Odjeća za pustolovna putovanja
Prirodna vlakna poput svile i vune, koliko god mislili da su otporna, neće izdržati pustolovna putovanja. ...
Pospremanje u svrhu zdravlja
Ovi kišoviti jesenski dani, kada nam se ne izlazi na dosadnu jesenku kišu, najbolji su za čišćenje od stvari koje obično zanemarujemo. ...
Prigodna poštanska marka “350 godina Sveučilišta u Zagrebu”
Od 1874. ukupno je više od pola milijuna studenata završilo studij na Sveučilištu u Zagrebu, a danas je po veličini među 15 najvećih sveučilišta u Europi. ...
Anketa


NALAZITE SE U
U ovome gradu, ljudi i ne mogu biti drugačijima do pomirljivima i otvorenima, jer su se svi njihovi stari odnekuda prije ili kasnije dotepli.
Objavljeno: 31.10.2019. 18:33  
Fenomen Opatije
Fenomen Opatije

Osim onih rijetkih nemirnih nomada, čija krv diktira stalne promjene biotopa kao neku vrstu neuroze, ljudi, u načelu, brzo srastaju s vlastitim okružjem. Ima ih, doduše, koji puste korijenje baš na mjestu gdje su ih roditelji zasadili, prepuštajući se bez suvišnih pitanja i lutanja, sudbini. Drugi, opet, svoje okružje traže slijedeći unutarnje imperative koji su jači od njih, a onda se, našavši ga, svaljuju u nj umorni i zadovoljni kao u udoban naslonjač u kojemu će provesti bolji ostatak života.

 

Grad stranaca bez stranaca

U opatijski mozaik ugrađene su bezbrojne individualne priče od obje ove sorte. Štoviše, premda je od doba stvaranja Opatije o kojoj govorimo proteklo već poprilično vremena, zaljubljivanje u Opatiju još uvijek je aktualan i sveprisutan proces koji privlači goste i putnike tjerajući ih da korigiraju vlastite putanje i uvijek se iznova vraćaju na obalu Kvarnera. Čak i oni koji su u ovaj kraj dolazili s osvajačkim ambicijama, ovdje bi se uljudili i opitomili. Ti osvajači, osvojeni Opatijom, uspjeli bi oteti, pa i trajno otuđiti ponešto, ali bi redovito Opatiji ostavljali nešto od kulture iz koje su potekli. I tako je, za razliku od istočnije položenih krajeva, ova rivijera većinu svojih gospodara obogatila otprilike koliko i oni nju. Naravno, bilo je i onih kojima se Opatija nije svidjela. Antisemiti i ultranacionalisti svih era pakirali su žurno putne kovčege, a ako bi ih služba vezala za Opatiju, starili bi brzo mrzeći grad u kojemu se, na njihovu sablazan, ne pita odakle si došao, jer, šarenilo Opatije tkali su podjednako furlanski Giusti, hrvatski Tomašići i Jurkovići, zaostali albanski mletački plaćenici i francuski vojaci, preko Učke doseljeni Vlasi, talijanski ćozotski ribari, porajnjski postolari, engleski i rumunjski liječnici, palestinski trgovci suvenirima, koruški staklari, poljski voditelji pansiona i srpski unajmljivači kavana, slovenski knjigovođe, češke kuharice i mađarske sobarice. U ovom gradu, zapravo, stranaca nema jer svi su stranci. U ovome gradu, ljudi i ne mogu biti drugačijima do pomirljivima i otvorenima, jer su se svi njihovi stari odnekuda prije ili kasnije dotepli. Onome tko to spozna, život poprima dimenziju spokojnosti, a busanje o prsa i pompozno izvikivanje parola genetskih puritanaca počinje izgledati sažaljivo smiješnim.

 

Kako se stvarala Opatija: Podsjetnik za domaće i priručnik za goste

Nije isključeno kako bismo, zagrabivši malo dublje pod zemlju, na opatijskom tlu pronašli i trag poneke rimske vile, ali je formiranje pravog naselja vjerojatno spriječila otvorenost prema moru i stoga teška branjivost zemljišta. Stoga Opatiju nitko i ne spominje sve do 1438. godine, kada je nježno i nekako usputno u povijest polaže notarska ruka Riječanina Antuna de Renno de Mutina. Po svoj prilici se svega nekoliko godina ranije, bježeći iz nekad moćne, a sada razorene opatije Sv. Petra u furlanskom Rožacu (San Pietro di Rosazzo), do našeg lovorika spustila grupica benediktinaca koruškog podrijetla. Kraj miran, u sjeni veprinačke i kastavske citadele, idealan je za benediktinsku molitvu i okapanje vinograda. 

 

Danak kastavskoj taštini

S Kastvom se odmah sklapa dugoročan čvrst sporazum koji jamči nepovredivost crkvenog zemljišta u zamjenu za sitne danke kastavskoj taštini: kruhove, kestenje, malo volovskog buta hodočasnicima o Jakovljevu i pravo otvaranja plesa gospoštijskom kapetanu. Takva idila koja, na obostrano veselje, konzervira srednjovjekovne uzuse još čitavo jedno stoljeće, narušava se odlaskom benediktinaca sredinom XVI. st. i dolaskom riječkih augustinaca. Augustinci donose duh Rijeke, dakle duh grada u ekspanziji, kapitala, iznajmljivanja zemljišta, oni nemaju više sluha za kastavske frule pod kestenovom krošnjom i stalno se svađaju s lokalnim vlastima. Kastav prešutno raskida sporazum, diže namete augustincima i dopušta prvim obiteljima da se nasele na dotad nepovredive crkvene terene. Tako, glađu i kugom tjerani, dolaze prvi stanovnici, i opet iz Furlanije, a za njima i postupno i toliki drugi, spuštajući se jednostavno s okolnih brda, namirisavši dim, ili potežući iz Istre i još daljih postojbina, gonjeni nadom ili poslom. Ribareći, ovčareći, trgujući vinom, košarama i kestenjem. 

 

Opatija učinila Južne željeznice rentabilnim

Opatijci su bez većih potresa dočekali sredinu XIX. stoljeća, kada je, nedugo nakon proboja priobalne ceste Rijeka – Volosko, riječki patricijski sin Iginio Scarpa otkupio poluotok na obali nedaleko od Opatije i uredio ljetnikovac, nazvavši ga po svojoj tada već pokojnoj ženi, Angiolina. Scarpa je otvorio vrata putopiscima i plemićima, a ovi su razglasili svoje dojmove o lokalnom raslinju i klimi. Austrija je izgubila svoje talijanske destinacije serijom ratova 1848., 1859. i 1866. godine. Friedrich Schüler tražio je načina da prugu južnih željeznica Pivka – Rijeka učini rentabilnijom. Liječnici su nastojali pronaći talasoterapijski poligon koji bi verificirao ideje Guastalle (1842.) i postao domaći pandan prvim kupalištima i hidropatskim ustanovama u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Kapital Južnih željeznica je osiguran, kumova dobra glasa ima na pretek – kirurg Billroth i balneolog Glax ostat će u Opatiji do smrti, patolog Virchow i laringolog Schrötter-Kristelli priskrbit će besplatnu reklamu, a na oltar prioriteta novog lječilišta položit će obole i figure domaće, hrvatske, medicine – Antonio Felice Giacich i Matija Juraj Šporer. 

 

Jedno od najcjenjenijih europskih lječilišta

Kada su se karte ove jačine poklopile na stolu, kompozicija Opatije više se nije mogla zaustaviti. Prvi svjetski rat grad je dočekao s desetak sanatorija i tridesetak liječnika, s kraljevima, carevima, kompozitorima i piscima u knjizi gostiju, sa savršenom infrastrukturom i ugledom jednog od najcjenjenijih europskih lječilišta. A onda su ratovi sve poremetili: izmijenili su goste i ugostitelje, rastjerali idilu kao kolut dima iz soldačkih napučenih usana. Iza 1955. godine, smirivanjem na svim frontovima i ukazanjem figure jednog kardiorehabilitacijskog inovatora kao što je bio Čedomil Plavšić, proricana renesansa Opatije je postignuta i svijet se još jednom, doduše nakratko, okrenuo prema njoj. Današnji pokušaji obnove turizma zapravo su grčeviti pokušaji imitiranja te Plavšićeve ere i one davne, Glaxove, za koju znamo po pročeljima i pričama naših očaranih djedova. 

  isprintaj članak