Objavljeno: 30.08.2011. 16:44

Virginija

• 
• 
• 
• 
• 
• 

Južnjačka utjeha

Na devetosatnom letu od Frankfurta do Atlante u Georgiji razmišljam o prvom boravku u Državama, sunčane Kalifornije, divljeg i zastrašujućeg Los Angelesa, šarmantnog i gayevskog San Francisca, kaubojskog Fresna, uzbudljivog Las Vegasa, civiliziranog San Diega, Doline smrti, pustinjske Nevade te fascinantnih nacionalnih parkova Yosemit i Grand Canyon.

Napisao: Zdravko Mihevc

Dok pratim kretanje aviona na ekranu negdje poslije Grenlanda, visoko iznad Atlantika i popunjavam obrasce koje će pažljivo pregledati immigration officer, najvažniji čovjek u zračnoj luci u kojoj se stupa na američko tlo, važniji od policajca ili carinika. Na gotovo ista pitanja sam morao odgovoriti već dva puta, kod traženja vize i prije ukrcavanja u Frankfurtu.
Nadam se da sam sve popunio bez greške i da će sve biti u redu. Ali nikad se ne zna, officer ima diskrecijsko pravo zabraniti ulaz u SAD ako mu se učini da nešto nije u redu, da niste dali točne podatke ili da imate skrivenu namjeru ostati kod njih. Ili nešto četvrto.
Prelijećemo New York, Washington i Richmond. Slijećemo u Atlantu, grad Coca Cole i CNN-a. Pilot dosta grubo prizemljuje avion. Putnici fućkaju i negoduju. Ljudska nezahvalnost, prije nekoliko minuta svi bi bili sretni da se avion spusti bez obzira na stil.

Welcome to United States

S prtljagom krećemo prema officeru. U hodu popunjavamo još jedan obrazac. Policijski pas nas njuška i nepogrešivo nalazi sendvič u torbi jednog putnika. Pas ga dobiva za nagradu, a putnik ostaje privremeno gladan.
Dolazi trenutak istine: kratak razgovor, elektronski otisak oba kažiprsta, snimanje... Službenik uopće nije impresioniran pozivanjem na činjenicu da smo gosti američke vlade i željom da skratimo postupak. Još jedan dugi pogled, udarac štambilja u putovnicu i - Welcome to United States.
Još kratkih dva sata leta i evo nas u Richmondu, glavnom gradu južnjačke Virginije. Prvi utisak su vrućina i vlaga. Prisjećam se podataka s interneta. Virginija ima nešto preko sedam milijuna stanovnika, Richmond je, za američke pojmove mali, oko dvjesto tisuća stanovnika. Glavni grad konfederacije za američkog građanskog rata i grad Marlbora.
Ulice su puste. Mnoštvo spomenika, Georgu Washingtonu, južnjačkim generalima, Arturu Asheu, crnom tenisaču, rođenom u Richmondu. Tražimo tragove uragana (Florida je blizu) zbog kojeg je u gradu bilo sedmoro mrtvih. Pješaka ni od korova. Kakva razlika od samo nekoliko stotina kilometara udaljenog New Yorka koji je prenapučen pješacima. Hotel u kolonijalnom stilu, crvena cigla i drvo. Stolice za ljuljanje na drvenoj verandi. Ljubazni domaćini nam žele dobrodošlicu, pijemo welcome drink. I, naravno, što god vam treba... samo recite. Od materijala za studijsko putovanje do dućana gdje se može kupiti ispravljač za struju ili maslac od kikirikija. Jedan od domaćina na svom autu ima oznaku HR. Bio je kod nas i jako mu se dopalo pa to iskazuje i na taj način.

Plaćaju porezni obveznici

Radimo od devet do pet s kratkom stankom za ručak. Atmosfera je opuštena, ali visoko profesionalna. Nema praznih hodova. Amerikanci su pravi profesionalci s visokom radnom etikom. I vrlo su direktni. Na naš pokušaj da malo “usporimo” bez okolišanja su nas podsjetili da naš boravak s ciljem upoznavanja funkcioniranja lokalne samouprave plaćaju američki porezni obveznici i da se od nas očekuje da naporno radimo. Iako se međusobno šale i vrlo su neformalni u ophođenju svo vrijeme se zna hijerarhija.
Posjećujemo Gradsko vijeće Richmonda, parlament Virginije, ured guvernera. Svuda neformalna atmosfera, često u ruci voda s ledom (vruće je i vlažno) i cjelodnevni naporan rad. Vodeći ljudi grada i države (usput, i jako bogati), ručaju za vrijeme polusatne pauze na klupi ili koljenima na istom mjestu gdje su do sada radili.

Problematičan zemljopis

Susret s gradonačelnikom Richmonda. I veliko iznenađenje. U južnjačkoj, konzervativnoj državi, u njenom glavnom gradu prvi čovjek je Afroamerikanac. Srdačno nas pozdravlja i posebno naglašava kalvariju kroz koju je Hrvatska prošla u ratu. Poslije, za stanke, prilazi mi jedan od uzvanika i vrlo se ljubazno ispričava što gradonačelnik kada je govorio o uraganu i poplavi u Richmondu, nije spomenuo kako je Hrvatska jako stradala kad se izlila Elba. Razgovaramo poslije malo o zemljopisu.
Guverner je pak, u toj istoj tradicionalno republikanskoj državi, demokrat. Čovjek je koji je težak dvije stotine milijuna dolara, obogatio se na mobilnoj telefoniji, za kojeg njegov šef osoblja kaže da do sada nije uspio svladati komuniciranje SMS-om. No, puno ljudi zna koristiti mobilni telefon, a malo ih je sposobno obogatiti se na njemu. Uzgred, svi zaposlenici u uredu guvernera nose na reveru značku koju je kreirao guverner natpisom - prisegom na vjernost i predan rad. I nikome to nije smiješno, ponosno su nam pokazali kako je s ponosom nose.
Posjećujemo i Williamsburg, prijašnji glavni grad Virginije. Prekrasno uređeni gradić od nekoliko tisuća stanovnika godišnje posjete milijuni turista. Amerikanci sve komercijaliziraju, pa čak i južnjaci svoju neuspjelu konfederalnu “avanturu” u nam rekli da se tamo nema nešto posebno za vidjeti, da su oni taj rat izgubili te nerado idu tamo. I, naravno, omogućili su nam posjet tom, izvrsno uređenom, muzeju.

U američkom domu

Imali smo i rijetku priliku biti gosti u pravom američkom domu. U drvenoj katnici u elitnom dijelu Richmonda, kao poseban oblik uvažavanja i poštovanja, ugostila nas je na večeri jedna od šefica Ureda guvernera. Večeru je pripremila zajedno s kolegama iz Ureda. Nakon početnog sustezanja malo smo se opustili uz izvrsno kalifornijsko vino i pomislili kako prava fešta tek počinje. Ljubazna domaćica je tada ustala i biranim riječima zahvalila na posjeti. Ni putne. Isplanirana je svaka minuta.
Večer je vrijeme za izlaske. Grad obiluje prekrasnim klubovima sa živom glazbom i odličnim i skupim restoranima. Atmosfera je svuda ugodna i prijateljska, a Amerikanci neposredni i prijateljski raspoloženi. Za naše pojmove vrlo slabo poznaju zemljopis, ali ne pokazuju bahatu nezainteresiranost, već naprotiv, radoznali su. Pije se malo, ali dobro. Vrijeme je, naravno, za viceve. Smijemo se vlastitim vicevima, još više pokušajima prevoditeljice da to prevede, a Amerikanci se čude i smiju se iz pristojnosti. Većina naših “umotvorina” njima je neprihvatljiva (seksizam i sl.) i nije predmet šala u njihovoj kulturi.
Vraćamo se u hotel, na čuđenje i uprkos preporuka naših domaćina, pješke. Po noći pješke!? Unatoč tome što su opterećeni sigurnošću, dvojica kolega dolaze u hotel automobilom. Povezla ih je jedna Amerikanka kad su je pitali za put do hotela. Još jedan dokaz o pogrešci generalizacija.
 

Nedjeljno jutro

Konačno Amerikanci - pješaci. Svi trče, slušalice na ušima, napici u rukama. I pozdravljaju - dobro jutro! Napozdravljali smo se kao da je subotnje dopodne u Koprivnici.

Povratak

Procedura je za izlazak vrlo jednostavna i brza. Pokazivanje putovnice, kontrola datuma do kojeg ste se obvezali napustiti SAD. Noćni let i pitanje: je li to prava Amerika?

isprintaj članak