivati, zaklju­čivati, planirati.

- Potičite ga da se izrazi pisanjem, slikanjem, igrom.

- Koristite izjave u prvom, a ne u drugom licu: naprimjer, “Ja bih se sada malo odmorila”, a ne “Ti si prava dosada”.

- Omogućite djetetu da istražuje, razvija osobne interese, da bude kreativno.

 

Dijete ne smijemo:

- Omalovažavati, podsmjehivati mu se, ismijavati ga i ponižavati, pa i onda kada nam se čini da je ono što nas pita naivno i smiješno.

- Istresati na djetetu nezadovoljstvo i frustraciju koje smo s posla donijeli kući.

- Prekidati razgovor s djetetom da bismo ga na taj način kaznili.

- Uvijek i u svemu što dijete učini vidjeti samo lošu stranu, te mu proricati zastrašujuću budućnost.

- Vezivati ga isključivo za sebe i time stvarati odnos ovisnosti.

- Prema djetetu budite uvijek dosljedni i jasno postavite pravila ponašanja. Ne dopustite da vas stalno “gnjavi”.

- Ako u kuću pozovete goste, ne dopustite dje­tetu da cijelo vrijeme posjete ono bude “glavno”; ne dopustite mu da vas gnjavi kada telefonirate, čitate i slično. Naučite ga da poštuje vaše potrebe kao što i vi poštujete njegove.

 

Zapamtite!

Ako želite imati dobro odgojenu djecu, nemojte vikati na njih niti ih kažnjavati. Vrlo je važno da s mnogo razumijevanja i ljubavi objasnite djetetu zašto je došlo do neke zabrane ili zamjerke. Tjelesne kazne samo povećavaju napetost između roditelja i djece. Djeca imaju pravo da ih se poštuje i cijeni, kao i svaki čovjek, bez obzira jesu li živahnija i nemirnija ili nisu. Samo će tako naučiti osnovna pravila smirenog i opuštenog života među ljudima. Udarac ili “navijanje sata” ponižavaju djecu i iskrivljuju njihovu sliku o roditeljima kao o starijim odraslim osobama koji im se posvećuju s ljubavlju i razumijevanjem. 

  isprintaj članak