Mjesec na dan rođenja utječe na naše osobine
Ukoliko ste rpđeni u vrijeme punog Mjeseca potpuno ste drugačiji od osoba rođenih u doba polumjeseca. ...
Bosch započinje sezonu grijanja novim rap videozapisom
IFA 2019.: sezona počinje uz pametni i povezani sustav grijanja EasyControl ...
Mirovinu prima već 68 godina!
Više od 500 građana Srbije prima mirovinu duže od pola stoljeća! ...
Anketa


NALAZITE SE U > Odredišta
Tajlandske bolnice bolje su od nekih američkih
Objavljeno: 12.03.2014. 20:08  
Bolnice na Tajlandu - spas zvan putno zdravstveno osiguranje
Bolnice na Tajlandu - spas zvan putno zdravstveno osiguranje
  • Bolnice na Tajlandu - spas zvan putno zdravstveno osiguranje
  • Bolnice na Tajlandu - spas zvan putno zdravstveno osiguranje
  • Bolnice na Tajlandu - spas zvan putno zdravstveno osiguranje
  • Bolnice na Tajlandu - spas zvan putno zdravstveno osiguranje
  • Bolnice na Tajlandu - spas zvan putno zdravstveno osiguranje
  • Bolnice na Tajlandu - spas zvan putno zdravstveno osiguranje
  • Bolnice na Tajlandu - spas zvan putno zdravstveno osiguranje
  • Bolnice na Tajlandu - spas zvan putno zdravstveno osiguranje
  • Bolnice na Tajlandu - spas zvan putno zdravstveno osiguranje
  • Bolnice na Tajlandu - spas zvan putno zdravstveno osiguranje

Bolnička soba, u društvu liječnika i medicinskih sestara, moje drage njegovateljice, pogled na sobu iz vrta, zajutrak, ručak, večera, glavna recepcija, jelovnik, u Thai International Hospital - bolnici, možete se i pomladiti.


Nailazio sam u životu na razne putopisne reportaže, ali da sam naišao na neku o liječenju i bolnicama baš se i ne sjećam.


Napisao: Željko Marušić

 

Eto, na prijateljevu ideju otputovali smo na Tajland na dvadesetak dana. Bilo mi je i krajnje vrijeme jer odavno nisam bio na pravom godišnjem odmoru budući da sam na svakom putovanju puno fotografirao i pisao reportaže, bio vodič društvu ili se netko razbolio pa sam tu osobu iscjeljivao bioenergijom…

Kako ću u posebnoj reportaži opisati Tajland mogu samo početi s riječima punim psovki na račun backpackera (osoba koje putuju uglavnom s naprtnjačom na leđima željnjih upoznavanja svijeta, ali uglavnom štedljivih s novcem) čije sam komentare čitao o Tajlandu. Kao politolog i novinar jasno mi je što čine mediji i nisam se živcirao oko protesta u Bangkoku već me više zanimalo što vidjeti. i, naravno, "otišao" sam na internet i saznao niz dezinformacija na koje sam, na svoju sramotu, nasjeo. Rezultat je bio pun kovčeg nepotrebnih stvari…

 

Nevolje dolaze same

Već godinama kupujem putno zdravstveno osiguranje jer se nikada ne zna gdje će nas dočekati neka nevolja. A ovaj puta je to i učinila… Uloženih 800 i nešto kuna u Allianz osiguranju za godinu dana zdravstvenog osiguranja u cijelom svijetu zaista nije neki novac i najbolja je inačica. Puno je jeftinije negoli uplata za dvadesetak dana puta, pa onda opet za putovanje nekom prijatelju u Bosnu ili kupovinu u Austriju, odnosno odlazak na godišnji odmor u neku drugu državu.

Tako smo se našli na otoku Phanganu (Koh Phangan) manjem od Krka, ali toliko životnom što se tiče broja turista svih godišta i njihovog poimanja života. Dobre, ali zbog brdovitosti ponekad i opasne prometnice, od kojih neke prolaze kroz istinsku prašumu prepunu neobičnih zvukova, naprosto pozivaju na vožnju od jedne do druge predivne pješčane plaže. Najbolji izbor su skuteri koji dostižu brzinu do 90 km na sat, a tek onda automobili budući da se vozi lijevom stranom ceste, a i najam skutera je vrlo jeftin. Iako postoje jeftini taksiji skuteri su najbolji izbor. Naravno, iznajmljuje se i bicikle, ali oni nisu za lijenčine poput mene.

 

Kobna žurba

Tako sam iznajmio skuter i s društvom obilazio plaže, odlazio do restorana ili navečer na večere u najveće naseljeno mjesto. Naravno, skuter je odličan za obilazak crkvi svih mogućih vjera, odlaska na mjesta gdje se uči ili vježba joga, na iscjeljivanje bioenergijom svih mogućih škola ili jednostavno do nekog od odličnih restorana. Skuter je jednostavno nezamjenjiv, ali i - opasan…

 I tako smo se, večer uoči čuvenog tuluma Noć punog mjeseca (jedan od deset najboljih provoda na svijetu), prijatelj i ja, žurili do hotelskog naselja kako bismo se istuširali prije odlaska na večer tajlandskog boksa. Od tri moguće ceste izabrali smo najkraću uz obalu, više zavojitu s dosta nanesenog pijeska na asfaltu s obližnjih plaža. Dobro, to je bila tko zna koja vožnja po redu, ali – jedan oštriji zavoj i pijesak bili su dovoljni da padnem s motora.

 

Čudan je osjećaj pasti s motora

Čudan je to osjećaj. Već sam jedanput pao s motora s nekih dvadesetak godina starosti i nakon toga odlučio kupiti automobil i zaboraviti ih. Ali to ozračje Koh Phangana je mamilo, a i nije mi se vozilo automobile s upravljačem na "pogrešnoj" strani na "pogrešnoj" (lijevoj) strani ceste.

Ostao sam neko vrijeme ležati na desnom boku ne znajući točno što mi je stradalo, ali vrućina u desnom ramenu je bila sumljiva. Pa, nisam valjda… Taj tren su mi pristupila dva mladića koja se upravo prolazila svojim skuterima od kojih me jedan, a drugi je bio Tajlanđan, upitao govorim li njemački. Da, dobro ga govorim, ali taj tren je iz mojih ustiju izlazio neki čudni, početnički. Strah i nemoć su učinili svoje. Rekao mi je da je medicinski tehničar (brat), pregledao me i usrećio činjenicom da sam slomio ključnu kost u desnom ramenu te da moram u bolnicu – na operaciju. Njegov prijatelj koji u njoj radi, i koji je također medicinski tehničar, odvezao me, u biti, u hitnu pomoć sa stacionarom budući da je prava bolnica na susjednom otoku Samuiu. Dočekan sam kao mali car, a putno zdravstveno osiguranje je činilo čuda. I dok su prepisali podatke već sam njegovan završio na krevetu s riječima isprike kako je more nemirno i tek će me sutradan ujutro prevesti brodom na susjedni otok Samui (Koh Samui) gdje se nalazi bolnica i du ću biti odmah operiran.

 

Neka vam se nađe rola toaletnog papira pri ruci!

Ujutro u sedam sati me preuzela medicinska sestra i bolničkim sam kolima prevezen u luku udaljenu svega nekoliko minuta vožnje. Ah, da, dali su mi i rolu toaletnog papira, zatreba li mi! (Kod nas se to donosi u bolnicu, zar ne?!) Medicinska sestra je sa mnom ušla u katamaran štiteći me od dodira drugih turista kao pravi tjelohranitelj. I nakon svega 30 minuta vožnje udobnim i čistim katamaranom s dobrom ponudom na šanku (a ja gladan pred operaciju nisam smio ništa jesti niti piti) stigli smo na Samui. Naravno, tu su me čekala kola hitne pomoći s još jednom medicinskom sestrom. Pod zvukom sirene i nevjerojatno pristojnim vozačima koji su se sklanjali s ceste, a policajci su zaustavljali promet kako bismo brzo i sigurno došli do cilja, stigao smo do bolnice Thai International Hospital.

“Na otoku veličine Krka bolnica? Kakva? Kakvi su liječnici? Što oni znaju? Jao si ga meni!” – samo su bile neke od rečenica koje su mi se vrzmale glavom. No, čim sam ušao u odjel hitne pomoći kao da su se rasplinule. Predivne mlade medicinske sestre s Tajlanda, Filipina, iz Malezije i tko zna koje još države, krasan liječnik koji govori odličan engleski jezik, medicinska sestra iz Velike Britanije koja se naveliko raspričala… Slijedi previjanje, pa odlazak na rendgen i onda me priključuju na infuziju i smješaju u priručnu sobu s hrpom turističkih časopisa i prospekta otoka s napomenom da će me u 11 sati operirati. Ma, nije prošlo ni pola sata i stiže kirurg s isprikom da se dogodila teška prometna nesreća i da će me operirati u 10 navečer. Sve je u redu, ali nema pića niti hrane pred operaciju. Hoću li to izdržati?

 

Tridesetak četvornih metara raja

Odlučili su me premjestiti u bolničku sobu. Sjedam u kolica s vjernom bočicom infuzije i razmišljam pokriva li moje putno zdravstveno osiguranje jednokrevetnu sobu kako ne bih ležao s njih desetak u sobi…

Voze me kroz klimatizirane hodnike, prolazim kraj recepcije, pa kraj stalaka s časopisima i prospektima i ulazim u moju sobu. A ono – čudo neviđeno. Nekih tridesetak četvornih metara – raja. Savršeno klimatizirana soba s čitavom staklenom stijenom s pogledom na vlastitu drvenu terasu s dva stolića i četiri stolca i pogled na mali tropski vrt. Bolnički krevet s prekrasnom plavom posteljinom, hladnjak, televizor s 42 televizijska programa na engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom, tajlandskom, indijskom i ruskom jeziku, kupaonica i zahod te francuska postelja za osobe u pratnji. Na stoliću uz bolnički krevet pakirana Nescaffe kava različitih okusa, čajevi, boce vode… Na usluzi, plaća osiguranje.

Zove me sestra preko Skype i govori kako je upravo nekidan na Hrvatskoj televiziji bila reportaža o Tajlandu i kako su rekli da su mnoge tajlandske bolnice bolje od onih u SAD-u i da imaju vrhunske stručnjake. Više me nije strah!

 

Jeste li imali bu bu?

I zaista, stiglo je deset sati navečer. Dolaze, opet me pregledaju, mjere temperaturu, tlak, pitaju koliko puta sam učinio pi pi, jesam li imao bu bu (stolicu). Sjedam na kolica i odvoze me u operacijsku salu. Tamo me pitaju odakle sam. Iz Hrvatske, rekoh. Pa da je Hrvatska turistička zajednica odradila svoj posao ne bi me upitno gledali. No, imena naših nogometaša i predstojeće prvenstvo pomažu… "Sada ćemo vam staviti masku" – bilo su riječi mladog anesteziologa koje sam još jedino čuo.

Probudio sam se i medicinska sestra me opet pregledala i pitala bih li nešto pojeo? "Naravno, imate li vola na ražnju?", upitah nakon 24 sata gladovanja. Zaključila je da bi mi prvo godila čaša vode. Naravno, prvi gutljaj sam povratio, a ostatak halapljivo popio.

 

Restoranski jelovnik u bolničkoj sobi

A onda je krenula tuga sjetivši se bolničke hrane u hrvatskim bolnicama. Zašto prijatelj odmah ne preseli s Koh Phangana ovamo i smjesti se na francusku postelju do mene kako bi mi svaki tren donosio nešto iz McDonaldsa, Subwaya, KFC-a ili nekog drugog lanca brze prehrane budući da su svi prisutni na Samuiu – otoku veličine Krka! I kako su krenule crne misli stiže druga draga medicinska sestra i daje mi jelovnik da naručim što ću jesti. Eto, danas imate pet jela internacionalne i pet jela tajlandske kuhinje. Naravno, dobit ćete i i sok, a kada zaželite pravu kavu ili čaj samo pozvonite…

Eh, više nisam kralj. Osjećam se kao car u svome malom carstvu. Od niza ponuđenih jela za zajutrak biram klasični američki (toast, jaja na oko, pržena slanina, maslac, marmelada, voće, sok, kakao  i prava kava), za ručak odličan gulaš s krumpirom pečenim u foliji i ostalim prilozima, salatom, voćem i sokom u tetrapaku, a večeru ću u jelovniku izabrati poslije ručka.


Madrace šaljemo poštom

Pijuckam kavicu u prekrasnoj bolničkoj pidžami i između dva dremuckanja gledam televiziju ne vjerujući da otok veličine Krka ima svoj vlastiti, istina pun reklama, program i još dodatno program na ruskom jeziku. Posebno me dojmila reklama kako Rusi mogu kupiti madrace po 40% nižoj cijeni. Već će im poslati poštom na kućnu adresu.

 

Sunčanje u bolnici

Dolazi novi dan i prvi prijateljev posjet. Uz standardne komentare kako sam "starac i bore" i "koji me Vrag tjerao na motor" odlučuje pojesti (besplatan) odličan bolnički zajutrak i pametno odbija spavati u mojoj bolničkoj sobi. Što bi ga budili svakih tri sata dok me kontroliraju, daju lijekove, mjere tlak i slično, kada su u susjedstvu hoteli u kojima se u klimatiziranoj sobi spava za stotinu kuna, a malo niže su krasne plaže. Uz to, Samui je zabavan i čeka ga noćno kupovanje, dobri restorani, a i provod. Nisam ljubomoran, ionako mi se spava.

Medicinske sestre se izmjenjuju, a posjećuje me i brine se o meni i jedan medicinski tehničar. Redovito me voze na previjanje, tetoše, kupaju, presvlače posteljinu i mene. Zadnja tri dana boravka želim se sunčati. Pa došao sam na Tajland pocrniti. I, ništa. Posjedaju me u kolica, voze pred bolnicu i čekaju dok se pola sata sunčam kako bi me vratili u biolesničku sobu. Ne, neću u Hrvatsku!!!

 

Sada će doći liječnica

Ipak je došao dan rastanka. Slijedi završni pregled. Kirurg je zadovoljan svojim radom, dobivam otpusno pismo i sve originalne lijekove (kakvi generički!) u količinama potrebnim do mojeg potpung ozdravljenja – od antibiotika, preko onih koji sprečavaju upale, ublažuju bolove, tableta za spavanje do originalnih Bayerovih šumećih tableta s kalcijem, D vitaminom i B6 vitaminom, stječem nove Fejs prijatelje i letim za Bangkok. Hm, i tamo treba na previjanje.

Najbolje u najbližu bolnicu taksijem. Pola sata vožnje stoji 14 kuna. Mo’š mislit troška! Odlazim u Adventističku misijsku bolnicu (Christian Medical Foundation of Seventh-Day Adventist – Mission Hospital). Kratka papirologija u hitnom odjelu, samo da prepišu podatke osiguranja i otpusno pismo. Odlazim u previjalište. Dvije medicinske sestre i dva tehničara. "Sada će doći liječnica", rekoše mi, a ja odgovorih kako ne treba budući da me treba samo previti. Ne znam odakle se stvorio papir, ali u sekundi su mi ponudili da potpišem kako ne želim liječnika. Naravno da nisam potpisao i dočekao sam liječnicu koju sam zamolio da me operu. Skinuli me golog, oprali i previli. Ali kako? Prvo se (vodom?) namače zavoj sa strane da otpusti kako mi ne bi počupali koju dlaku, odnosno da me ne boli. Zatim slijedi lagano skidanje zavoja pa čišćenje (alkoholom?), zatim jodom, a potom premazivanje nekom (antibiotskom) masti. Nakon toga stavljaju voštanu gazu, pa gazu, pa previju pa sve učvrste flasterom koji drži nevjerojatno jako. "Vidimo se i sutra na istom ritualu" – pomislih.

Bolnica je uredna i čista. Na nekoliko mjesta pultovi za kojima medicinske sestre primaju prijave, poslagane novine kako bi se skratilo vrijeme čekanja, a na dva mjesta vise veliki LCD televizori s dva različita programa. Ipak su nam ukusi različiti. Nigdje nervoze, nigdje gužve.

 

Bunim se, primaju me

Tri dana Bagkoka je brzo prošlo i slijedio je 18 sati dugi let zrakoplovom do Zagreba. Slijećemo oko podneva, odlazi doma ostaviti stvari, nešto pojesti i pravac ambulanta. Od buđenja i previjanja u Bangkoku prošlo je preko 36 sati. Zadnji put sam kod svoje liječnice bio jedanput prije deset godina pa nisam siguran ni koja je ordinacija i trebam li u biti ići u Traumatološku kliniku. Ha, najbliži mi je Dom zdravlja na Srednjacima pa ću tamo pitati liječnike što mi je činiti. Uprkos napisanoj zabrani, jer ruka i rame bole, kucam na vrata svake ordinacije. Nitko ne otvara. Zovem na svaki napisani broj telefona. Nitko ne otvara! Svaka im čast na humanosti!

Tužan odlazim taksijem u nekadašnji Dom željezničara, a danas Dom zdravlja Centar smješten iza hotela Esplanade. Kucam na vrata, izlazi medicinska sestra i pokušavamo otkriti jesam li na pravim vratima i kod prave liječnice. Pun pogodak! Nažalost, nakon više od 36 sati nespavanja, a i zamarajućeg leta zrakoplovom moram čekati. Bunim se, primaju me.

Flaster i zavoj skidaju nasilno, kakve tekućine za otapanje, pošpricaju Antiseptom i zamataju. Lijepe neki flasterčić koji mi je na koljenu popustio već kod Bortaničkog vrta. Liječnica je zadovoljna rezom i sveopćim izgledom rana i ogrebotina. Pitam kada sutra da dođem, a odgovara mi kako su velika ordinacija i da sve to mogu uraditi doma.

Teško, rekoh, vidjet ćemo se i sutra!


  isprintaj članak