Aleja duhova u Indiji
Praćenje ovih svjetala može natjerati ljude da izgube orijentaciju i čak dovesti do utapanja ...
Šarene maske za lice dobivaju na popularnosti u Južnoj Koreji
Poznata glumica Kim Hye-soo objavila je na društvenim mrežama svoju fotografiju s maskom neonske boje. Fotografija je privukla velik broj klikova i lajkova. ...
Prirodan hidrogel kao ekološko rješenje za suše
Bečki znanstvenici razvili su hidrogel od potpuno prirodnih sirovina koji dugoročno poboljšava kakvoću tla. ...
Anketa


NALAZITE SE U > Odredišta
U ovome gradu, ljudi i ne mogu biti drugačijima do pomirljivima i otvorenima, jer su se svi njihovi stari odnekuda prije ili kasnije dotepli.
Objavljeno: 31.10.2019. 18:33  
Fenomen Opatije
Fenomen Opatije

Osim onih rijetkih nemirnih nomada, čija krv diktira stalne promjene biotopa kao neku vrstu neuroze, ljudi, u načelu, brzo srastaju s vlastitim okružjem. Ima ih, doduše, koji puste korijenje baš na mjestu gdje su ih roditelji zasadili, prepuštajući se bez suvišnih pitanja i lutanja, sudbini. Drugi, opet, svoje okružje traže slijedeći unutarnje imperative koji su jači od njih, a onda se, našavši ga, svaljuju u nj umorni i zadovoljni kao u udoban naslonjač u kojemu će provesti bolji ostatak života.

 

Grad stranaca bez stranaca

U opatijski mozaik ugrađene su bezbrojne individualne priče od obje ove sorte. Štoviše, premda je od doba stvaranja Opatije o kojoj govorimo proteklo već poprilično vremena, zaljubljivanje u Opatiju još uvijek je aktualan i sveprisutan proces koji privlači goste i putnike tjerajući ih da korigiraju vlastite putanje i uvijek se iznova vraćaju na obalu Kvarnera. Čak i oni koji su u ovaj kraj dolazili s osvajačkim ambicijama, ovdje bi se uljudili i opitomili. Ti osvajači, osvojeni Opatijom, uspjeli bi oteti, pa i trajno otuđiti ponešto, ali bi redovito Opatiji ostavljali nešto od kulture iz koje su potekli. I tako je, za razliku od istočnije položenih krajeva, ova rivijera većinu svojih gospodara obogatila otprilike koliko i oni nju. Naravno, bilo je i onih kojima se Opatija nije svidjela. Antisemiti i ultranacionalisti svih era pakirali su žurno putne kovčege, a ako bi ih služba vezala za Opatiju, starili bi brzo mrzeći grad u kojemu se, na njihovu sablazan, ne pita odakle si došao, jer, šarenilo Opatije tkali su podjednako furlanski Giusti, hrvatski Tomašići i Jurkovići, zaostali albanski mletački plaćenici i francuski vojaci, preko Učke doseljeni Vlasi, talijanski ćozotski ribari, porajnjski postolari, engleski i rumunjski liječnici, palestinski trgovci suvenirima, koruški staklari, poljski voditelji pansiona i srpski unajmljivači kavana, slovenski knjigovođe, češke kuharice i mađarske sobarice. U ovom gradu, zapravo, stranaca nema jer svi su stranci. U ovome gradu, ljudi i ne mogu biti drugačijima do pomirljivima i otvorenima, jer su se svi njihovi stari odnekuda prije ili kasnije dotepli. Onome tko to spozna, život poprima dimenziju spokojnosti, a busanje o prsa i pompozno izvikivanje parola genetskih puritanaca počinje izgledati sažaljivo smiješnim.

 

Kako se stvarala Opatija: Podsjetnik za domaće i priručnik za goste

Nije isključeno kako bismo, zagrabivši malo dublje pod zemlju, na opatijskom tlu pronašli i trag poneke rimske vile, ali je formiranje pravog naselja vjerojatno spriječila otvorenost prema moru i stoga teška branjivost zemljišta. Stoga Opatiju nitko i ne spominje sve do 1438. godine, kada je nježno i nekako usputno u povijest polaže notarska ruka Riječanina Antuna de Renno de Mutina. Po svoj prilici se svega nekoliko godina ranije, bježeći iz nekad moćne, a sada razorene opatije Sv. Petra u furlanskom Rožacu (San Pietro di Rosazzo), do našeg lovorika spustila grupica benediktinaca koruškog podrijetla. Kraj miran, u sjeni veprinačke i kastavske citadele, idealan je za benediktinsku molitvu i okapanje vinograda. 

 

Danak kastavskoj taštini

S Kastvom se odmah sklapa dugoročan čvrst sporazum koji jamči nepovredivost crkvenog zemljišta u zamjenu za sitne danke kastavskoj taštini: kruhove, kestenje, malo volovskog buta hodočasnicima o Jakovljevu i pravo otvaranja plesa gospoštijskom kapetanu. Takva idila koja, na obostrano veselje, konzervira srednjovjekovne uzuse još čitavo jedno stoljeće, narušava se odlaskom benediktinaca sredinom XVI. st. i dolaskom riječkih augustinaca. Augustinci donose duh Rijeke, dakle duh grada u ekspanziji, kapitala, iznajmljivanja zemljišta, oni nemaju više sluha za kastavske frule pod kestenovom krošnjom i stalno se svađaju s lokalnim vlastima. Kastav prešutno raskida sporazum, diže namete augustincima i dopušta prvim obiteljima da se nasele na dotad nepovredive crkvene terene. Tako, glađu i kugom tjerani, dolaze prvi stanovnici, i opet iz Furlanije, a za njima i postupno i toliki drugi, spuštajući se jednostavno s okolnih brda, namirisavši dim, ili potežući iz Istre i još daljih postojbina, gonjeni nadom ili poslom. Ribareći, ovčareći, trgujući vinom, košarama i kestenjem. 

 

Opatija učinila Južne željeznice rentabilnim

Opatijci su bez većih potresa dočekali sredinu XIX. stoljeća, kada je, nedugo nakon proboja priobalne ceste Rijeka – Volosko, riječki patricijski sin Iginio Scarpa otkupio poluotok na obali nedaleko od Opatije i uredio ljetnikovac, nazvavši ga po svojoj tada već pokojnoj ženi, Angiolina. Scarpa je otvorio vrata putopiscima i plemićima, a ovi su razglasili svoje dojmove o lokalnom raslinju i klimi. Austrija je izgubila svoje talijanske destinacije serijom ratova 1848., 1859. i 1866. godine. Friedrich Schüler tražio je načina da prugu južnih željeznica Pivka – Rijeka učini rentabilnijom. Liječnici su nastojali pronaći talasoterapijski poligon koji bi verificirao ideje Guastalle (1842.) i postao domaći pandan prvim kupalištima i hidropatskim ustanovama u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Kapital Južnih željeznica je osiguran, kumova dobra glasa ima na pretek – kirurg Billroth i balneolog Glax ostat će u Opatiji do smrti, patolog Virchow i laringolog Schrötter-Kristelli priskrbit će besplatnu reklamu, a na oltar prioriteta novog lječilišta položit će obole i figure domaće, hrvatske, medicine – Antonio Felice Giacich i Matija Juraj Šporer. 

 

Jedno od najcjenjenijih europskih lječilišta

Kada su se karte ove jačine poklopile na stolu, kompozicija Opatije više se nije mogla zaustaviti. Prvi svjetski rat grad je dočekao s desetak sanatorija i tridesetak liječnika, s kraljevima, carevima, kompozitorima i piscima u knjizi gostiju, sa savršenom infrastrukturom i ugledom jednog od najcjenjenijih europskih lječilišta. A onda su ratovi sve poremetili: izmijenili su goste i ugostitelje, rastjerali idilu kao kolut dima iz soldačkih napučenih usana. Iza 1955. godine, smirivanjem na svim frontovima i ukazanjem figure jednog kardiorehabilitacijskog inovatora kao što je bio Čedomil Plavšić, proricana renesansa Opatije je postignuta i svijet se još jednom, doduše nakratko, okrenuo prema njoj. Današnji pokušaji obnove turizma zapravo su grčeviti pokušaji imitiranja te Plavšićeve ere i one davne, Glaxove, za koju znamo po pročeljima i pričama naših očaranih djedova. 

  isprintaj članak