Odjeća za pustolovna putovanja
Prirodna vlakna poput svile i vune, koliko god mislili da su otporna, neće izdržati pustolovna putovanja. ...
Pospremanje u svrhu zdravlja
Ovi kišoviti jesenski dani, kada nam se ne izlazi na dosadnu jesenku kišu, najbolji su za čišćenje od stvari koje obično zanemarujemo. ...
Prigodna poštanska marka “350 godina Sveučilišta u Zagrebu”
Od 1874. ukupno je više od pola milijuna studenata završilo studij na Sveučilištu u Zagrebu, a danas je po veličini među 15 najvećih sveučilišta u Europi. ...
Anketa


NALAZITE SE U > Odredišta
Prvi je otišao pop. Zatim je, trbuhom za kruhom, krenuo i učitelj.
Objavljeno: 08.05.2014. 18:31  
Kad jaganjci utihnu - Stara planina
Kad jaganjci utihnu - Stara planina
  • Kad jaganjci utihnu - Stara planina
  • Kad jaganjci utihnu - Stara planina
  • Kad jaganjci utihnu - Stara planina
  • Kad jaganjci utihnu - Stara planina
  • Kad jaganjci utihnu - Stara planina
  • Kad jaganjci utihnu - Stara planina
  • Kad jaganjci utihnu - Stara planina
  • Kad jaganjci utihnu - Stara planina

Gostuša, Stara planina i Zavojsko jezero


Prvi je otišao pop. Zatim je, trbuhom za kruhom, krenuo i učitelj. Iz Gostuše, sela na obroncima Stare planine se oduvijek odlazilo. Za nekoliko desetljeća se iselilo više od 90 posto stanovništva. Ostale su samo kamene kuće kao nijemi svjedok vremena i nekadašnjeg života.

 

Napisao: Vlada Arsić, snimio: Mladen Tomić

 

Ako je suditi po planovima Vlade Srbije i nadležnih ministarstava, Srbija će uskoro dobiti još jedan turistički centar. Za oživljavanje i izgradnju objekata na Staroj planini je izdvojeno puno novaca, a želja je da se pored Kopaonika izgradi još jedan veliki zimski centar, koji bi svojim sadržajima i prirodnim ljepotama mogao privući, prije svega, turiste iz Zapadne Europe. Osim toga, želja državne administracije je da se ovom području time „udahne“ nov život i zaustavi iseljavanje stanovništva, koje prijeti da ova planina uskoro potpuno opusti. Tragom te informacije je krenula i naša ekipa željeći zabilježiti kako život danas izgleda i kako će ta izgradnja utjecati na ovdašnje gorštake. A ono što smo za svega dva dana vidjeli i doživjeli, svakako se može i u roman pretočiti.

 

Posljednji dani Kamenog sela

Stara planina je veliko nenastastanjeno područje na krajnjem istoku Srbije. Administrativno pripada općinama Pirot, Knjaževac i Zaječar, a preko nje se proteže i srbijansko-bugarska granica. U pohod na gorske vrhove smo krenuli iz Pirota, kako bismo prvo posjetili selo Gostušu koja je, kako nam rekoše, srce planine. Od grada je udaljeno svega tridesetak kilometara, ali smo kasnije shvatili da se u planinskom bespuću razdaljina mjeri drugačijim mjerama. Jednostavno, svaki metar, svaki kilometar se mora posebnom upornošću osvajati. Put je uzak, strm i krivudav, i taman kada pomislite da ste prešli najgoru dionicu, stižete do nove, još teže i neprohodnije.

Naš suputnik i vodič – Jelenko Potić iz Dobanovaca, vitalni starac koji se odavde iselio pred više od šest destljeća, objašnjava da je besputnost ovde uvijek bio najveći problem. U međuvremenu ne samo da se ništa nije popravilo, već se štošta i pogoršalo. Početkom šezdesetih godina Gostuša se za samo nekoliko dana udaljila od Pirota skoro deset kilometara! Za novu nevolju se potrudila sama priroda. Nakon obilnih kiša, brdo se urušilo u rijeku Visočicu, voda se prekonoć zajezerila i potopila nekoliko sela. Zauzvrat, stvorila je jedno od najljepših jezera koje smo imali prilike vidjeti. Zavojsko jezero je dugačko oko 20, a na pojedinim mjestima široko i do tri kilometra. Usled podizanja razine vode, stvorene su brojne uvale i zaljevi, koji će mnoge putnike ostaviti bez daha. Bez daha su, nažalost, ostali i ovdašnji mještani, koji sada za osnovne životne namirnice do Pirota idu obilaznim, znatno dužim putem.

Gostuša ili Kameno selo, kako ga mnogi nazivaju, leži na obali jednog od najljepših zaljeva, na sjevernoj strani jezera. Kada ga pogledate s nekog od planinskih visova, neodoljivo podsjeća na Boku kotorsku u Crnoj Gori, a samo selo na grad Kotor. Uske krivudave ulice, kuće građene i pokrivene kamenom, i stara crkva u centru. I tu se, otprilike, završava svaka usporedba. Kuće su toliko stare i oronule da jednostavno ne vjerujete da netko u njima i danas živi. A da se živi, da čudo bude veće, uvjeravaju nas osmrtnice! Na skoro svakoj zgradi zalijepljeni su posmrtni plakati, koji nas obavješavaju da se nečiji život nedavno ugasio. I da će se tek gasiti. U selu u kome je nekada živjelo gotovo tisuću i pol duša, danas je svega stotinjak stanovnika, a samo je jedan maloljetan. Novog naraštaja nema a, po svemu sudeći, neće ga ni biti.

Božidar Tančić, jedan od mladića u ranim četrdesetim godinama, sa sjetom se prisjeća prošlih vremena. Sjeća se mladosti, zabava, dejvojaka i prvih ljubavi. Ništa od toga nije ostalo. Mladost je prošla, djevojke su pobegle, nikome više nije do zabave. Sav društveni i kulturni život se odvija ispred seoske zadruge, gdje se uoči nedjelje i praznika okupe oni čije noge još mogu tumarati planinom. Tu se pretresa seoska politika, sklapaju poslovi, dogovora, čekaju rođaci iz daleka i novinarske ekipe. Oni su zasad jedini gosti ove zabiti. Za velike planove države, čini nam se, slabo mari. I ranije su, kažu, dolazili visoki državnicii, okretali se ražnjevi i planovi pravili. Od silnih milijuna eura, koji se sada pompezno najavljuju, ništa ne očekuju. Bili bi zadovoljni samo kada bi se put do sela asfaltirao, ili kada bi se završila davno započeta trasa puta uz desnu obalu zaljeva. Svega dvjesta metara makadama, koji bi put do Pirota skratio za nekoliko kilometara. Taman toliko da liječnik ne dolazi svakog drugog četvrtka, poštar jedanput mesečno, a pop samo kada treba održati opelo. Krštenja i vjenčanja, uostalom, ovdje odavno više nema. Tada bi, valjda, i autobus češće dolazio, koji sada redovno prometuje petkom i nedjeljom, ali samo ljeti.

 

Divlji zapad Balkana

Da priče o ogromnom turističkom potencijalu Stare planine nisu bez osnova, uvjerili su nas sami domaćini. Od Kamenog sela, koje leži na 700 metara nadmorske visine, do prvih visova samo kilometar više, valja putovati oko sat i pol. I to džipom. Ruski UAZ je valjda jedino prijevozno sredstvo koje uspješno svaladava kozje staze. Doduše, često smo i sami morali „protegnuti“ noge, jer je voda na mnogim mjestima toliko oštetila šumski put, da je za nastavak putovanja džipu bila potrebna i pomoć putnika.

Ipak, trud se isplatio. Tek kada smo izašli na prostranu visoravan mogli smo vidjeti jedno od najljepših područja u Srbiji. Dokle god pogled dopire, prostiru se ogromni pašnjaci, koje odavno nitko ne kosi. Nekada se ovdje, kažu domaćini, napasalo više od 15 tisuća ovaca, koze i brojna krda goveda. Pravio se nadaleko poznati pirotski kačkavalj, koji je, i bez posebnog marketinga, preko planinskih vrleti, stizao i do Beča, Pariza ili Berlina. Nije se tada znalo ni za brand ni za zaštićene robne marke, ali se znalo za kakvoću, koji se svuda poštovao i dobro plaćao. Danas se na ispašu tjera desetostruko manje stoke, kačkavalj se više ne pravi za prodaju, a krda više ne čuvaju vlasnici nego seoski govedari.

U blizini polusrušenog katuna, nekadašnje mljekare, sreli smo Gorana i Ljupčeta, čuvare krda koji na planini provode od sredine svibnja do kraja listopada. Ekipa stočara, zapravo, broji tri člana, ali se svake nedjelje smenjuju tako da dvojica ostaju u planini, a treći odmara jedan tjedan u selu. Krdo broji oko 180 krava, 50 teladi i desetak konja, a za svako odraslo grlo vlasnicima stoke se naplaćuje dve tisuće dinara za cijelu sezonu. Na prvi pogled lak i bezbrižan posao, ali priznaju da ih najviše zamara dosada. Zato ih svaka posjeta slučajnog gosta jako obraduje, jer je to jedini način da se razmijeni poneka riječ i „ubije“ vrijeme. Dočekali su nas, naravno, kao najrođenije i poslužili ovčjim sirom i domaćom rakijom. Ubrzo je zamirisao i roštilj s telećim mesom, a najviše nas je pritom iznenadila „žica za roštilj“. Zapravo, riječ je o običnoj kamenoj ploči ispod koje se naloži vatra, a meso ispečeno na ovaj način zaista ima nesvakidašnji okus.

Ove ploče se na Staroj planini, inače, koriste umjesto crijepa i pokazale su se veoma učinkovitim i dugotrajnim. Na većem dijelu krova nekadašnje mljekare ih odavno nema, ali ih nije uništilo vrijeme, već ljudi. Naime, četvorni metar ovih ploča se na tržištu plaća oko pet eura, pa se neko „dosjetio“ da ih je lakše skinuti sa zgrade, negoli ih vaditi iz zemlje. Zato se u dijelu nekadašnjeg skladišta, u kome se sir ostavljao da prevri, odavno odomaćile koprive i trnje.

Svo vrijeme na planini imate dojam da ste zabasali u kakav kaubojski vestern. Ima tu i kauboja, i krda goveda, i konja. Mogu se sresti i manja stada ovaca, a čuvaju ih ostarjeli čobani. Budući da pogled daleko dopire, lako ih je pratiti. Tu su i iskusni ovčarski psi, ali prava opasnost stiže s neba. Puno je grabljivica, posebno orlova, a prostranom prerijom lutaju i razne zvijeri. Od zmija do krvoločnih vukova. Doduše, rijetki su, ali se počesto mogu naći tamo gdje ne treba. Posebna priča su i ljekovite trave, koje ovde rastu kao na oglednom dobru. Ima ih toliko da ih možete brati sjedeći, a pritom ih i ne morate posebno poznavati. Što god da vam padne pod ruku, najčešće ima neka ljekovita svojstva, a o kojoj vrsti trave je riječ i čemu služe, objasnit će vam kada ih donesete u selo.

Pri povratku smo odlučili ići drugim, nešto dužim putem, kako bismo lakše sagledali planinske visove – od Babinog zuba na istoku, Midžora na sjeveru, pa sve do planinskih vrleti na istoku, iza kojih, odmah, počinje Bugarska. Nažalost, „nešto dalje“ se produžilo u punih sat vremena, jer smo u povratku selu prišli sa zapadne strane, upravo na mestu gdje nedostaje 200 metara već spomenutog puta. A onda, zna se, okreći desno i obilazi oko cijelog jezera.

Da nam posjeta Staroj planini zaista ostane u trajnom sjećanju, potrudila se i priroda s još jednim detaljom. Nakon dva lijepa i izuzetno sunčana dana, pri povratku nas je ispratilo nezapamćeno nevrijeme. Za samo nekoliko minuta su se navukli teški olovni oblaci, zagrmjeli su gromovi i krenula takva tuča koju u životu nismo vidjeli. Grad veličine oraha je ozbiljno zaprijetio i našim vozilima, ali je pravu pustoš ostavio na zasijanim poljima. Šteta i nesreća koju planinski gorštaci doživljavaju i prihvataju kao Božiju volju. Ipak, podatak da se vrijeme na planini mijenja za samo nekoliko trenutaka, morat će imati na umu i projektanti budućih turističkih objekata. Tek toliko da gosti ne ostanu zameteni na putu, gdje će pomoć teško ili nikako stizati.

 

S Krete u Gostušu

U Gostušu se proteklih desrtljeća nitko od iseljenih nije vratio. Stoga iznenađuje primjer Aleksandra Tošića, rođenog Zemunca, koji je pred nekih pet godina došao da bi ovdje ostao. Riječ je o mladom čovjeku, jedva da je tridesetu prešao, koga je životni put do sada vodio od Krete, na jugu, do Skandinavije, na sjeveru. Iz ovih krajeva mu potiču roditelji, i ranije je ovdje povremeno provodio vrijeme, a onda je jednostavno odlučio promijeniti život. Vratio se na ognjište predaka, promienio adresu na osobnoj iskaznivci i putovnici i započeo novi život. Ljeti bere borovnice i šumske plodove, uoči zime prikuplja drva za prodaju, ali najčešće svojim džipom prevozi susjede kada nevolja pritisne. Tijkom boravka na planini i nama je bio vozač i vodič, a koliko je njegov dolazak u Gostušu bio neobičan potvrđuje i podatak da su mnogi seljaci preuzeli ulogu „balkanskog špijuna“, tražeći od nadležnih organa da provjere razlog zašto bi netko došao u mjesto odakle svi odlaze.

 

Pirotski kačkavalj

Rijetki gosti Kamenog sela imaju nesvakidašnju priliku kušati nešto od brojnih kulinarskih specijaliteta pravljenih, najčešće, od ovčjeg i kravljeg mlijeka. Od kačamaka, tvrdog sira do nadaleko poznatog belmuža, koji se, valjda, pravi još samo u ovim krajevima. Najtraženiji je, ipak, pirotski kačkavalj, koji je svojevremeno bio omiljena poslastica na stolovima najvećih europskih gradova. Nažalost, iako je receptura krajnje jednostavna, odavno ga više nitko ne pravi za prodaju. A tajna kakvoće i posebnosti je zapravo samo u mikro-klimi mjesta gde se kačkavalj ostavlja da prevri. Naime, nakon pravljenja i oblikovanja u kalup, treba najmanje 45 dana odstajati u prostoriji sa stalnom temperaturom od 14 stupnjeva. A upravo su taj uvjet ispunjavale brojne pećine na Staroj planini, zbog čega je ovaj kačkavalj imao izvorni i prepoznatljiv okus.

Osim kačkavalja, ovde se ponose i mladom janjetinom čiji je okus jedinstven u Srbiji. Razumljivo, jer se janjad isključivo hrani mijlekom i travom („pasu čajeve“), a koncentrat im „ne služe“ čak ni zimi. Cijena kilograma „žive vage“ je 180 dinara, ali ako ne govorite „po pirotski“, bit će vam zatražena znatno viša cijena. Cjenkanje se, dakle, ne samo preporučuje, već je i obavezno.

 

Informacije

Pirot se smjestio u jugoistočnom dijelu Srbije, na pola puta od Niša do Sofije (od oba grada je udaljen oko sedamdeset kilometara). Svojevremeno je bio centar prerađivačke industrije mlijeka, vune, drveta i industrije odjeće, a sada je poznat po proizvodnji auto guma Tigar. Na području općine živi oko 65.000 stanovnika, pri čemu se svaki treći bavi poljoprivredom. Kroz Pirot prolazi međunarodni magistralni autoput koji povezuje Europu s Azijom, kao i željeznička pruga koja povezuje zapadnu Europu s Turskom.

Putnici i turisti mogu prespavati u hotelu Pirot (kategoriziran sa dvije zvjezdice), u kojem noćenje i zajutrak u jednokrevetnoj sobi stoje 1.500 dinara. Znatno skuplje je u hotelima s tri zvezdice – Lovcu i Planinarskom domu, u kojima su noćenje i zajutrak 3.080, odnosno 3.200 dinara po osobi.

U privatnim kućama se može prespavati za svega pet eura.

U kafićima se kava naplaćuje od 40 do 90 dinara, žestoka pića su od 70 do 120, domaće pivo je 80, a sokovi i mineralna voda su oko 70 dinara. Domaće vino (boce od 0,75 ml) se u restoranima naplaćuju od 400 do 700 dinara.

 

  isprintaj članak