Grad blizanca u Indiji
Ova neobičnost rođenja velikog broja blizanaca zabilježen je iu gradovima Igbo-Ora u Nigeriji i Cândido Godói u Brazilu. ...
Klice otporne na antibiotike šire se i u perilicama rublja
Klice otporne na antibiotike proširile su se i u perilice rublja u kućanstvima, ali i u dječjim bolnicama lako ih je naći ukoliko perete rublje novorođenčadi. ...
Kada snižavati cijene i koja je važnost ulaganja u ljude
Tijekom panela na HOW festivalu stalno se spominjalo Tursku kao konkurencija, a svi su sudionici zajedno zaključili da dugoročno gledano, spuštanje cijena nije ...
Anketa


NALAZITE SE U
Pustite politiku, zaboravite na sve vijesti o Gazi i tamošnjoj makljaži domaćeg pučanstva
Objavljeno: 10.05.2019. 15:28  
Izrael: Kada se ode na liječenje kože
Izrael: Kada se ode na liječenje kože

Mrtvo more (prva slika) i Eilat (druga slika)


U osam sati svi smo već bili na krovu hotela, u tzv. solariju (muški naravno odvojeni od ženskih - ipak smo gore nudisti), namazani raznoraznim uljima za sunčanje.

 

Zemlja Izrael: Prži se srce moje...

Stižemo u ranim jutarnjim satima. Na ulazu u (svako) naselje/ kompleks - prepreka. Naoružani vojnici oba spola traže naše dokumente. Slijedi blaga kontrola, nekoliko pogleda na naše stvari (tragaju za bombama, oružjem i tome sličnim stvarima - naravno mi to nemamo) i ulaz nam je odobren.

 

Napisao: Mladen Marčić

 

Sutra mi sude...

"Mali krećemo 12. u 7 navečer!” – "Zar baš moramo?!” odgovaram ja. "Ne seri!!! To je za tvoje dobro!”, zaključuje stari i tu je rasprava bila gotova. Mogao sam naravno odgovoriti: "Pa možemo se i tu pržiti”, ali znao sam da bi to bila laž. Velika laž. Nema do roštiljanja (pri tom’ ne mislim na ono s pivom u ruci, prisjećanje, s nostalgijom naravno, na sva srednjoškolska pijanstva...) u Izraelu, točnije na Mrtvom moru. Znao sam jako dobro šta me tamo čeka (bio sam tamo i 2004. godine).

Hrpa pijeska i stijena, tri pustinje i začudo najveća depresija na svijetu - Mrtvo more s 397 m ispod razine svjetskog mora (što će reći ispod ništa metara apsolutne visine). „Predivna je ta zemlja Izrael!" - mislim si ja.

Noć prije polaska gotovo i ne spavam. Radim popis svega što mi treba: nekoliko bokserica, nekoliko kupaćih, desetak majica, sunčane naočale (jako bitno), natikače i četkica za zube. Jako malo, a opet - nije da mi treba više. Tak’ i onak’ ću većinu vremena provesti u nudizmu. Prosurfam malo na internetu tražeći nekoliko dobrih naslova (knjiga). Zapišem (ih) na šalabahter i odem leći. Već je prošlo šest sati. Ujutro (čitaj: u dva popodne) se zaletim do grada po knjige, na brzinu se spakiram i to je to. Vrijeme je za polazak.

 

Val vrućine

Čekajući zrakoolov za Tel Aviv upoznao sam ostatak društva koje je išlo s nama: Deana, Saru i Biljanu. Trošimo prvu lovu na pizzu i, kao svaki pošteni turist koji i malo drži do sebe, u djutiću. Na blagajni se Dean već spremao potrpati silne šteke cigareta u torbu kad mu je blagajnica objasnila da je tu marku cigareta zabranjeno unositi u Izrael te da mu ih ne može i ne smije prodati. Ni sama blagajnica nam nije znala objasniti zašto je tome tako. Bilo kako bilo, Dean, sav crven u licu (tlak mu je valjda poskočio), ljutito vraća cigarete na policu, uzmima neke druge uz primjedbu o tome kakva je to zemlja u kojoj ne

 

Ne možeš ni pušiti cigarete po vlastitom izboru

Sletjeli smo u zračnu luku Ben Gurion (ime je dobila po prvom predsjedniku vlade Izraela i ministru obrane koji je posvetio svoj život osnivanju izraelske države; kasnije ponio naslov oca domovine). Mjesno vrijeme: nešto iza 4 ujutro. Promijenili smo jednu vremensku zonu. Znači kod nas je sada tri. Izlazimo u potrazi za našim taksijem (inače tamo se većina ljudi bavi prijevozom, taksiranjem točnije rečeno), kad nas zapljusne val vrućine. Ispod 30 Celzijevih nije sigurno, a tek je 4 ujutro.

 

Ein Bokek

Treba nam dva sata do hotela, pod uvjetom da idemo sigurnim putem. Taksist nam naravno objašnjava kako on zna i kraći put te da se nemamo zašto brinuti. "Pa, poznajem svoju zemlju k’o ti svoj džep!’ - obraća nam se na tečnom engleskom stiščući papučicu gasa do kraja. Bez ikakve sumnje znao sam da imam približno sat i pol za spavanje dok ne stignemo do našeg konačnog odredišta - Ein Bokek.

Stižemo u ranim jutarnjim satima. Na ulazu u (svako) naselje/ kompleks - prepreka. Naoružani vojnici obsa spola traže naše dokumente. Slijedi blaga kontrola, nekoliko pogleda na naše stvari (tragaju za bombama, oružjem i tome sličnim stvarima - naravno mi to nemamo) i ulaz nam je odobren.

Kao i prošle godine odsjedamo u najmanjem hotelu (doduše jest da ima vlastitu plažu, bazen unutarnji i vanjski), fitness centar, restaurant, najbolju kliniku, ali brojčano ima najmanje soba) - Lotu.

Prvih nekoliko dana iskoristili smo za privikavanje na klimu, ozračje, te činjenicu da smo uistinu tamo (nitko od nas u biti nije htio biti tamo), ali smo već polako i započeli našu terapiju - liječenje. Svi smo došli zbog istog razloga - vitiliga (iako tamo liječe najviše psorijazu i neurodermitis), odnosno hrvatski rečeno telečnjaka. Dakle, mi telečnjaci smo imali samo jedan problem, više estetske naravi, nego uistinu bolest. Vitiligo je, laički rečeno, nedostatak melanina u koži što uzrokuje pomanjkanje pigmentacije kože. Liječenje je u biti vrlo jednostavno - sunčanje (iako se neki liječnici ne bi s time složili), i zdravi život.

Dakle, mi smo tamo došli na sunčanje, ali i voditi zdrav život. Ustajanje je oko 7 ujutro. Odmah potom slijedilo je kupanje u Mrtvom moru koje je u to doba dana bilo prihvatljivo toplo - u doslovnom smislu te riječi. Nakon toga slijedio je zajutrak, redovito bez ikakvog mesa, salame ili sličnih narezaka, već samo i isključivo dvadesetak vrsta povrća i nešto malo kruha, te sira. U osam sati svi smo već bili na krovu hotela, u tzv. solariju (muški naravno odvojeni od ženskih - ipak smo gore nudisti), namazani raznoraznim uljima za sunčanje. Samo sunčanje (roštiljanje) je poprilično naporno i dosadno. Svakih petnaestak minuta tijelo okrećete na drugu stranu, s vas se znoj doslovce slijeva kao potok i tako sve do 11 sati. Onda postane prevruće (40 do 50 stupnjeva Celzijevih). Za "iznimno dobrih” dana pojavi se tu i tamo koji oblačak (dva puta u četiri tjedna!!!) što nama dođe kao šlag na tortu, dok domaće stanovništvo zabezeknuto usmjerava pogled prema čudnoj tvorevini na nebu. Slijedi odmor u hladu sve do tri sata popodne (poučak je biti što više na zraku tako da sobu preko dana možete zaboraviti) kada se mučenje (sunčanje) nastavlja, po istom načelu, sve dok sunce ne zađe (malo poslije šest). Slijedi, opet, kupanje u Mrtvom moru koje je, onako usput. u to doba doslovce vruće. Konačno, na redu je večera, ali ovaj put s hrpom mesa i, naravno, najmanje 20 vrsti salata. Večer je rezervirana za opuštanje po vlastitom izboru: ping pong, bilijar, kartanje, dobra knjiga, disco... Birajte, sve se može!!! I tako svaki dan puna četiri tjedna.

 

Jeruzalem

Naravno, nakon nekoliko dana poludite zbog poštivanja jednoličnog dnevnog rasporeda. Kako bi se razbila monotoniju, odlazi se na raznorazne izlete. Ponuda je velika - od upozna-vanja beduinskog načina života (beduini - starosjedioci, kuće su im napravljene od kartona, uglavnom žive u pustinjama, bez vode, struje i bilo kojih drugih otkrića suvremenog svijeta; uzgred: noć provodite u pustinji u šatoru s još nekih 12 ljudi, pa ‘ko voli nek izvoli), vožnje automobilom po pdinama, do posjeta raznim turističkim središtima uključujući i odlazak u Egipat, Jordan...

Za naš prvi izlet odabrali smo odlazak u Jeruzalem da se malo kulturno uzdignemo. Na putu do Jeruzalema stali smo u tvornici Ahave koja je pravi mali raj za žene. Krema k’o u priči. Naravno sve bogate mineralima iz Mrtvog mora. Moram priznati da me izlet u Jeruzalem, ili točnije Jeruzalem sam po sebi, i nije nešto oduševio. Kao prvo, da biste uopće ušli u stari dio grada (znači onaj opasan zidinama) morate proći najmanje dvije kontrole. Prvo prolazite kroz detektor metala, nakon toga vam pregledavaju stvari, a ako ste im i najmanje sumnjivi loše vam se piše. I naravno svo to vrijeme imaju u upereno oružje u vas (mitraljez ako sam dobro vidio)! Kad smo konačno ušli, naš vodič/taksist/ne znam šta sve ne, odveo nas je do Zida plača. Zid plača podijeljen je na dva dijela: lijevo muškarci, desno žene. Legenda kaže da ako na papirić napišete želje i stavite taj papirić na ili u zid, želje će vam se ostvariti. Naravno ni ne trebam spominjati da je zid pun svakojakih papirića/ želja tako da je praktički nemoguće ubaciti vlastiti paprić.

Krenuli smo dalje izrazito uskim uličicama iz kojih vire štandovi sa svačime. Tu nema nekog rasporeda. U jednom dućanu prodaju skupa odijela, a odmah nasuprot njega prava pravcata mesnica/klaonica. Mesar je upravo odsjekao vrat piliću, krv šiklja na sve strane, a vi se divite samome sebi kako dobro izgledate u najnovijem Armani odijelu. Simpatično, nema šta!

 

Heroj Diab

„Dobar dan. Moje ime je..."- započeo je obrađivanje na stečnom engleskom jedan od trgovaca. „Moj dućan je ovaj ovdje."- pokazao je na svoj štand i nastavio: „Ako želite razgledati, slobodno, bit će mi drago." Sara i ja, pravi naivci, prihvaćamo poziv. Bilo je tu stvarno svega: od pravih suvenira do „skupocjenog" nakita. Cijene naravno nisu izložene. Sara je zapazila zelenu narukvicu. Frajer odmah vadi iz vitrine, stavlja na Sarinu ruku, te započinje priču: „To je ručno rađena narukvica od posebnog dragocjenog kamenja, izrazito skupa. Čak mijenja boju kod promjene temperature." Vadi nekakvu vagu i stavlja je na nju. „Uuu, jako skupa. Žao mi je, ali djevojka ima skupi ukus."- govori prodavač s laganim smiješkom na licu. Traži za narukvicu ni manje ni više nego 150 američkih dolara! „Hvala, ali ništa od deala."-odgovaramo mi i krećemo dalje. „Stanite!!!! Pa vi ste mi prvi kupci danas. Dajte neku razumnu ponudu i siguran sam da ćemo se već nekako dogovoriti."- ne odustaje frajer. Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja, odlučimo pokušati. „Da ponudim 70 dolara?"- pita Sara. „Ako si spremna dati 70 $, onda mu ponudi 50 pa ćetese valjda naći na 70."- odgovaram iako ja baš i nisam za cjenkanje. I tako po- nudi Sara 50 dolara, a frajer uvjerljivo odglumi da je izvan sebe. „Pa imam ženu i dvoje djece!!!! Ne mogu nešto tako dragocjeno prodati tako jeftino." I tako smo se mi natezali još neko vrijeme dok nije došao Diab (vodič/taksist/ne znam šta sve ne). Prodavač, čim je skužio da smo mi s Diabom, odmah je promijenio pristup. Pristaje na 70 i stavlja narukvicu u Sarinu ruku. Diab nam govori kako ta narukvica ne vrijedi niti 30 shekela (što bi bilo 7 dolara), te da je to obična plastika. Mislim si ja „Baš smo pravi turisti. Naivčine kakvih nema!!!!" Ostatak izleta prošao je mirno. Vidjeli smo razne crkve, među njima i crkvu gdje je navodno grob Isusa Krista. Vidjeli smo još i razne džamije, a čak smo u gradu prisustvovali molitvi (ili pozivu na molitvu - nisam siguran šta je to bilo) muslimanskog svećenika s vrha minareta. Naime, stari grad je potpuno ozvučen i u svakom dijelu grada možete bez problema čuti molitvu.

 

Eilat je za seks!

Nakon Jeruzalema odlučili smo poći u Betlehem, međutim tamo nas nisu pustili automobilom. To je naime palestinsko područje, a kako je stanje iznimno ozbiljno (u najmanju ruku rečeno) odlučili smo ne zaputiti se pješice. Još vrijedi spomenuti da smo na povratku prošli kroz najstariji grad na svijet - Jericho koji je također na palestinskom području, pa smo odlučili ne zadržavati se. 

Za naš drugi izlet odabrali smo Eilat, malo turističko središe na Crvenom moru (izgleda kao i naše osim što ima crvene alge). „Tel Aviv je za posao. Jeruzalem je za kulturno uzdizanje. Eilat je za seks!"- objasnio nam je Diab tijekom dvosatne vožnje. Najzanimljiviji je u Eilatu je aerodrom. Smješten je u samom središtu grada. Tik uz ogradu nalazi se i najveća prometnica u gradu, a nešto dalje i poveći suvremeni trgovački centar. Vrlo jednostavno je zaključiti: ako zrakoplov promaši pistu, pogodit će ili trgovački centar ili će sletjeti na ulicu. Uistinu zgodno! „Ne ide mi ona rečenica iz glave"- veli Dean. „Eilat je za seks! Pa tu nema dobrih treba!"-govori Dean dok smo ulazili u trgovinu koja prodaje jeans. Taman sam se spremao odgovoriti kad je Deanu prišla ženska, stavila ruku na njegov bok i progovorila:"Hey baby." Odmah sam se maknuo, te sa sigurne udaljenosti promatrao što se događa. Mala se stalno smiješi, pipka ga, a on se ne da. Na kraju mi je Dean sve objasnio. Mala mu je htjela prodati pola dućana koristeći se svojim šarmom i izrazima poput „darling, sweetheart" i tome slično. Nije joj uspjelo, Dean je bio (i ostao) tvrd orah.

 

Pustite me kući!!!

Ući u zemlju bio je relativno lak posao. Izaći, pak, je nešto sasvim drugo. Na ulazu u zračnu luku dočekaju vas, opet, vojnici s oružjem u ruci uperenim u vas. Tu slijedi prva provjera putovnica. Nakon toga vas u zgradi čeka tzv. intervju. Tu vi pričate vojniku/vojnicima iz službe osiguranja gdje ste sve bili, što ste radili, koliko dugo ste bili, zašto ste došli uopće u Izrael... Poslije toga slijedi provjera prtljage, pa još jedna, pa još jedna i tek nakon toga ste slobodni. Nakon četiri tjedna vratili smo se u Zagrebu.

 

Kupanje u Mrtvom moru...

...je po život opasno!!! – zbog slanosti (gustoće) treba paziti da voda ne uđe u oči (može se oslijepiti), uši (može se oglušiti), nosnu šupljinu, usta (može se udaviti) itd.

...osoba ne može potonuti, već neprekidno pluta 

...je bolno ako se samo i počešete jer voda užasno nagriza oštećenu kožu

...voda je masna, a valova praktički ni nema 

...razina vode Mrtvog mora se svake godine spusti za jedan metar

...najveća dubina je 400 metara

 

Jedinstveni zdravstveni centar

Ein Bokek je kompleks od 12 hotela (smještenih na samoj obali Mrtvog mora), nekoliko malih (uistinu malih) trgovačkih centara i raznih klinika. Ime je dobio po obližnjoj oazi u pustinji Judeji. Danas to više nije prvenstveno turistički centar već je poznatiji kao najveći zdravstveni centar na Mrtvom moru. Zbog svoje izuzetne klime, pogoduje liječenju svih kožnih bolesti (dakako ne dolaze svi ovdje zbog bolesti; neki dolaze na odmor kako bi „napunili baterije"). Temperatura tijekom godine nikad ne pada ispod 30 stupnjeva Celzijusovih, a ljeti je preko dana rijetko ispod 35 – 40 stupnjeva. Nadmorska visina, te nepostojanje nikakvih gradskih i suvremenih zdanja koja bi mogla zagaditi okoliš, i isparavanje Mrtvog mora razlozi su izrazito čistog zraka bogatog kisikom i mineralima. Tu praktički i nema UV zraka (zbog gore navedenih razloga) što je posebno važno ako uzmemo u obzir činjenicu da je većina dana u godini (preko 300 - statistički podatak), vedra/bistra i bez oblaka, tako da nema opasnosti od opeklina.


  isprintaj članak