Sa završenim studijem psihologije može se ostvariti krasan posao i napredovanje u njemu
Kako je područje psihologije toliko raznoliko, mogućnosti zaposlenja su beskrajne! ...
Kako otjerati žohare iz doma
Kako se riješiti žohara prirodnim putem? Što ih drži daleko od kuće? ...
Zatvorenici u Rusiji vole čitati klasiku
"Da, čovjek je smrtan, ali to još ne bi bilo tako loše. Loše je to što je ponekad iznenada smrtonosan, to je odvratna stvar!" ...
Anketa


NALAZITE SE U
Put u oduševljenje
Objavljeno: 22.04.2020. 09:08  
Izrael – zemlja gdje se nespojivo spojilo
Izrael – zemlja gdje se nespojivo spojilo
  • Izrael – zemlja gdje se nespojivo spojilo
  • Izrael – zemlja gdje se nespojivo spojilo
  • Izrael – zemlja gdje se nespojivo spojilo
  • Izrael – zemlja gdje se nespojivo spojilo

Kasno u noći sletjjeli smo u zračnu luku Ben Gurion (nazvanoj po prvom izraelskom premijeru Davidu Ben-Gurionu) u Tel Avivu i tu je počeo naš put u oduševljenje. Istina je da je već bilo rano jutro kada smo autobusom krenuli put našeg hostela na Masadi. Jedva otvaramo oči, ali uspijevamo prepoznati pustinju. Prvu pravu pustinju u mom životu.

 

Napisao: Igor Filajdić


Nakon svega dva - tri sata sna ne gubimo vrijeme i u kratkim rukavima i sunčanim naočalama, što dovoljno govori o temperaturama u ožujku, krećemo iz prekrasnog hostela na Masadu – tvrđavu, zapravo grad na brdu okružen zidinama do kojeg nas vodi žičara. No, prije samog puta do tvrđave gledamo kratki film o važnosti mjesta. Mjesto je uistinu važno u izraelskoj povijesti. Nama je to važna informacija u razumijevanju židovske kulture i društva. 

 

Za sve vas koji niste gledali film ili čuli o Masadi: 

Herod je tridesetih godina prije Krista sebi izgradio veliku tvrđavu po nekima kao krajnje odredište ukoliko neće imati kamo, građenu na uzvisini s koje se vidi desecima kilometara uokolo. Elazar ben Ya’ir (koji je vjerojatno ista osoba kao i Eleazar ben Simon) i njegovi sljedbenici su 70. godine osvojili Masadu za sebe i tamo odolijevali napadima Rimljana. Nakon tri godine borbe vidjeli su da im nema spasa te da će Rimljani osvojiti tvrđavu. Nakon govora vođe koji je išao u smjeru: "bolje grob nego rob”, 936 stanovnika odlučilo se za smrt. Dakle, oni su se radije međusobno pobili negoli da završe kao rimski robovi. To je njihov ponos. O tome su svjedočile dvije žene i petoro djece koji se nisu služili s tom odlukom već su se sakrili u cisterni. Rimljani su ih tamo zatekli, ali i još puno hrane koja bi bila dostatna za još dugo ratovanje pa im odluka branitelja nije bila jasna. 

Nama je to bio odlična početna točka za razumijevanje židovskog naroda. Osim toga, mjesto je očaravajuće: kamo god čovjek pogleda pustinja, a oni su uspjeli odlično riješiti sustav sakupljanja i čuvanja vode u ogromnim cisternama u stijeni. Čak su imali riješeno i podno grijanje i skladištenje hrane na tim visokim temperaturama. Nije čudo da je mjesto pod zaštitom UNESCO-a. 

 

Jedan vodopad, pet kiša godišnje

Da, kad smo kod kiša, ona ovdje pada svega nekoliko puta godišnje, a mi smo imali priliku čak i to iskusiti. I uvjeriti se koliko je voda dragocjena i kako ju ljudi štede. Tamo nema fontana i sličnih razbacivanja vodom. Automobile se pere iz nužde, a ne kako bi lijepo izgledali. Svaku, ali svaku biljka se navodnjava. Tko se u Izraelu bavi prodajom opreme za navodnjavanje vjerojatno je vrlo bogat.

Put nas vodi u Nacionalni park Ein-Gedi poznat po vodopadima. Gledajući ga možemo ga zvati vodopad jer voda pada, ali jačina je otprilike kao da je netko pustio vodu iz slavine kada ga uspoređujemo s našim Plitvičkim jezerima ili Krkom. No, kad se sjetimo da smo iz potpune pustinje do njega hodali svega dvadesetak minuta onda mijenjamo mišljenje i ostajemo zapravo oduševljeni tim zelenilom i bogatstvom vode. Tamo susrećemo i zanimljive životinje veličine veće mačke, a spadaju u porodicu slonova. Nismo uspjeli shvatiti koje bi bilo ime životinje ni na engleskom ni na hrvatskom jeziku. Zoolozi, javite se!

 

Izraelski hosteli – od hrane do sobe teško može bolje

Ručak je bio više negoli izvrstan. Ručali smo u prekrasnom hostelu Ein-Gedi. To izgleda otprilike ovako: dva jela žlicom tipa juhe ili nešto, riba, piletina i obično još neko mesno jelo (naravno, ne svinjetina), a nitko nije uspio prebrojati sve salate jer toliko dobro izgledaju da je svi trpaju na tanjur, nitko ne broji, pa još prilozi i kolači. Prava gozba. Ponekad malo čudnih kombinacija okusa, ali vrijedno kušati. Da, ne smijemo zaboraviti humus, njihov specijalitet za predjelo, neka vrsta paštete, namaz od slanutka, maslinovog ulja i još koječega - vrlo ukusno. Naravno, sve je spremljeno sukladno košer propisima koje Židovi poštuju, a što znači: ne miješati mesne i mliječne proizvode (čak imaju odvojeno posuđe), životinje klati na određeni način kako ne bi patila itd.

A bili smo u pet hostela i svi su prekrasni. Svaki ima sobe s vlastitim zahodom i kupaonicom, klima uređaj (razumno s obzirom na temperature), hladnjak i televizor. Sve skupa jednostavno, bez kiča, a vanjski izgled ponekad kao s razglednica najjačih turističkih odredišta sa skupim hotelima. Razumljivo, pitat ćete i za cijene kad je toliko dobro. Odgovor je: vrlo prihvatljivo. Platit ćete od 15 do 25 eura po noćenju, ovisno jeste li u grupi, trebate li dvokrevetnu sobu i sl. U svakom slučaju sve čestitke izraelskoj hostelskoj udruzi na ovako dobrim objektima.

 

Mrtvo more – nezaobilazno i nevjerojatno

Da, još smo na prvom danu puta, a toliko iskustava. Mrtvo more je svakako jedno od dojmljivijih. Znamo svi po pričamo da je to 30 puta slanije od našeg mora, da je to geografska depresija, da je..., ali dok ne uđete sve je to samo priča. Bitno je pravilo ne močiti glavu jer je toliko slano da je gotovo gorki okus (da, uvijek postoje oni koji moraju sve iskušati), a nagriza usne i oči. Dakle, polako ulazite i spremni ste zaplivati poput prosječne vremešne gospođe u toplicama (znate ono kad su i ramena izvan vode i ona prozirna kapica je na glavi, naravno, prsni stil), i to i činite (samo bez kapice). I onda ostajete osupnuti: more vam diže noge izvan vode, vi ste pola-pola, ni unutra ni vani, potpuno drugačiji osjećaj. Neću dalje opisivati jer se ne može. To treba iskusiti. Samo ću navesti još činjenicu da je potrebno skinuti sav nakit i ne boraviti duže od 15 do 20 minuta u jednoj turi. Inače je vrlo zdravo i tamo možete liječiti kojekakve kožne bolesti ili samo kupiti kozmetičke i dermatološke pripravke s mineralima Mrtvog mora.

 

Pustinja, cvijeće, oružje, hrana, sport = spoj nespojivog

Drugog dana nas put vodi kroz pustinju. Pričaju nam kako je nevjerojatno zelena u ovo doba godine. A mi gledamo tek pokoju travku i gdjekoji grm i ovce i deve koje se time goste. Nama je to pustinja i teško je zamisliti da to ljeti bude baš baš pustinja. Zaustavljamo se uz beduinske šatore. Ugošćavaju nas uslužujući odličan čaj, kavu prečudnu za naš ukus, nargilu kome odgovara, pita kruh sličan tortilli, već spominjani humus, sirne namaze, umake i neizostavne masline. Sve u poluležećem položaju na velikim jastucima, a sve je usluženo na stolnjacima na podu. Domaćinove kćeri su nam prikazale narodne plesove. Ma, odlično.

Treba krenuti dalje. Čeka nas još jedan nacionalni park gdje su i Beit Guvrin spilje. Moram priznati, vrlo lijepa priroda i opet oduševljenje tolikim zelenilom uz pustinju koja je svega koji kilometar dalje, ali ostalo baš i nije nešto što je mene osobno, a koliko sam vidio i druge oduševilo. Jedino za cijeli život pamtim scenu dvije zgodne mlade djevojke u uniformama s dugim cijevima na ramenu. Kasnije smo uvidjeli kako je to vrlo čest prizor po cijelom Izraelu. Svi, baš svi idu u vojsku s 18 godina. Mladićima to iskustvo traje tri, a djevojke na dvije godine i devet mjeseci. S time da nakon odsluženog vojnog roka muškarci do četrdesete godine života svake godine idu na vojne vježbe u trajanju dva do četiri tjedna. Ali da je lijep pogled na gotovo djevojčice i dječake s mitraljezima pod rukom - i nije.

 

Yad-Vashem

Idućeg dana prva postaja našeg razgleda bio je muzej holokausta Yad-Vashem. Muzej je velik i posvećen svim žrtvama holokausta. Sve je napravljeno na način da čovjek može i u potpunosti sam učiti o stradanjima šest milijuna Židova, ali i uz vodiča. Nas je vodila jedna američka Židovka pa to ona malo sve prikazuje onako "američki” što je nama zapravo umanjilo dojam. U muzeju smo i potvrdili svoje znanje, dobro su nas učili u školama, a nadamo se, na taj način dali svoju počast svim žrtvama nacističke industrije smrti. Kako i u muzeju kažu: sjetimo se kako se ne bi ponovilo.

 

Jeruzalem – mjesto kršćanskih hodočašća

Kako je naše cijelo izaslanstvo iz katoličkih zemalja, većini sudionika bilo je najvažnije posjetiti mjesta važna katolicima i kršćanima općenito. I prije dolaska u Jeruzalem vidjeli smo nekoliko crkvi, ali u Jeruzalemu, u kojem smo se nahodali, najviše. Spuštali smo se u grad poznatom Via Dolorosa - istim putem kojim je Krist kročio. Nešto što tim putem stvarno ide na živce su stanovnici koji se tim povijesnim putem voze automobilima i posebno su nestrpljivi prema turistima, trube i psuju. Tu žive većinom Arapi, ali i mnogi, mnogi drugi, što je opet spoj nespojivog. Sve je pomalo smušeno i užurbano. Sve je puno različitih štandova, trgovaca koji su spremni na cjenkanje, što je poznato za arapske tržnice. Malo mira nalazite u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori i krećete u vlastito proživljavanje poznatih prizora iz Biblije. Nakon prijeđenog križnog puta Isusa Krista stižemo do crkve Svetog groba. Opet nailazimo na spoj različitih vjeroispovijesti, pojedinim dijelovima crkve upravljaju različite kršćanske crkve: grkokatolici, pravoslavci, kopti, katolici i drugi. U navodni Kristov grob ušli su samo oni s(p)retni koji su uspjeli ući preko reda što je bilo teško, budući da zbog malo raspoloživog vremena nismo bili u mogućnosti čekati u dugom redu na ulazak. Uglavnom, vidjeli smo sveto mjesto gdje je bio križ na kojem je bio Isus razapet. Na ploči koja je uvijek pomalo masna i mirisna, a oni se kunu da to oni ničim ne mažu, na koju je skinut Krist s križa smo blagoslovili krunice. Stvarno posebno iskustvo, čak i za ateiste.

 

Zapadni zid ili Zid plača

Posjetili smo ne samo Zid plača već bili i u njegovom podzemlju, za koji nismo ni znali da ga se može razgledati. Zapadni zid ili Zid plača je preostali dio velikog židovskog hrama koji je bio građen na dva brdašca. Gradili su ga za vrijeme Heroda i to tako da su radili ogromnu platformu preko ta dva brdašca i onda na njoj gradili hram. U hramu je postojalo najsvetije mjesto u koje nisu baš svi mogli ući i to mjesto je bilo najbliže Zapadnom zidu. Kasnije je hram osvojen i razrušen, ali je ostao Zapadni zid kojem su uvijek dolazili Židovi moliti se budući da je to najbliže najsvetijem mjestu. Danas je isto tako. Osim što se možete diviti arhitektonskom umijeću možete staviti i svoju molitvu, želju ako ju uspijete ugorati između kamenja Zida plača jer ih je toliko tamo. Samo, to ćete raditi muškarci i žene odvojeno, a muškarci će morati pokriti glavu već spremnim kapama. To je ujedno i pouka da su sinagoge mjesta židovske molitve novijeg doba, od kad su raseljeni, originalno su židovski hramovi.

 

Nazaret, Galileja, Golanska visoravan

U Nazaretu smo, između ostalog, posjetili Baziliku naviještenja, gdje je anđeo Gabrijel navijestio Mariji da će roditi Spasitelja. Tamo je jedna od zanimljivijih činjenica ta da su kršćanske zajednice iz cijelog svijeta poklonile prekrasne prikaze Majke Božje, a neki su toliko stari pa možete naći i primjer iz Japana na kojoj je Marija prikazana kao Azijatkinja.

Galilejsko jezero je mjesto koje treba obići, bili Kršćani ili ne. Priroda je lijepa, a tamo ćete biti i na mjestu gdje je Krist Petru ostavio ključeve kraljevstva nebeskoga i povjerio mu Crkvu. Dolaskom u Kapernaum, selo u kojem je Isus obitavao, poželjet ćete da vas netko vrati dvije tisuće godina unazad i budete barem dan u društvu apostola. A kad krenete put Golanske visoravni i najpoznatije izraelske vinarije, sjetite se Isusovog čuda pretvaranja vode u vino. U vinariji to nije bilo potrebno, imaju dovoljno kvalitetnog vina.

Pjevajući izraelske pjesme, koje nas je naučio naš vozač, u autobusu na putu prema aerodromu iako smo se pripremali nismo bili spremni na gužvu. Na samom ulazu svi staju u redove i gomila službenika ispituje putnike gdje su i s kime bili, gdje su odsjedali, je li su sami pakirali stvari i ostavljali ih bez nadzora, jesu li primali poklone, što su kupili itd. Onda nalijepe neke naljepnice po stvarima, pa torba ide kroz neki ogromni rentgen koji doslovno izbacuje torbe pa vam onda gledaju stvari, da otvaraju torbe i opet ispituju, pa tek onda prijava za let. Pa kontrola putovnica, pa kontrola ručne prtljage, pa... nikad kraja. Postupak traje gotovo dva sata.

No, kad sjednete u zrakoplov i krenete put doma, odvrtite cijeli sedmodnevni posjet u glavi i shvatite koliko ste puno naučili, iskusili novoga. I da je rijeka Jordan puno manja nego što ste mislili. 

  isprintaj članak