Prirodan hidrogel kao ekološko rješenje za suše
Bečki znanstvenici razvili su hidrogel od potpuno prirodnih sirovina koji dugoročno poboljšava kakvoću tla. ...
Glačalo i glačanje
Kada kupujete novo glačalo obavezno provjerite ima li odgovarajući atest tj. zadovoljava li sigurnosne sustave u našoj zemlji. ...
U Baški otvorena trgovina ručno rađenih mirisnih suvenira
Nakon što su se 15 godina prodavali na štandu, ručno rađeni suveniri Kiki dobili su trgovinu. Iako je dolazak turista na Krk neizvjestan, vlasnica obrta Suzana ...
Anketa


NALAZITE SE U
Biser Turske
Objavljeno: 20.09.2011. 19:56  
Kapadokija
Kapadokija
  • Kapadokija
  • Kapadokija
  • Kapadokija
  • Kapadokija
  • Kapadokija
  • Kapadokija
  • Kapadokija
  • Kapadokija
  • Kapadokija
Do prije dva mjeseca, nisam ni znala da postoji dio svijeta koji se zove Kapadokija. Sjedeći s tri prijateljice na subotnjoj kavi u Tkalčićevoj upitale smo se kamo na godišnji u šestom mjesecu? Moj prijedlog je bio Barcelona, Jessikin i Adrianin Kapadokija. Gdje je to i po čemu je zanimljivo?

Napisala; Mira Barić
Fotografije: Jasna Bašić i Adrijana Savi

Bilo je dovoljno da na internetu otvorim stranicu Kapadocija i da odmh zanemarim glavni grad Katalonije, šarmantne Španjolce i dugogodišnju želju da uđem u boutiqe Massima Dutia, njihovog modnog dizajnera, naravno, prihvatljivih cijena.

Zemlja lijepih konja

Kapadocija je antička pokrajina koja se nalazi u središtu Turske. U doslovnom prijevodu s perzijskog znači „zemlja lijepih konja“. Legenda govori da su tu živjeli zmajevi koji su otimali žene, a znanost da je to mjesto jedinstvenog povijesnog i kulturnog nasljeđa. Zemlja je to vilenjačkih dimnjaka i podzemnih gradova, stijena koje imaju oblik gljive, piramide ili neke životinje. Te su stijene nastale erupcijom triju vulkana, a pepeo i lavu milijunima godina je oblikovao je vjetar. To je mitsko mjesto mnogih vjera. U vrijeme Bizantskog carstva tu su se skrivali Kršćani pa su u spiljama smještene crkve prepune freski i vjerskih motiva.

I u Turskoj se ne puši

Organizacija puta bila je iznenađujuće jednostavna. Od velike pomoći je bila prijateljica koja već pet godina odlazi u Kapadokiju. Bit ćemo u Kelebek hotelu u mjestu Goremu, a vlasnik je Ali. Letimo odličnim Turkish airlinesom od Zagreba preko Istanbula do Kajserija. Tema razgovora tijekom dvosatnog leta bila je turska povijest i loše reputacija koju ta zemlje ima na Zapadu zbog njezinih krvoločnih osvajačkih pohoda i četristo godina vladavine Otomanskog carstva.
Prvi doživljaj vrijedan pamćenja bio je slijetanje u Istanbul i pogled na kupole i minarete grada koji je mamio na obilazak. No, kako nas je čekao nastavak leta pušimo ispred aerodromske zgrade aerodroma Ataturk budući da je i Turska jedna od zemalja u kojoj se ne puši u zatvorenim prostorima.
U Kajseri slijećemo u dva sata u noći i čeka nas sat vožnje do hotela u Goremu. U Dutty free shopu na brzinu kupujemo malo alkohola da možemo nazdraviti dolazak. Beriša, koji ne zna ni riječi engleskog, naš je vozač i vozi nas dok mi nazdravljamo u Mercedesovom kombiju kojeg na podu „krasi“ mali sag. Poslije ćemo vidjeti da je uobičajen u svim autimobilima.

Poseban kraj svijeta

Jutro nas je uvjerilo da smo stigle u poseban kraj svijeta. Kapadokija se s razlogom unatrag tridesetak godina pretvara u najpopularnije i najomiljenije odredište u samoj Turskoj. S terase na kojoj smo doručkovali s jedne se strane vidi dio sela koje nadvisuju stijene slične nekim dvorcima iz bajki, a na drugoj Kelebek hotel koji podsjećao na sultanovu palaču. Pozornost nam privlače kuće u podnožju hotela. Civilizacija ih nije dotaknula.
Naš hotel je iznimno zanimljiv. Bio je to prvi hotel u Goremu a sagradio ga je prije petnaest godina Ali Yavuz na temeljima obiteljske kuće. Prednja strana hotela je u tradicionalnom orijentalnom stilu, no ono što ga čini posebnim jest unutrašnjost u - stijeni. Niti jedna soba ili apartman nisu isti pa smo nas dvije imale spavaću sobu doslovno u špilji. Nigdje prozora, zaobljena stijena i lijepo uređena spavaća soba.
Pogled s terase, s čašom crnog vina ili Efes piva, na nestvaran krajolik i domaćinov vrt.

Janjeće nožice

Gorem je mirno iznimno opušteno mjestašce s nešto više od dvije tisuće stanovnika, jedno od desetak u kojima možete naći smještaj između Kajserija i Nevsehira, dva najveća grada u pokrajini. Okružuju ga predivne doline sa stazama za hodanje, panoramskim točkama i u kamenu uklesanim crkvama. Samo mjesto je spoj autohtonog turskog sela i vidnog utjecaja turizma. Glavna ulica je prepuna restorana i trgovina koje uglavnom nalikuju bazarima. Prevladavaju, naravno, trgovine sagova s čijih pročelja vise stotine. Za cijenu se uvijek možete dogovoriti.
Među mnogobrojnim restoranima uglavio se i vitaminski bar na čijem se točioniku nalazi brdo nešpricanih naranči i daju odličan osvježavajući sok. Ima tu i drugog voća.
Ponuda u gostionicama i restoranima je bogata s naglaskom na okuse turske kuhinje. U Kapadokiji se sjajno jede i pije dobro kapadokijsko vino. Lepinja, što božanstveno miriše, ima sjajan okus, pljeskavicu od janjetine treba obavezno pojesti i obavezno treba kušati svaku od desetak vrsta baklava. Memed, ljubazan stariji gospodin i vlasnik jednog od restorana, potiče nas da obavezno kušamo janjeće nožice spremljene na poseban način.
Hodajući glavnom ulicom pred jednim restoranom smo ugledale ženu kako u velikoj okrugloj posudi peće tijesto nalik onom za palačinke. Tijesto je držala u maloj plastičnoj kanti, a u drugim dvjema nadjev: u jednoj sir, a u drugoj ribani krumpir sa začinima. Nismo mogle odoljeti. Sjele smo i oprezno naručile samo jedan komad. Vrlo brzo smo povećale narudžbu i sve dobro zalile s nekoliko čaša piva.

Ples Derviša

Posebno veličanstven je ples derviša. Sjedinjuju se ples, glazba i duhovno iskustvo. Sve je prepuno simbolike, od instrumenta koji prati plesače do njihove odjeće. Posebno je upečatljiv drugi dio plesa koji je zapravo vrtnja. Derviši poljube ruku vjerskog vođe i naklone se, a zatim se počnu vrtjeti. Glava je nakrenuta na jednu stranu, palac jednog dlana okrenut je prema gore i njime se prima božanska energija, koja se palcem drugog dlana okrenutim prema dolje predaje zemlji. Oči su im zatvorene. Dok se plesači okreću sve brže u smjeru obrnutom od kazaljke na satu, halje im se rastvaraju poput cvijeta. To čudesno okretanje trajalo je petnaestak minuta. Navodno su pripreme za ples iznimno zahtjevne i među novacima poznate kao “tisuće i jedan dan pokore”.

Mjesto hodočašća

Razgledati muzej na otvorenom u Goremu, istražiti bizantske tunele u podzemnim gradovima Kaymakli i Derinkuyu, čuditi se golubljim nastambama u stijenama i vilenjačkim dimnjacima u labirintima dolina, posjetiti površinske dvorce u Uchisaru i Ortahisaru, obići skrovita manastirska naselja u Soganliju, doline Ihlara i Guzelyurtu i sve zaokružiti letom balonom nešto je što se podrazumijeva za boravka u Kapadokiji.
Goremski muzej na otvorenom, pod zaštitom UNESCO-a, ključna je mjesto obilaska u bilo kojem vodiču i zaslužuje višesatni posjet. To je bilo važno manastirsko naselje u kojem je živjelo dvadesetak monaha. Niz malih crkvi uklesanih u kamenu, kapelica i manastira od 17. je stoljeća postalo mjesto hodočašća.

Zakuska na otvorenom

Pješačenje je najbolji način za razgled Ružičaste doline koja je stvarno takva. U šest kilometara hodanja u društvu simpatičnog vodiča Mehmeda priključila nam se 74-godišnja Njemica koja već sedam godina dolazi u Kapadociju pješačiti.
Na putu su se izmjenjivale stijene najneobičnijih oblika s malim obrađenim poljima. Tu smo vidjele golublje nastambe u stijenama i saznale da su nekada ljudi ovdje skupljali golublji izmet i koristili ga kao gnojivo. Danas ti golubinjaci leže prazni. Negdje na pola puta smo završile na jednoj uzvisine odakle je bio prekrasan pogled na grad Uchisar.
Na kraju uspješnog pješačenja čekalo nas je iznenađenje. Mehmed je sjeo u hlad i najavio zakusku. I zaista, za nekoliko minuta je stigao kombi za čijim je upravljačem bio Jasen, naš konobar iz hotela. Izvadio je sag, golemu lubenicu, lepinje, sir, rajčicu i papriku. Treba li reći koliko nam je sve bilo slasno nakon tolikog pješačenja.


Deset katova pod zemljom

Nismo mogle odoljeti izletima poticajnih naziva „explorer“ i „history“ (istraživački i povijesni). Za 40 eura, što smo ih upatili u hotelu, s vodičima smo obišle gotovo cijelu Kapadokiju. Mustafa nas je vodio uz kanjon slikovite riječice, pokazivao brojne crkvice i manastire oslikane freskama. Bio je vruć dan i pravo je osvježenje bilo izlet završiti na ručku uz rijeku. Tu sam kušala domaću kapadokijsku pastrvu koja se ni po čemu ne razlikuje od naše.
Tajanstvenost Kapadokije potiču podzemni gradovi. Navodno su Hetiti (indoeuropski narod) u mekim vulkanskim stijenama iskopali nastambe. Najveći trag su ostavili kasniji bizantski kršćani. Podzemni su gradovi bili neosvojivi, a u njima život organiziran do zadnje pojedinosti. Jasno se raspoznaju velike sobe, smočnice, kuhinje, prostorije u kojima su se držale životinje, otvori za prozračivanjei. Pojedine nastambe su i do deset katova u dubinu zemlje, a mogle su izdržati i desetogodišnju opsadu.
Obišli smo i dolinu u kojoj stijene imaju oblik gljive. Netko je mudro primjetio da izgledaju kao da ih je sam slavni Gaudi dizajnirao.

JEEP SAFARI I LET BALONOM

Vlasnik hotela Ali nas je osobno, kao četiri posebne gošće iz Hrvatske, povezao na jeep safari. Vozio je kroz rječice, kvrgavim puteljcima kroz šume, po uzvisinama... Pokazao nam je kraljevstvo golubinjaka, pričao o svom djetinjstvu kako je skupljao golublji izmet, kako je to prljav i smrdljiv posao, i kako mu je majka običavala reći da ima ptičji mozak. I jeep safari je završio zakuskom na otvorenom. Pamtit ćemo trenutak kada smo s jeepom zaglavili između dviju stjena. Tri kotača držala su se za stijene, a četvrti vrtio u zraku. Zanijemile smo i čekale najgore. Ali se blago nasmijao i mirno izgovorio: „Ponekad uspijem proći od prve, a ponekad ne“. Nekoliko je puta trznuo mjenjačem i vožnja je nastavljena uskom bijelom stazom.
Ni slučajno nemojte otići iz Kapadokije, a da niste letjeli balonom. Izlet vrijedan čak 150 eura, za nas je bio posebno skup jer su nas hotel i sva hrana za sedam dana stajali svega 350 eura, vrijedio je plaćeno. Tek se iz zraka s tisuću metara visine, obasjano jutarnjim suncem, moglo sagledati sklad i ljepota tajanstvene Kapadokije.

  isprintaj članak