.jpg)
Trebalo mi je pola stoljeća....jpg)
Kosi li se bioenergija s vjerom?
Sve što trebate znati o dobroj zabaviAnketa
NALAZITE SE U >
Savjeti za putovanja
| U dućanima trgovci nude brojne suvenire od drva, vezene stolnjake i naravno - bisere. | Objavljeno: 30.12.2011. 20:36 |
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
Napisala i snimila: Zdenka Šutak
Leb i sol
Na samom ulazu dočekale su nas nasmijane djevojke u narodnoj nošnji nudeći nam pogaču, sol i pića dobrodošlice. Sa zanimanjem sam razgledavala dobro uređen i održavan okoliš hotela i plažu koja u zimsko doba odaje pomalo otužnu sliku. Prolazeći pored vanjskog bazena, zatvorenih suncobrana, sklopljenih ležaljki, praznih pješčanika bez dječje cike vidjela sam sliku većine hrvatskih jadranskih turističkih gradića kada ih napuste horde turista željnih ljetnog mora i sunca.Biljana platno beleše
Vožnja brodom Aleksandrija do Sv. Nauma u manastirskom kompleksu s druge strane jezera trajala je sat vremena. Jezero je hvatalo zadnje zrake sunca, čudesne smeđe boje jeseni prekrivale su šumu i padine planine Galičice, a vrhovi su već zabijelili snijegom. Načas pomislim da sam u Švicarskoj. Vrhunska vina iz Valandova zagrijala su grla koja su pjevala hrvatske pjesme, kolega Pero je zasvirao gitaru, a naš se vodič svesrdno trudio nadglasati buku brodskog motora i raspjevanih hrvatskih turista.Ohridsko je jezero nacionalni ponos i najvažnija atrakcija makedonskog turističkog središta. Površine od 358 km², najveće dubine 229 m, smatra se jednim od najstarijih na svijetu. Kada je na američkom Milijunašu bilo postavljeno pitanje: Koje je jezero najstarije na svijetu? natjecatelj nije znao da je Ohridsko jezero uz jezera Titicaca i Tanganjika starosti preko četiri milijuna godina jedno od najsta-rijih! Jedinstvene je flore i faune, poznato po zaštićenoj pastrvi, te ribi plašici iz čije se krljušti vadi riblje srebro za izradu poznatih ohridskih bisera. Grad Ohrid i istoimeno jezero nalaze se od 1980. godine na UNESCO-voj listi svjetske baštine.
Otkucaji srca
Nakon što nam je pokazao izvor rijeke Drim vodič nas je informirao i o manastirskom kompleksu u kojem ćemo imati kasni ručak. Suton je. U grupicama se razdragano penje-mo prema manastiru smještenom na maloj uzvisini i slikamo uz kip sv. Nauma. Razgledavamo freske s motivima iz života sv. Nauma i sv. Klimenta, učenika Ćirila i Metoda. Jedna od legendi kaže da se u grobnici može čuti kucanje srca sv. Nauma. Vodičica nas je zamolila za potpunu tišinu, kleknuvši prislonila obraz na hladan kamen, desnu ruku položila na sliku sveca iznad, a lijevu na svoja prsa, tvrdeći da čuje otkucaje njegovog srca! I mi za njom, u tišini, jedan po jedan. Ne znam što su drugi čuli, ali ja sam čula žubor vode.Razgledavši ikonostas (u pravoslavlju ženama nije dopušten ulaz iza tog drvenog oltara, što je izazvalo muške posjetitelje na seksističke viceve), izašli smo na zrak i bacili pogled prema obližnjoj i samotnoj karauli na makedonsko-albanskoj granici, udaljenoj svega stotinjak metara zračne linije.
Baklava i igara
U restoranu s pogledom na jezero, uz zvuke nama poznatog i dragog makedonskog melosa, uživali smo u okusima tradicionalnih jela. Za predjelo svježa miješana salata od bijelog i crvenog kupusa, ribane mrkve, krastavaca i rajčice koja je stvarno mirisala na rajčicu što me oduševilo budući da se od pojave GMO-a i ribljeg gena u rajčicama kod nas mogu kupiti samo europski lijepe rajčice savršenog oblika staklenog izgleda, bez okusa i mirisa. Očekivano, za glavno jelo servirana je pečena pastrva iako ne znam koja jer je u svim vodičevim pričama rečeno da je prava ohridska pastrva pod zaštitom. Za slatki kraj ručka najavili su nam poznatu manastirsku baklavu koja nam nije ispunila očekivanja – jeli smo i bolju. Ali, zar se može prigovarati baklavi uz neumorne pjevače, violinista koji mi gudi na uho, berdista koji vrti svoj instrument kao voljenu dragu, uz razdragane kolege koji su i eurima i makedonskim denarima bogato nagrađivali njihov trud, uz Peru kojem je pukla prva žica na gitari, uz znojne konobare koji su stalno nosili i jela i pića te nas u potpunosti prepustili okusima, mirisima i zvucima Makedonije! “Daj da pijam mila nano, da se opijam...” orilo se iz manastirskih zidina. Sad već svi čuju i svoje srce i srce sv. Nauma i čitav Bijeli i Crni Drim!Na povratku prema hotelu u brod su se ukrcali i svirači uguravši se s instrumentima među nas stotinjak, jer ne lete denari tako svaki dan!
Još istu večer imali smo i večeru u nacionalnom restoranu Belvedere u srcu Ohrida. Opremljen drvenim klupama, vezenim stolnjacima, ukrašen raznim starinskim predmetima od drva, simpatično je kičast i uz otvorenu vatru u kaminu i stotinjak upaljenih svijeća, živu glazbu profesionalnih svirača i mladog folklornog ansambla nudi nezaboravan ugođaj. Poslužili su nam niz makedonskih jela: povrće, razne pite, ajvar, pinjur, seosko meso, gravče na tavče, donoseći jela u manjim zemljanim pliticama. Za preporučiti svakom tko dođe u Ohrid.
Ohridski biseri
Novi sunčani dan bio je upravo savršen za vožnju brodom prema Ohridu i za razgled grada. Vodič ga je opisao kao jedan od najsta-rijih gradova na svijetu – preko 7000 godina neprekidne naseljenosti, grad s čak 365 manastira - legenda kaže za svaki dan u godini po jedan. U Ohridu su sv. Kliment i sv. Naum osnovali prvo Sveslavensko sveučilište. Vozili smo se podno stijena na kojima je iznikao grad, pristali uz kamenu rivu i razmilili se uskim, kamenom popločanim uličicama staroga grada tipične arhitekture. U dućanima trgovci nude brojne suvenire od drva, vezene stolnjake i naravno - bisere. Upozoreni smo da ih ne kupujemo bilo gdje već kod poznate obitelji Talev koja tajnu recepturu njihove izrade strogo čuva i prenosi generacijama samo i isključivo muškim članovima obitelji (opet vicevi na račun ženskog brbljavitisa!). Mnogi iz moje grupe kupili su taj najpoznatiji makedonski suvenir, upakiran u prikladne crvene kutije s certifikatom o podrijetlu.Ja osobno nisam, jer mene je već odavno moja baka Dalmatinka upozorila da “pokla-njanje bisera ne donosi sreću u ljubavi nego suze”.
Bitola, moj roden grad
Već na ulasku u drugi po veličini makedonski grad bila sam osupnuta suprotnostima. Niske potleušice pored novih stambenih zgrada, prljavi pločnici i zahrđali prometni znakovi uz ogromne reklamne ploče, balkoni stambenih zgrada ukrašeni grozdovima crvene paprike roge, povrće i voće prodaje se na otvorenom, ispred kuća, na cesti, na improviziranim štandovima od drvenih plastičnih sanduka. U ovom gradu konzulata i diplomacije naša je mala delegacija bila primljena u hrvatskom konzulatu kojeg je prošle godine, u cilju unapređivanja hrvatsko-makedonskih odnosa, otvorio predsjednik Mesić. Tu, na hrvatskom tlu, pozdravio nas je počasni konzul dr.sc. Branko Maretić, kojem sam obećala nabaviti plakate Hrvatske turističke zajednice s motivima Lijepe naše. U Gradskoj kavani pozdravio nas je i dogradonačelnik Bitole prikazavši nam njihovu razvojnu viziju. Nakon bogatog ručka sastavljenog od slanih lepinja i preslatkih delicija čestitala sam si na izboru odjeće s elastinom.Palac gore
Na putu prema Grčkoj, prema Solunu, a bez navođenja turističkom smeđom signalizacijom (vozač, srećom, zna put), zaustavili smo se na arheološkom lokalitetu antičke Herakleje. Heraclea Lynkestis iz 4. st. p.n.e. grad je kojeg je osnovao Filip II. Makedonski. Razgledali smo ostatke dviju bazilika, javnih kupališta (i tamo je ženama bio zabranjen ulaz!), velike fontane i amfiteatra za gladijatorske borbe u koji stane nekoliko tisuća ljudi. Predstavila sam si u mislima slike imperatora u dugačkim togama, koji su palcem gore ili dolje određivali život ili smrt gladijatora. Sačuvane velike mozaike s motivima životinja nismo, nažalost, uspjeli vidjeti, jer su zbog nadolazeće zime prekriveni sitnim šljunkom. Uz rub amfiteatra nalazi se i “muzej”. Ta mala, stara i trošna kućica u kojoj se mogu kupiti ulaznice i suveniri tipa razglednica s motivima antičkog grada, čezne za obnovom, jer posjetitelj ima dojam da će se svaki čas urušiti. Ove je godine država po prvi put uložila sredstva za istraživanje i očuvanje tog vrijednog kulturno-turističkog lokaliteta.U grčki grad Thessaloniki, kojeg mi zovemo Solun, veliko lučko, trgovačko i kulturno središte stigli smo kasno navečer. Neočekivano dugo čekanje na makedonsko-grčkoj granici, premda smo bili najavljeni kao grupa gospodarstvenika i sa službenom notom hrvatskog veleposlanstva, nije nam ostavilo previše vremena za razgledavanje grada. Smještaj u Hotelu Capsis s 4 zvjezdice, krčenje puta kroz neopisivu prometnu gužvu i večera u taverni s tradicionalnom bouzouki glazbom nije bila nešto zbog čega je trebalo ići u Grčku. Tradicionalna grčka hrana od raznih vrsta mesa i salata, priloga i koječega stizala je neprestano iz kuhinje smještene tik zahoda o čemu bi naši sanitarci imali što reći! Trio glazbenika i dvije pjevačice koje su sjedile na barskim stolcima u mini minjacima, s cigaretom i čašom vina u ruci, izvodili su neku novokomponiranu grčku glazbu, koja nas je ostavila ravnodušnima, a umjesto razbijanja tanjura gađali smo se crvenim karanfilima! Kako nas to nije dovoljno razvalilo odšetali smo do susjednog lokala gdje su ugodno popunjene plesačice u prozračnim velovima i širokim dimijama plesale trbušni ples uz pljeskanje i glasno skandiranje okupljenih. To je već bilo grčkije!
Zeleni kaktus za Skoplje
Ako sam za Bitolu mislila da je neuredna i pr-ljava ne znam kako bih opisala Skoplje. Okretala sam se po autobusu gledajući kolege koji su vrtjeli glavom šapćući u nevjerici: “Pa kako to oni žive?” Blato, smeće, zahrđali kontejneri, otpaci po cesti, po pločnicima iznesena prehrambena roba tik do keramičkih pločica, kada i umivaonika, korov od pola metra, najlonske vrećice lete k’o baloni, plastična ambalaža odbačena uz rubnike... A ljudi? Pješaci prelaze cestu bez obzira na crveno svjetlo na semaforu, žena koja prodaje kupus čisti trule listove sebi pod noge, kozar se probija pored naših autobusa goneći pred sobom pet, šest koza, na prometnog policajca nitko ne obraća pozornost. Kolega Boris (s kojim sam prošla cijelu kontinentalnu Hrvatsku u akciji HTZ-a Volim Hrvatsku - Zeleni cvijet), reče mi da nas zelence Makedonija hitno treba. I to doista hitno!U socijalističkoj menzi
Promrzli i prozebli jedva smo dočekali topli-nu autobusa kojim smo se odvezli na brdo iznad Skoplja. U manastirskom kompleksu u restoranu Pantelejmon trebali smo uživati u večeri i pogledu na grad. Zbog kiše i magle od pogleda nije bilo ništa. Niti električne pećice ovješene po gredama na stropu, grijanje kakvo dotad nikada nisam vidjela, nisu umanjile dojam socijalističke radničke menze.A kada govorimo o ugostiteljstvu zanimljivo je bilo u našem hotelu na noćnom baru naručiti šampanjac čija je cijena bila 230 eura a barmen nije mogao složiti dvije iste čaše! Halo!? Hotel s 5 zvjezdica!
Skoplje treba upoznati
A kako je jutro pametnije od večeri, valjalo se uputiti u razgled Skoplja. Prvi dojam o njemu popravio se nakon što smo razgledali najvažnije kulturne znamenitosti. Treba prošetati i osjetiti bilo grada kojeg gradski most razdvaja na dvije strane – jednu moder-nih građevina, trgovačkih centara, širokih ulica i trgova te drugu sa starim orijentalnim ugođajem, tržnicom, minaretima i religijskim objektima.Ispraćaj ispred hotela popravili su i svirači romskog trubačkog orkestra Picikato koji su nam čak i hrvatsku himnu odsvirali. Iako nisam bacala novčiće u neki od zdenaca želja, otišla sam s mišlju da se u ovu gostoljubivu zemlju toplih i srdačnih ljudi, dobre hrane i melankolične glazbe trebam opet vratiti.
 isprintaj članak |