Prirodan hidrogel kao ekološko rješenje za suše
Bečki znanstvenici razvili su hidrogel od potpuno prirodnih sirovina koji dugoročno poboljšava kakvoću tla. ...
Glačalo i glačanje
Kada kupujete novo glačalo obavezno provjerite ima li odgovarajući atest tj. zadovoljava li sigurnosne sustave u našoj zemlji. ...
U Baški otvorena trgovina ručno rađenih mirisnih suvenira
Nakon što su se 15 godina prodavali na štandu, ručno rađeni suveniri Kiki dobili su trgovinu. Iako je dolazak turista na Krk neizvjestan, vlasnica obrta Suzana ...
Anketa


NALAZITE SE U > Odredišta
Zemlja cara Dušana
Objavljeno: 16.08.2011. 21:49  
Meteora
Meteora
  • Meteora
  • Meteora
Poziv riječke putničke agencije Jadroagent i zastupnika brodara Minoan lines na četverodnevni izlet do Meteore bio je preveliki izazov da bi ga se odbilo. Posebno zato što volim filmove o Jamesu Bondu, a najbolje scene u filmu Samo za tvoje oči snimljene su upravo na Meteori. Drugi razlog je bio što doslovno nitko od ljudi kojima sam rekao kamo putujem nije čuo za Meteoru. Greška grčke turističke zajednice? Jadroagent, riječka putnička agencija i zastupnica više brodarskih tvrtki, organizirala je ovo studijsko putovanje za predstavnike putničkih agencija i novinara Turist plusa kako bi se upoznali s brodarskom tvrtkom Minoan lines, donedavno grčkom, a sada talijanskom. Osnovna želja je bila upoznati zainteresirane o mogućnosti udobnog i kvalitetnog putovanja brodom do Grčke, a da se svo vrijeme koristi vlastiti autobus. Nama je na raspolaganju bio od riječkog Autotransa. Jutarnji polazak iz Zagreba i odlično društvo predstavnika putničkih agencija obećavalo je zanimljiv put. Vrijeme putovanja od Zagreba do Ancone je prošlo više u spavanju, ali što i očekivati na autocesti? Dolaskom u Anconu mogli smo se uvjeriti što znači veliki brodar i veliki trajekti.

Napisao: Željko Marušić, snimili: Renato Jagustović i Željko Marušić


Koliko je trebalo upornosti da se svlada vještina brzog ukrcavanja ogromnih kamiona, autobusa, kamp vozila i automobila teško je procijeniti. No, zmija vozila je jednostavno završavala u utrobi trajekta H/S/F Europa Palace sa sedam katova. Ni mi putnici nismo gubili vrijeme. U neopisivo kratkom vremenu, kraćem nego što se utroši na recepcijama hotela, završili smo u udobnim i čistim kabinama. Netko je dobio jednokrevetnu, netko dvokrevetnu, a svi smo imali pogled na more. U redu, kabina je lijepa, čista i klimatizirana, ali što je s ostalim izazovima?

Brod izazova

Za razliku od brodova za krstarenja na kojima je obavezna vježba spašavanja, toga, srećom, na trajektima nema. Prošavši pedesetak metara hodnika stižem do prvih stepenica i dizala, no prvo slijedi proučavanje rasporeda prostorija na brodu. Na katu su televizijski saloni, restoran samoposluživanje i a la carte, mali trgovački centar, igračnica, igraonica za djecu, kino dvorana, a kat iznad bar, bazen na otvorenom, sunčališta. Krene li se još više preostaje ljubomoran pogled na kapetanski most kojem pristup nije dozvoljen (no mi smo bili iznimka kao gosti Minoan linesa), i posjet malom hotelu za pse. Disko klub se otvara tek u 23 sata. Jesam li napisao da i kamperi imaju svoj prostor?

Igumenitsa

Jutarnje buđenje i pogled na Albaniju s jedne i Krf s druge strane. Mobilni operatori se miješaju i netko razgovara s domovinom preko Albanije, a neki preko Grčke. Nije bitno tko će naplatiti. Bitna je opet uspostavljena veza koje nije bilo na otvorenom moru. A za stvarne ovisnike o mobitelu, s broda se može zvati i razgovarati satelitskim telefonom. Približavamo se Igumenitsi i sa zanimanjem gledamo gradić koji nas je ugodno iznenadio lijepo uređenim središtem i pješačkom zonom. Šteta je što je javna rasvjeta loša. Svjetla bi sigurno pridonijela boljem ugođaju.

Gyros i grčki sladoled

Opet nas je iznenadio sada brzi izlazak autobusa s trajekta. Sjedamo i krećemo autocestom prema Ioannini (Janeni), glavnom gradu pokrajine Epir s približno 30.000 stanovnika. Kažu da je to najsiromašnija pokrajina. Riječ je o planinskom području na sjverozapadu Grčke s 350.000 stanovnika koja je u povijesti bila odvojena od grčke i turske vlasti, a njome je u Rimsko doba prolazila važna Via Egnatia prema luci Drač u Albaniji. Tu trasu djelomično prate suvremeni graditelji autoceste duge 650 kilometara od Igumenitse do turske granice. Najteži dio koji upravo vodi kroz Epir i susjednu pokrajinu Tesaliju tek je djelomično završen. Pun  je tunela, vijadukata i uspona. Kada i ta četvrtina bude gotova za vjerovati je kako će sav kamionski promet zaobići zemlje bivše Jugoslavije čime će izgubiti značajnu dobit.
Stotinu kilometara do Ioannine, udaljene 459 km od Atene, prolazi sporo. Ipak smo prvi puta na toj relaciji. Nagrada nam je odmor i šetnja gradom i obalama jezera Pamvotis. Grad je osnovao imperator Justinijan u 6. stoljeću, a već u 13. stoljeću postaje važan trgovački centar. U 18. stoljeću bira ga kao sjedište Ali Paša od Tepelina. Turski utjecaj se zadržao do danas. Niz uskih ulica s katnicama, mnogobrojne trgovinice, obrtničke radionice, restorani s predivnim mirisom gyrosa, slastičarnice, kafići i odličan grčki sladoled, a sve kao prelijepa ogromna pješačka zona. Uz jezero su smješteni mnogobrojni kafići i pristaništa za male brodove što plove jezerom. Prekrasan suživot srednjovjekovne turske kasabe, grčke kulture i mladih koji biraju mnogobrojne kafiće za provod.

Čuvari puta

Slijedi vožnja s pogledom na graditeljske pothvate u izgradnji autoceste te niz planinskih lanaca. Sve je zeleno, ali sada već bez plantaža maslina koje mogu uspijevati na udaljenosti od 55 km od mora. Grčka je inače treći proizvođač maslina u Europi, odmah iza Italije i Španjolske, a Epir, kojeg možemo nazvati grčkom Slavonijom ili Vojvodinom, poznat je i po proizvodnji povrća i pamuka. Stižemo i u Metsovo u pokrajini Tesaliji, udaljeno 60 km od Ioannine. Tu je bio glavni prolaz karavana, a stanovnici ovog grada kojeg nazivaju i Mečkovo, bili su svojevrsni čuvari pa im Turci u 16. stoljeću dozvoljavaju otvaranje škola na grčkom jeziku. Današnje stanovništvo je miješano, uglavnom Grci i Vlasi iz Makedonije. Stanovnici su mirni i privrženi tradiciji. Kuće su uglavnom katnice, osjeća se turski stil na svakom koraku, ali pomiješan s bizantijskim. Posebnost čine predivni restorani s odličnom hranom i uslugom, te sačuvana posebna narodna nošnja. Naravno, tu su i vjerski objekti vrijedni pažnje.

Zemlja cara Dušana

Na putu prema Meteori saznajemo kako pokrajina Tesalija ima najveću ravnicu, a arheološka istraživanja potvrđuju da je ovo područje nastanjeno preko stotinu tisuća godina. Stanovnici su stalno pokušavali sačuvati nezavisnost i nastojali biti izvan saveza ostalih grčkih gradova, pa su se tako u Peloponeskim ratovima obogatili trgujući sa zaraćenim stranama. Ipak, makedonski kralj Filip II. zauzima Tesaliju 352. godine pr. n. ere, da bi 197. godine pr. n.ere potpala pod Rimljane. U bizantsko doba je bila posebna regija, ali je trpila stalne napade barbara. Tek je 1230. godine oslobađa Teodor, vladar Epira. Stotinu devet godina kasnije je zauzimaju i pustoše Katalonci, a za njima Albanci.
U 14. stoljeću postaje srpska provincija i njome vlada car Dušan. Turci su je uspjeli osvojiti tek 1420. godine i njome su vladali do 1881. Jedino je područje Elasone ostalo do 1912. godine pod Turcima kada je konačno pripojeno Grčkoj.

Planina bogova

Tesaliju obilježava Olimp - planina bogova i slavni tjesnac Tempi. No, mi smo se uputili prema Kalambaki, drevnom Aeginionu, malom gradiću nad kojim dominira Meteora udaljeni svega tri kilometra. Spuštajući se u dolinu, gotovo 40 minuta prije dolaska do cilja, zamjećujemo Meteoru - geološki fenomen pod zaštitom UNESCO-a,  od kojeg zastaje dah i postavljaju se mnoga pitanja bez odgovora. Ogromne stijene visoke do 450 metara u obliku kula i tornjeva na kojima je bilo izgrađeno 24 manastrira. Danas ih radi samo četiri: Varlaam, Preobraženja (Metamorfoze), Russana i Sveti Stefan. To su danas muzeji - tvornice novca. Naime, godišnje ih posjeti preko milijun posjetitelja koji za ulaz plaćaju dva eura. Pa puta tri manastira... Prikupljeni iznos prelazi sedam milijuna eura godišnje. Posebno dojmljive su drvene galerije s gornjim katovima koji su zastrašujuće izbačeni nad jednostavnim ljestvicama izrađenim od konopca i mrežastim košarama. Šteta je što ih hrabri ne mogu koristiti.

Dva eura

Kalambaka je mali gradić opskrbljen svime zanimljivim za turiste. Uz začuđujeće uredne ceste smješteni su izmjenično restorani, kafići, trgovine, suvenirnice, hoteli. U centru je niz kafića od kojih su samo dva maltretirala turiste glasnom glazbom. Tu smo se susreli i s čuvena dva eura. Naime, kada naručite kavu, a najčešće se pije vrsta ledene kave, a može i grčka (nemojte se zabuniti i tražiti tursku!), konobarica ili konobar će najčešće reći: two euro. Time žele reći kako je skupa. Naime, kava je poskupila na dva eura kako bi se spriječilo dugotrajno sjedenje, prije svega domaćih stanovnika, uz kavu. No za ta dva eura se dobije i pitka voda u boci pa tako ta kava postaje dvostruko jeftinija nego kod nas. Ipak, nešto se ne dobije. To je osmijeh koji smo rijetko viđali kod Grka. Sve u svemu, na kraju je pivo jeftinije od kave.

Po uzoru na Atos

Smatra se da su se prvi kaluđeri pustinjaci smjestili u pećine i pukotine Meteore prije desetog stoljeća kako bi proučavali vjerske tekstove, molili se danonoćno preklinjući Boga da daruje vječni mir njihovim dušama. Kako su morali prisustvovati vjerskim obredima u crkvi, nedjeljom su napuštali svoja skloništa. Vremenom su se zbližili i u 11. stoljeću su izgradili prvi manastir Dupjani, a nakon toga i crkve Protat po ugledu na istomenu crkvu na Svetoj gori (Atos).
Uznemiren napadima na Svetu goru sa svih strana, u doba srpskog cara Dušana i kralja Grka, Albanaca i Bugara, kaluđer Anastasije stiže 1334. godine na Meteoru u pratnji svog ispovjednika Oca Grigorija, želeći osnovati manastir po uzoru na one s Atosa. Deset godina kasnije, okupivši 14 kaluđera, popeo se na Platis Litos (u prijevodu Široki kamen) - stijenu visoku 613 metara nad morem, odnosno 423 metara iznad grada Kalambake i započeo gradnju prve zgrade od koje je kasnije nastao Manastir Velika Meteora. S godinama se ta zajednicima širila gradnjom novih manastira.

Zračni prostor

Manastir Preobraženje (Veliki Meteoron) zauzima šest hektara i nalazi se na nadmorskoj visini od 613 metara, odnosno 400 iznad grada Kalambake. Stijena na kojoj je izrađen nekada je imala ime Platis Litos (Široki kamen), ali joj je Sveti Anastasije Meteorski promijenio ime u Meteoron što znači meteor ili, u ovom slučaju, zračni prostor. Nekada se do njega stizalo samo visećim ljestvama ili mrežom zvanom vrizoni. Tek je 1923. izgrađen kratki tunel sa 146 stepenica u stijeni radi lakšeg penjanja. Posjetitelje koji nisu pravoslavne vjere posebno će se dojmiti crkva sagrađena u atonitskom stilu u obliku križa s dvanaestostranom kupolom. Sva mračna, a opet prozračna, puna ikona, ogroman luster, hrpa upaljenih lojenica kod ulaza gdje se s lijeve i desne strane nalazi veličanstveni prikaz Bogojavljanja Djevice koja radosno prima pozdrave arhanđela Gabrijela i vjernici koji ljube sliku sveca.
Iako je samo mali dio otvoren za posjetitelje, mogu se vidjeti stara kuhinja, blagovaonica, izložba uniformi, odjeće i narodnih nošnji, saznati povijesni razvoj kroz mape, crteže i fotografije. Poseban užitak je pogled na okolne manastire i dolinu. Nažalost, vodičke službe nema i posjetitelji su prepušteni sebi.
Prvi pustinjaci su se popeli na stijenu pomoću skele izgrađene od greda učvršćenih klinovima u pukotine u stijenama. Tragovi su još ponegdje vidljivi. Kasnije su najhrabriji stizali penjući se ljestvama što je sigurno bila vratolomija. Za manje hrabre je izmišljena mreža u kojoj je, u ništa manjem strahu, putnik stizao do cilja za pola sata. Mreža se i dalje koristi za dostavu namirnica, a vidjeli smo i vrstu žičare.
Zanimljivo je kako su izgrađene i zatvorske ćelije na sredini jednog od manastira Meteore za griješne kaluđere. Nismo saznali što je bio grijeh, a da je kazna bila grozna najbolje pokazuje izgled “rupe” u stijeni. Nažalost, bilo ju je teško snimiti.

U dronjcima do kraja života

Pustinjak Varlam se popeo u 14. stoljeću na jednu od stijena i izgradio nekoliko ćelija i kapelicu posvećenu svetom Jerarhu (hrvatski: biskup). Živio je usamljeničkim životom obučen u prnje do kraja života. Dva stoljeća kasnije kaluđeri Nektar i Teofan, potomci aristokratske obitelji Ansarad iz Janine, popeli su se na stijenu i ponovno izgradili crkvu Tri Jerarha. Vremenom je manastir proširen, pridružili su se i drugi kaluđeri, a zahvaljujući poklonjenim imanjima, vinogradima, maslinicima i šumama manastir postaje sve bogatiji što će se odraziti i na bogate ikonostase i ostale vjerske relikvije. Manastir vrijedi vidjeti i, priznajem, bio mi je najupečatljiviji.

  isprintaj članak