NALAZITE SE U > Odredišta
Vudu vjeruju u stvaranje harmonije, njeguju vrline i pozitivne vrijednosti
Objavljeno: 06.05.2017. 09:39  
Vudu je religija rasprostranjena u Beninu, Togu i Nigeriji
Vudu je religija rasprostranjena u Beninu, Togu i Nigeriji

Benin (vrač i glavna cesta)


Što je to vudu? Sam spomen te riječi pobuđuje misli o tajanstvenom, zagonetnom i neistraženom. Je li vudu zlo vračanje? Preveliki utjecaj filmske industrije Hollywooda doveo je do banaliziranja i krivog poimanja vudua. Vudu je, zapravo, religija rasprostranjena u Beninu, Togu, Nigeriji, ali i u "Novom svijetu" kamo je stigla s robovima iz Zapadne Afrike.

 

Napisao i snimio: Darko Dovedan

 

Pod dojmom viđenih izložaka na tržnici u Accri želimo što više saznati o vuduu. Na našu sreću, glavne postojbine vudua, Togo i Benin, su u susjedstvu Gane, a Lomé, glavni grad Toga, doslovno je na samoj granici s Ganom. Nekad je bio poznat kao Pariz Afrike, ali danas više ništa ne odaje prijašnju slavu grada. Gradska pješčana plaža s redom palmi izgleda privlačno, no zbog čestih pljačkaških napada svakako je mjesto koje treba izbjegavati, posebno noću kada tu ne zalazi ni lokalno stanovništvo. U Loméu, isto kao i u Accri, postoji tržnica fetiša. Saznali smo da ova u Loméu predstavlja tipičnu "turističku zamku", što znači da je i namijenjena turistima pa se plaća ulaz na tržnicu, te još posebno za fotoaparat i kameru - ukupno 25 eura, ma koliko god to zvučalo nevjerojatno. Kako bi se doživio vudu u pravom smislu riječi, trebalo se zavući u nepristupačnija mjesta, što dalje od uzavrelih kaotičnih ulica Loméa.

 

Na pragu vudua

Putujući od Loméa prema beninskoj granici na istoku, prolazi se kroz dva mjesta koja su vrlo bitna za upoznavanje vudua – Togoville i Aneho. Na sjevernoj obali jezera Togo smješten je Togoville, povijesni centar vudua u Togu. Baš iz ovog mjesta su ljudi prisilno odvođeni kao robovi na Haiti, koji je danas najviše i poznat po vuduu.

 

Odbor za doček

Do Togovilla je najlakše doći jezerskim putema zbog plićine, vozači piroga se isključivo služe dugim štapom kao pogonskim sredstvom. Selom dominira crkva koju su izgradili Nijemci, kolonizatori Toga prije Francuza. Nije slučajno izgrađena u ovom mjestu. Naime, u Togovillu je krajem 19. stoljeća potpisan mirovni sporazum kojim su Nijemci dobili pravo vladanja nad Togom. Nakon mirne i kratke vožnje pristajemo uz dok na kojem nas već čeka odbor za doček. Kojeg samoprozvanog vodiča odabrati kao pratitelja po mjestu? Izabravši najupornijeg nismo pogriješili. Ispostavilo se da je pravi znalac.

Vodeći nas pustim prašnjavim seoskim ulicama, prvo nas je odveo do glavnog trga na kojem je po danu tržnica. Na sredini trga nalazi se betonska kućica u kojoj je smješten kameni kip preliven voskom - fetiš za tržnicu. Vodič nam objašnjava da su fetiši, zapravo, posrednici između boga i ljudi. Kada je trgovac zadovoljan prodajom, običaj je da prinese neku žrtvu fetišu. Isto tako, ako prodaja ne ide najbolje, čovjek se može obratiti fetišu i također mu prinijeti darove, kako bi udovoljio bogovima i preokrenuo sreću. Primijetili smo da je fetiš muškog roda pa smo upitali vodiča kakva je situacija u vuduu na spolnoj osnovi. Iznenadili smo se kad je rekao da je glavni svećenik sela, zapravo, svećenica. Uskim nas uličicama odvodi do glavnog seoskog fetiša kojemu se obraćaju kada postoji neki opći problem poput suše. U takvim se slučajevima okupi cijelo selo i svećenica predvodi svečanost. Uobičajeno je žrtvovati kozu kako bi se zadovoljilo bogove.

Osim što prinose žrtve fetišima, ljudi se često obraćaju i samoj svećenici. Razloga je mnogo, uglavnom su vezani uz osobne poteškoće i želje. Pomislili smo kako bi bilo zgodno da nam izradi talisman koji bi nas štitio od zrakoplovne nesreće i zaželjeli upoznati glavnu seosku svećenicu, ali to, nažalost, nije bilo moguće. Vodič nas je na kraju obilaska odveo do rampe na jezeru koja je napravljena posebno za dolazak pape Ivana Pavla II. koji je posjetio Togoville zato jer se na jezeru ukazala Gospa.

 

Kod seoskog svećenika

Kako nismo htjeli odustati od namjere da posjetimo nekog svećenika koji bi nam izradio talisman, uputili smo se u obližnji Benin u kojem više od polovice stanovništva prakticira vudu koji je službena državna religija. Malo selo Possotomé u južnom Beninu činilo se savršenim mjestom za nastavak naše potrage. Čim smo se smjestili, počeli smo se raspitivati o svećeniku. Susretljiva seoska djeca su nas odvela na pravu adresu. Kućica s velikim dvorištem ni po čemu se nije razlikovala od ostalih. Klinci su nas najavili i doveli u prostorijicu u kojoj nas je čekao veseli starac u žutim boksericama. On je glavni vudu svećenik sela. Djeca ga iz poštovanja zovu "il vieux" (na francuskom: stari). Odmah nakon upoznavanja pokazao nam je svoju uramljenu svećeničku diplomu. Naši novopečeni dječji prijatelji bili su nam od velike pomoći, jer kako svećenik ne zna francuski, djeca su preuzela i ulogu prevoditelja. Objasnivši mu razlog našeg dolaska, poslao nas je u selo u nabavu "materijala" za sveti obred. Običaj je da, ovisno o prirodi problema ili želje, treba nabaviti sastojke potrebne za ritual. Svako mjesto ima svoju tržnicu, odnosno prije spomenutu fetiš tržnicu, koja zapravo predstavlja vudu ljekarnu. Izbor je opsežan: lubanje majmuna, pataka, mačaka i glodavaca, leševi šišmiša i štakora, bodlje dikobraza... Tu je i niz kipića simboličkog značenja koje služe za zaštitu, kao npr. drveni kip proboden čavlima i kopljem kojeg se stavlja pored kreveta i štiti od zlih duhova dok se spava. Kako smo mi poželjeli talisman koji će nas čuvati od zrakoplovne nesreće, svećenik nas je poslao po tri sastojka: sušenu žabu, neke travke i crni neidentificirani objekt, koji je barem nama ostao nepoznanica.

Nestrpljivi, brzo se vraćamo svećeniku koji nas uvodi u posebnu prostoriju za obred. To je mala, zagušljiva, mračna sobica ispunjena fetišima i čudnim mirisima. Tišinu prekida svećenikovo pjevanje kojim započinje obred čiji je vrhunac kada se kroz žabu probada sedam igala. Potom slijedi čvrsto omotavanje tankim konopcem da zli duhovi ostanu zarobljeni. Na kraju talisman stavlja u kožnu futrolu. Svećenik je, na kraju obreda, ustao i svečano nam predao talisman. Prije samog rastanka počastio nas je palminim vinom, ili bolje rečeno palminom rakijom pa smo kašljanjem nakon ispijanja zaključili naš susret.

 

Posebnan obred

Opremljeni vrijednim talismanom, nastavljamo vudu pustolovinu.

Razgledavajući znamenitosti gradića Ouidaha, koji također ima snažnu vudu tradiciju, naišli smo na čovjeka koji nas je pozvao da iste večeri prisustvujemo jedinstvenom obredu u njegovom selu u blizini Ouidaha. Nismo ni bili svjesni koliko nam se posrećilo, naime, vudu cobred koji se te večeri održavao u selu Oussa, odvija se samo jednom godišnje. I ne samo to, već i činjenica da je turistima zabranjen pristup, a koji je nama omogućen "preko veze", bila je zaista velika stvar. Od samog početka nismo bili baš najbolje prihvaćeni u selu.

Po gestama i svađanju, shvatili smo da neki ne odobravaju našu prisutnost. Sreća je bila na našoj strani, jer smo se dopali starješini sela, a kako je njegova riječ bila zadnja, mogli smo ostati.

Kako se mračilo, sve je više mještana pristizalo na seoski trg gdje su svirači već započeli bubnjati brzim ritmom. Glasanje ptica iz okolne džungle više se nije čulo.

Vjerski obred predstavlja komuniciranje živih s uskrslim mrtvima koji su utjelovljeni u maskiranim sudionicima. Oni su "egungun", odnosno drevni duhovi. Čuli smo da ih ljudi oko nas, jednostavno, zovu fetišima. Glavni je fetiš u više navrata izveo neku vrstu divljeg plesa, a za to vrijeme su gledatelji vrištali i bježali na sve strane. Fetiš se znao toliko zanijeti da je rušio sve pred sobom i padao na ljude. Vodič nam je objasnio da mu se u tim trenucima ni slučajno ne smije prepriječiti put, jer on u tom "pohodu" smije čak i ubiti. U općem bježanju digla se gusta prašina, a ugođaj su dodatno podgrijavale boce palminog vina koje su stalno kružile među publikom.

Očarani obredom, nismo ni obraćali pažnju na gusti mrak koji je pao na selo. Kako se do glavne ceste moralo hodati kroz šumu, odlučili smo se za odlazak, što i nije bio jednostavan podvig, jer su fetiši još uvijek plesali i trebalo je oprezno odabrati najbolji put. Dokopavši se ceste, odmah smo uspjeli zaustaviti kombi kojim smo se prevezli do hotela u Ouidahu gdje smo uz pivo Beninoise prepričavali protekle događaje. Na spavanje odlazimo bezbrižni znajući da će nas čuvati vudu skulptura koju smo kupili u Togovillu...

 

Vudu

Vudu se razvija na Haitiju gdje su ga izvodili robovi dovedeni iz Zapadne Afrike. Kako su robovi pripadali različitim narodima, nedostajao im je zajednički jezik. Mogli su se ujediniti samo preko svojih vjerovanja, svoje vjere - vudua. Od 1987. godine vudu je na Haitiju i u Beninu proglašen državnom službenom vjerom!

"Vodou" je naziv koji se koristi kada se govori o ovoj vjeri koja korijene ima u moćnom Dahomejskom kraljevstvu koje je cvalo tijekom 18. i 19. st. na području današnjeg Benina. Samo ime vudu znači bog ili duh. Ime dolazi iz jezika fon koji je i danas u upotrebi u Beninu. Osim termina "vodou" ispravan je i naziv "vodun", ali nikako "voodoo" koji je proizvod zapadnjačkog senzacionalizma.

Vudu dijeli mnogo elemenata s drugim vjerama. Vjeruju u stvaranje harmonije, njeguju vrline i pozitivne vrijednosti. Vudu ima veliku važnost za obiteljski život, ali i za zajednicu općenito. Vudu je upio dosta elemenata iz kršćanstva, posebice na Haitiju. Služe se nekim rimokatoličkim molitvama, a postoje i paralele između katoličkih svetaca i duhova u vuduu. Različita su objašnjenja upotrebe kršćanskih elemenata u vuduu. Često se navodi kako je riječ samo o paravanu koji je bio potreban za vrijeme zabrane slobodnog prakticiranja vudua.

 

Benin info

Broj stanovnika: 7,4 milijuna.

Površina: 112 600 čkm

Vjera: tradicionalne religije 50%, kršćanstvo 30%, islam 20% - no, bez obzira na vjersku pripadnost većina stanovništva prakticira vudu.

Jezici: francuski (službeni), fon

Etnički sastav: Fon, Yoruba, Bariba

Vrijeme: GMT +1

Novac: CFA-zapadnoafrički franak, euro i dolar svugdje prihvaćeni

Viza: potrebna za hrvatske državljane, informacije u francuskom veleposlanstvu u Zagrebu. Viza stoji približno 35 eura. Postoji tzv. "visa touristique entente" koja vrijedi za Togo, Benin, Burkinu Faso, Niger i Obalu Bjelokosti, a cijena je ista kao i za pojedinu vizu pa se isplati putnicima koji namjeravaju posjetiti barem dvije od pet navedenih zemalja.

Cijene (u eurima):

• obrok u restoranu: 7-15

• obrok na cesti: 0,5

• boca piva: 1,5

• boca vode: 0,5 do 1

• mala fetiš kip: 2 do 5

• fetiš kip umjetničke vrijednosti: 20

• jeftini hoteli: 5 do 20

• 200 km vožnje autobusom: 3

• vožnja taksi-motorom po gradu: 1

  isprintaj članak