Odjeća za pustolovna putovanja
Prirodna vlakna poput svile i vune, koliko god mislili da su otporna, neće izdržati pustolovna putovanja. ...
Pospremanje u svrhu zdravlja
Ovi kišoviti jesenski dani, kada nam se ne izlazi na dosadnu jesenku kišu, najbolji su za čišćenje od stvari koje obično zanemarujemo. ...
Prigodna poštanska marka “350 godina Sveučilišta u Zagrebu”
Od 1874. ukupno je više od pola milijuna studenata završilo studij na Sveučilištu u Zagrebu, a danas je po veličini među 15 najvećih sveučilišta u Europi. ...
Anketa


NALAZITE SE U > Odredišta
Najzapadniji manastir u Europi
Objavljeno: 07.01.2013. 17:46  
I kao da sam manastir Gomirje živi u duhovnom suživotu Gorskog kotara
I kao da sam manastir Gomirje živi u duhovnom suživotu Gorskog kotara

Za Veliku Gospojinu pred gomirskom crkvom Rođenja svetog Jovana Preteče (Krstitelja) okupi se mnogo vjernika i hodočasnika koji su došli u najzapadniji manastir u Europi. Službu obavlja sam episkop Gornjokarlovačke episkopije, a nakon toga počinje slavlje, okrene se manastirska janjad i cijeli vrbovski kraj utone u proslavu do kasno u noć.


Napisao: Vedran Obućina

 

Kad blagdan prođe, u manastiru počinju razmišljati o predstojećoj zimi. Nekako se sve ovdje, u predivnom Gorskom kotaru, vrti oko prirode, pa i sam manastir Gomirje kao da živi u duhovnom suživotu s pašnjacima, šumama, potocima i vremenskim prilikama.

Stigli smo u Gomirje nekoliko dana prije blagdana Velike Gospojine. Dočekao nas je iguman Mihailo, nadasve srdačan i duhovit monah koji nam je pokazao unutrašnjost hrama sv. Jovana Preteče. Zbijajući šale pred manastirom, otpratili smo i ruske goste koji svakog četvrtka dođu s mora u posjet manastiru. Otac Mihailo je zanimljiv i zbog toga što dolazi iz jednog od dva pravoslavna sela u Sloveniji. Izvan crkve sestra Jovana vodi brigu o cvijeću. Gomirje je od 1967. ženski manastir, a danas tu žive četiri monahinje i iguman, kojima se pridruži i pokoji učenik koji čeka na svoje mjesto u tko zna kojoj parohiji Episkopije gornjokarlovačke. Pod sjenkom stabala gledamo njen rad i pokušavamo započeti razgovor, ali osim što su plahe, sestre ne vole pričati. Nastoje se sakriti iza stupova, grmova i cvijeća i najsretnije su ako ih nitko ništa ne pita. “Ne znam vam ja pričati” - kaže sestra Jovana, pozirajući pritom našem fotografu. U rukama joj je stručak cvijeća kojim će ukrasiti poneku sobu u konaku koji okružuje crkvu. Zavirili smo i u kuhinju gdje smo našli još dvije sestre koje su uređivale trijemove za nadolazeće goste. U manastiru uzgajaju još tridesetak ovaca te nekoliko krava. Blago mirno pase na obližnjim pašnjacima, sve do dana kad će platiti glavom svoj mir na gomirskim brežuljcima.

Manastir Gomirje nalazi se nedaleko grada Vrbovskog u Gorskom kotaru. Jedini je živući manastir u eparhiji i najzapadniji u Europi. Proživio je dobra i loša vremena, a sad se opet uzdiže prema staroj slavi. Pravoslavni Srbi naselili su Gomirje, Vrbovsko i Moravice posljednjih godina 16. stoljeća. Uglavnom su došli iz turske Dalmacije. Predaja kaže da su stigli “s vode Krke”, a vodio ih je general Juraj Lenković koji je branio utvrdu Klis. Na prijelazu stoljeća s njima je stigao i jedan monah iz manastira Krka za kojeg su došljaci podigli malu kapelicu. Nakon njega došlo je još šest monaha koji su počeli izgrađivati manastir. U jednom opisu manastira Gomirja iz 1772. veli se, naime, da su Gomirci, nemajući svećenika, poslali svoje ljude u tursku Dalmaciju u manastir Krku odakle su doveli šest kaluđera. Oni su sa sobom donijeli sve što je potrebno za vršenje bogosluženja u crkvi: knjige, odežde, krstove i druge potrebne stvari i sve to poklonili gomirskoj kapelici kod koje su se nastanili. Od tih kaluđera trojici se znaju i imena. Bili su to Aksentije Branković, Visarion Vučković i Mardarije Orlović. Ovi kaluđeri su u Gomirju podigli mali drveni manastir s crkvom Sv. Jovana Preteče. “Mi smo te iste oče”, pišu kasnije Gomirci, “od početka uzeli za svoje sveštenike i s velikim pouzdanjem sa njima išli protiv neprijatelja na službu carsku, a posle, kad smo od slavne Komore dobili, nama gomirskom narodu poklonjena mesta (placeve) (...). Jedan mali plac dali smo našim vernim ocima (kaluđerima), za koji i danas naši oci na zapoved i službu carsku s nama zajedno idu protiv neprijatelja, ne samo po jedan, nego i po dva i po tri, što mogu posvedočiti naši komandanti i oficiri koji nam zapovedaju.” Čineći zasluge doseljenih Srba i njihovih kaluđera u obrani ovog područja od Turaka, grof Vuk Frankopan je dao gomirskim kaluđerima 27. rujna 1619. isključivo pravo ribolova na potoku Ribnjaku “od izvora pa sve do rijeke Dobre u koju utiče.” Ovo je bio posjed knezova Frankopana koji su voljeli imati na “svom gruntu” kmetove, ali austrijska vlast je Srbe proglasila graničarima i dodijelila im zemlju na spomenutom području. Tako su od 1657. sela Gomirje, Vrbovsko i Moravice podijeljeni među pravoslavnim obiteljima, a manastir je također dobio svoj posjed. Godine 1621. knez Vuk Frankopan uz crkvu samostana sagradio je i osmatračnicu koja je služila kao zaštita od Turaka koji su još uvijek prodirali, pljačkali i haračili sve do slovenskih zemalja. Ta osmatračnica zamijenjena je zvonikom koji i danas možete vidjeti. Gomirski monasi su obavljali svećeničku službu ne samo u Gomirju, Vrbovskom i Moravicama nego i u Drežnici, Ponikvama, Ravnoj Gori, Jasenku, Tuku, Mrkopolju, Marindolu i Bojancima. Manastir Gomirje je opsluživao i Žumberak, kad ne bi imao svojih svećenika, sve do polovine 18. stoljeća. Za to je dobivena i posebna carska dozvola, koja je kasnije samo potvrđivana, na primjer 1706. i 1721. godine “po starim običajima”.

Manastir Gomirje svoj je veliki procvat imao u 18. stoljeću. U prvim desetljećima tog stoljeća sagrađena je i današnja crkva. Monasi su često putovali u Rusiju, a vraćali se s donacijama, najčešće u vidu liturgijskih i školskih knjiga. Veliki trud po tom pitanju pokazali su iguman Teofil Aleksić i episkop gornjokarlovački Danilo Jakšić, kao i njegov prethodnik Danilo Ljubotina. Iguman Aleksić doveo je 1762. godine iz Rusije srpskog slikara Simeona Baltića koji je izučavao ikonografiju u Kijevu. On je u Gomirju osnovao ikonografsku školu koja je bila na velikom glasu. Većina ikonostasa i ikona crkava Eparhije gornjokarlovačke napravljene su u gomirskoj ikonografskoj školi. Tu su pisane i prepisivane knjige, razvijala se velika kulturna djelatnost i brinulo se o školskom obrazovanju.

U 19. stoljeću u Gomirju je živjelo nekoliko poznatih i važnih osoba za pravoslavan živalj. Kao prvo, tu je bio arhimandrit Josif Rajačić, na kojega su Gomirci posebno ponosni jer je poslije postao mitropolit i patrijarh Srpske pravoslavne crkve. Osim njega važno je spomenuti Savu Mrklju, poznatog po svojim znanstvenim radovima na polju lingvistike i arhimandrita Sebastijana Ilića, poznatog kulturnog djelatnika svog vremena i prvog izdavača Dositejeve “Bukvice”, ali također i druge obrazovane monahe koji su bili učitelji na teološkoj školi u Plaškom ili visoki dužnosnici u upravi eparhije.

Tijekom Prvog svjetskog rata Gomirje je pretvoreno u zatvor za politički sumnjive pravoslavne svećenike, a u Drugom svjetskom ratu ostao je živ samo jedan od njih. Manastir je srušen 1943. godine, a vrijedne stvari su sačuvane u Hrvatskom povijesnom muzeju zahvaljujući profesoru Vladimiru Tkalčiću koji je spasio samostanske knjige i relikvijare prije nego je vojska stigla do manastira. Povrat tog blaga se još uvijek čeka. Nakon rata počela je obnova manastira u koji 1967. godine dolaze monahinje koje su 1975. godine dočekale četiri stotine godina postojanja svog manastira.

Manastir je opjevan i u pjesmi Jovana Dučića: “Car zida manastir Svetih Arhangela, na vodi Bistrici dug hiljadu hvata; silni su mu stubi od albastra bela, temelji od srebra, zidovi od zlata. Presto Patrijarhov od opala; presto carev od rubina, stoji na dva zvera; za deset vladika od bisera mesto; sto kedrovih stola za sto kaluđera. Svud grčki mozaik i mletačka freska, u oknima stražu straže arhangeli, iz sviju zidova miriše i bleska. A prvi put zvona zazvoniće trista, kad iz Carigrada vrati se Car smeli, i teški mač spusti u podnožje Hrista.”

Usred manastira stoji u žuto obojana crkva Rođenja sv. Jovana Krstitelja. Crkvene freske se obnavljaju, a ikone koje postoje unutra novijeg su datuma, kao i ikonostas. Stariji ikonostas je izgorio u Drugom svjetskom ratu. Na kivotu s moštima nalazi se ikona sv. Jovana, a po zidovima možete se diviti ikonama svetog Save gornjokarlovačkog, svetog Georgija odnosno Jurja, te replici predivne ikone čudotvorne Kazanske Bogorodice s malim Kristom. Na ulazu u crkvu možete kupiti male replike ikona, svijeće, male križiće i slike svetaca, kao i vjerski časopis Sveti Sava, a iguman i monahinje će vas uvijek rado primiti i provesti kroz ovaj samostan u oazi mira.


  isprintaj članak