Mir i prirodna harmonija

Objavljeno: 23.09.2011. 13:34

Vrelo Bune

• 
• 
• 
• 

Tekst i fotografije: Sulejman Demirović

Smješten u jugoistočnom dijelu Bišća polja, između Mostara i Bune, grad Blagaj je neobično i veoma bogato područje, kako florom i faunom tako i prirodnim i kulturnim rijetkostima. Ugodne je sredozemne klime s blagim zimama i s razlogom ga nazivaju oazom mira.
U podnožju strme litice brda Hum, koja svojim crvenkastim tonovima daje još veću grandioznost cjelokupnom ambijentu, nalazi se vrelo rijeke Bune. To je tipično kraško vrelo koje izbija iz pećine, 2 do 3 metra visine i 4 do 5 metara širine. Izvire na nadmorskoj visini od 64 m, tok je dužine 9 km i ulijeva se kod mjesta Buna, kao lijeva pritoka u rijeku Neretvu. Bjeličastoplave je boje, visoke kvalitete vode i smatra se jednim od najvećih vrela u Europi. Iznad vrela se nalaze tri starija otvora koji nam govore da se voda u koritu spuštala kraškim procesom. Ovaj izuzetan prirodni fenomen je zanimljiva turistička atrakcija i čest slikarski i fotografski motiv.

Bogatstvo endema

Rijeka Buna je prepuna rijetkih i endemskih vrsta riba (mekousna pastrva, podust, glavatica). Dok je litica iznad vrela stanište desetka vrsta ptica. Do početka devedesetih godina iznad njenih vrhova letjela je skupina endemskih bjeloglavih orlova, kojih još možemo zateći samo na otoku Cresu u Hrvatskoj. Na žalost, ljudskim nemarom su istrijebljeni.

Zelena pećina se nalazi na zapadnom dijelu strme klisure, a iznad samog vrela rijeke Bune. Pristup pećini je veoma težak, dok je s gornje strane potpuno nepristupačan. Kao arheološki lokalitet, pećina je otkrivena 1955. Po pronalascima nađenim u njenoj unutrašnjosti može se vidjeti da datira iz 5 tisućljeća p.n.e. (oko 4200 p.n.e.) i pripada mlađem kamenom dobu. Prvi put se spominje u povelji argonsko-napuljskog kralja Alfonsa V. iz 1454. godine.

Humska zemlja

Postanak naselja koje se danas zove Blagaj sa sigurnošću se može smjestiti u razdoblje kasnog antičkog doba. Prvi put se spominje u spisima bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta iz X. stoljeća. On govori o dva grada Hum i Bona, smještena na brdu Hum ispod kojeg protječe rijeka Bona (Buna). Ova dva grada vjerojatno odgovaraju blagajskoj tvrđavi (Stjepan gradu) i Malom gradu (rimska osmatračnica). Nekada su ove dvije utvrde bile povezane naseobinama u jednu cjelinu. Čitava oblast se poslije prozvala Humskom zemljom i Zahumljem. Ispod tvrđave se nalazi Podgrađe s ostacima nekadašnjeg dvorca Bišće u kome je 1382. godine bosanski kralj Tvrtko I. izdao povelju Dubrovčanima.
Ipak, svoj najveći uspon grad-tvrđava kao i Humska zemlja doživljava za vrijeme vladavine porodica Hranić-Vukčić u XIV. i XV. stoljeću. Najznačajniji vladar toga doba je bio Herceg Stjepan Vukčić Kosača (1405.-1466.).
Naslijedivši vojvodu Sandalja Hranića, Herceg Stjepan dovodi zemlju do vrhunca političke i ekonomske moći. Bio je tipični predstavnik bosanske feudalne države, ali se izdvajao od ostatka tadašnje vlastele jer je uočio značaj trgovine, zanatstva, rudarstva. Poticao je razvoj gospodarstva i bio je vrstan trgovac. U to vrijeme se u Hercegovini razvijaju mnogi zanati kao što su zidarski, stolarski, kovački, zlatarski, kožarski, klesarski i drugi.

Blago Herceg Stjepana

Kako nema sačuvanih dokumenata o tome koji mu je vladar dodijelio titulu Hercega, pretpostavlja se da ju je on dodijelio sam sebi kako bi se izdigao iznad ostalih bosanskih feudalaca i kako bi po utjecaju i moći bio samo na korak ispod bosanskog kralja. Po njemu je blagajska tvrđava dobila naziv Stjepan grad (Šćepan grad), a cijela regija je dobila ime Hercegovina. Drugi povjesničari kažu da se prvi put ime Hercegovine spominje u turskim spisima i da je dobila naziv po turskoj riječi “herseng” što znači kamenje. Prema tome, Hercegovina znači kamena zemlja. Mnogo je legendi vezano uz ime Herceg Stjepana, a među najzanimljivijim su one o njegovom blagu koje je negdje sakrio i kako je sam grad dobio ime po blagu-Blagaj. Nitko sa sigurnošću ne zna gdje je završilo ogromno hercegovo blago. Legenda o tajnom prolazu kojim je herceg išao u pećinu iznad vrela Bune da bi slušao tkanje svoje sestre na stanu od čistog zlata, lijepa je kao i sama rijeka. Legenda kaže da su hercegovu sestru poslije smrti zamijenile riječne vile i da se dugo poslije toga mogao čuti zvuk tkalačkog stana iz pećine.
Herceg Stjepan je umro 22. 05. 1466. godine i nije doživio pad Blagaja pod Turke čime je završilo razdoblje bosanske državnosti i nezavisnosti, da bi tek u novijoj povijesti ponovno stekla svoju nezavisnost.

Dolaskom Turaka na vlast, tvrđava se proširuje i utvrđuje prema tadašnjem načinu ratovanja, dok Blagaj ponovo dobiva administrativni i politički značaj. Godine 1473. osniva se blagajski kadiluk koji će postojati sve do 1851. godine kada ga ukida čuveni turski vojskovođa Omer-paša Latas. Blagaj se razvija u skladu s urbanističkim načelima Osmanlijskog Carstva i pod utjecajem islamske kulture, ali temeljenoj na zatečenoj tradiciji arhitektonskog izražaja. Dolazi do procvata graditeljske djelatnosti, te se podižu mnogi javni i stambeni objekti. U središnjem dijelu smještena je čaršija tj. trgovačko-zanatski centar. Oko čaršije se formiraju stambene četvrti (mahale). Najznačajniji objekti sagrađeni za vrijeme Osmanlija su: džamije, hanovi (moteli), nekoliko stambenih kompleksa, musafirhane (besplatna konačišta), kameni lučni mostovi, hamam (kupalište), medresa (škola), kiraethanu (čitaonica), derviška tekija i sedam mlinova na rijeci Buni. Vremenom, s razvitkom obližnjeg Mostara, Blagaj gubi na strateškoj važnosti i tvrđava biva napuštena 1835. godine.

Derviši

Simbol ovog kraja predstavlja vrelo Bune s liticama i tekijom, koja kod promatrača izaziva osjećaje neodvojivosti čitavog kompleksa od okoline. Njenom je izgradnjom samo dovršen proces formiranja prirodnog okruženja. Blagajska tekija se uspostavlja odmah po dolasku osmanlijske vlasti, mada se ne zna točan datum njene izgradnje. Osnovali su je derviši pripadnici baktašijskog reda, dok danas pripada nakšibendijama. Najpoznatiji šejh tekije je bio čuveni Ačik-paša, čiji je mezar (grob), po predanju, smješten u turbetu u samom kompleksu tekije. Pored njega, kako kaže legenda, počiva Sari Saltuk, poznati islamski misionar iz XIII. stoljeća. Oko njegovog života su se ispredale mnoge priče, a jedna od njih kaže da je nakon njegove smrti u najudaljenije dijelove carstva poslano osam njegovih grobova i da je jedan od njih u blagajskoj tekiji. Godine 1851. tekija se obnavlja u takozvanom turskom baroku i taj izgled je sačuvala do danas.

Uz Međugorje, Blagaj sa svojom derviškom tekijom predstavlja jednu od vodećih odredišta vjerskog turizma, kao i turizma uopće. Obilazak tekije je svojevrstan ritual, prilikom kojeg posjetitelji redovno piju vodu s hladnog vrela Bune, te u hladovini tekijske avlije uz osvježenje uživaju u jedinstvenoj ambijentalnoj cjelini. Posebnu atrakciju u Blagaju predstavlja vožnja čamcem unutar pećine, njeno razgledavanje i fotografiranje. A za one avanturističkog duha poseban doživljaj predstavlja penjanje krivudavom stazom prema zidinama Stjepan grada, koje još i danas prkose vremenu, a s kojeg se pruža veličanstven pogled na cijelu dolinu. U blizini tekije, smješteni su brojni restorani koji u svojoj ponudi sadrže i domaće specijalitete poput hercegovačkog sira i kajmaka, potočne pastrve, kao i tradicionalnih vrsta kolača. Na pola puta od centra grada prema tekiji, uz samu rijeku smješten je kompleks Velagićevina, jedan od najljepših spomenika stambene arhitekture u BiH. Usklađenost prirode s građevinom, posjetiteljima nudi jedinstvenu atmosferu iz života imućnijih porodica XVI. i XVII. stoljeća.

isprintaj članak