Fotografije:štakori, te maska s kisikom, nova okna, kolaž fotografija, vagoni, dijete vodi konja, kontrolor, prvi uređaj s kisikom,potpornji, urušeni dio, svlačionica

Dva prekrižena čekića te rudarski pozdrav "Srečno" na ulazu u zgradu bili su znak da smo stigli na svoje odredište – u Muzej ugljenokopa Slovenije. Tu nas dočekuje simpatični vodič Ante koji će nas nekoliko trenutaka kasnije uvesti u jedan sasvim drugačiji svijet – podzemni, točnije, u rovove rudnika stare 135 godina na jednom od najdebljih poznatih slojeva ugljena na svijetu.

Napisala: Željka Sruk

Obučeni u zelene bluze, s kacigom na glavi i rudarskom užinom tzv. malcom u džepu, krenuli smo do ploče na kojoj smo ostavili svoje kontrolne markice prije ulaska u dizalo. "Na ploči mora biti isti broj markica kad uđemo i izađemo iz rudnika. Tako ćemo znati, baš kao i rudari, da nitko nije stradao, odnosno da nikog nismo izgubili u rudniku", objašnjava Ante.

Dizalo staro preko 120 godina, brzine 4 metra na sekundu, spustilo nas je 157 metara duboko pod zemlju. U četrdesetak sekundi, koliko je trajala vožnja, Ante nam je ispričao o prvim spravama koje su prevozile rudare, a bile su na parni pogon. Zamijenilo ih je dizalo u kojem smo se sada vozili. Nakon zajedničkog fotografiranja od strane službenog fotografa, jer se foto-aparate ne smije unositi u muzej, stižemo do prve muzejske postaje – kapelice sv. Barbare, zaštitnice rudara. Kraj ove najdublje slovenske kapelice rudari su se prije svakog radnog dana pomolili svojoj zaštitnici da ih čuva i sretno vrati na površinu. Kako je sv. Barbara zbog nesretne ljubavi izgubila život u 28. godini, svečana uniforma rudara danas ima 28 dugmeta. Do sljedeće postaje dijelila su nas automatska zračna vrata koja zadržavaju zrak, kako bi kružio neprestano kružio po svim rovovima.

Već smo bili na dubini od 180 metara kad nas je Ante upozorio da stojimo pred vratima aktivnog dijela rudnika, u kojem je na poslu u to vrijeme bilo više od 300 rudara. Tu se, za razliku od muzejskog dijela rudnika, čulo brujanje, glasni dovod zraka i slično, a nepotrebno je i govoriti da je ulaz posjetiteljima u te prostore strogo zabranjen. No, nije nam bilo ni važno jer nas je znatiželja tjerala dalje, u stari dio muzeja koji nam je približio život rudara od prije 130 godina. U mraku sljedeće prostorije, za svojim stolom, dočekao nas je naš novi vodič, Anton Aškerc (1856 - 1912.), poznati slovenski pjesnik. Saznajemo da je davne 1885. godine rudnik došao u ruke poduzetnika i slavnog graditelja tunela, Daniela von Lappa, da je do sada u njemu iskopano 200 milijuna tona ugljena te da unatoč tome što neki rudari nisu bili vjernici i nisu išli u crkvu, svi do zadnjega su poštovali sv. Barbaru i slavili njezin blagdan, 4. prosinca. "Njezin odraz vidio se u svakom rudniku i pred njom je uvijek bilo upaljeno vječno svjetlo", pričao nam je Aškerc.

Šetnja kroz život rudara

"Samo hodajte po sredini, po označenom putu i onda nema straha da ćete stati na rep jamskim štakorima", šalio se Ante dok smo prolazili kraj prikaza izrade rova, primjera ručnog prijevoza ugljena i pravog radilišta. Stigli smo i do mjerača jama o čijoj je vještini ovisio uspjeh svakog rudarskog poduzeća. Njihov je poziv od početka rudarstva bio izrazito cijenjen, pa bi se moglo reći da su bili "gospoda" među rudarima. S desne strane nailazimo na ostatke drveta, upravo onakve kakve su rudari skupljali na kraju radnog vremena kako bi njima zimi zagrijali svoje domove.

Muzej je u potpunosti prilagođen i osobama s invaliditetom koje, baš kao i svi ostali posjetitelji, mogu bez ikakvih poteškoća razgledati ovaj jedinstven muzej

Šetnja starim dijelom muzeja upoznala nas je i s rudarskim alatima, njihovom odjećom, običajima i hranom koju su jeli u vrijeme svoje kratke pauze. Pod zemljom su ostajali 12 sati, a užina je uvijek bila točno u podne. Našlo se tu nešto kruha, hladnog graha i pokoja jabuka. Skromno. Baš kao i vrijeme u kojem su živjeli. Pritom su često razgovarali o jamskom patuljku koji se, iz njihovih priča, brinuo da rudari pronađu bogato nalazište. Upravo su se na račun patuljka često i šalili. A mnogi su se kleli da su ga vidjeli u čestim nesrećama pod zemljom. Najstrašnija je bila 1893. godina, kada su se u rudniku dogodile dvije nesreće. U prvoj je stradalo deset rudara, dok je u drugoj život izgubilo njih 21. Nedaleko prikaza nesreće stajao je jamski spasilac. Tek je 1907. godine uspostavljena jamska spasilačka ekipa o čemu svjedoči niz spasilačke opreme poput nosila, štaka i kožnih šljemova, koje su si mogli priuštiti samo oni "dubljeg džepa". Zanimljivo je, naime, da su rudari opremu morali sami sebi kupovati. Od izložaka tu su i prvi komplet za disanje, zvono kojim se pozivalo na užinu, ali i upozoravalo na nesreću, uređaj za prvu pomoć ili "umjetna pluća", kako su ga rudari zvali, te sjedalica za prijenos iz jedne na drugu etažu. "Rudnik je izgrađen kao višekatna zgrada i ugljen se oduvijek ovdje kopa po etažama", objasnio je Ante.

Zbunjeno nas gledali preparirani štakori

Dolazimo i do crpke za zrak iz 1900. godine te do svjetiljke na benzin ili prve sigurnosne sprave u rudniku. Tik uz "sicher lampu" stajali su i zbunjeno nas gledali preparirani štakori. Upravo su oni, priča Anto, imali itekako važnu ulogu u rudniku. U starim su vremenima spašavali živote jer bi prvi osjetili opasnost u rudniku - plinove, pritiske ili vodu nagonski su bježali prema van. Rudari su znali prepoznati te znakove pa su, slijedivši štakore, često spasili vlastiti život. Stoga i ne čudi što su nekad štakori bili zaštićeni. Danas ih više nema, zamijenili su ih elektronski senzori koji zabilježe svaku opasnost u rudniku.

Uz ručne alate – lopate, sjekire i čekiće, stižemo do dječaka starih 13, 14 godina koji su marljivo radili u rudniku. Najčešće su vukli konje koji bi u vagonima prevozili ugljen po uskotračnoj pruzi. Zanimljivo je da su do 1926. godine koristili konje za prijevoz ugljena u Velenjskoj jami i jedino su u ovom rudniku konji preživjeli cijeli svoj vijek. "Spustili bi u jamu njih četiri ili šest, ispod bi im napravili štale i konji su preko dana radili, a noću odmarali. No, životni vijek bio im je prekratak u usporedbi s konjima na selu koji žive 25 i više godina, dok su “konji rudari” doživjeli svega 15. Konji u jami oslijepili su zbog tame, a kad su bili stari i iscrpljeni, iznosili bi ih iz rudnika i zamijenili novima", ispričao je Ante. Zamijenile su ih prve lokomotive koje su osim za prijevoz ugljena, služile i za prijevoz drugih materijala, ali i rudara. Nismo ni slutili da ćemo prije užine uletiti u pravu rudarsku nesreću i osjetiti podrhtavanje tla. Osjećaj nije nimalo ugodan, a simulacija je za svaku pohvalu.

Kad se male ruke slože...

"Na prvi je pogled rudarski posao težak. Svo vrijeme radite pod zemljom, u jami nikad ne nedostaje vlage, prašine ili vjetra, dok opasnost potresa ili urušavanja uvijek postoji. No, s druge strane, kad se oblikuje grupa koja radi tri smjene to se pretvara u zajednicu s izrazito dobro razvijenim međuljudskim odnosima, jer kad smo u jami, svi ovisimo jedni o drugima. Kada to jednom osjetite, počnete voljeti svoj posao", objašnjava Dremel, rudarski inženjer, koji je i sam radio tri godine kao rudar. Kako kaže, današnji rudari dobro su plaćeni, imaju dodatne povlastice u usporedbi s drugim zanimanjima, poput dužeg godišnjeg odmora i sl., što i ne čudi, s obzirom na prirodu ovog posla.

Danas se u rudniku, zahvaljujući suvremenoj tehnologiji, mogu predvidjeti mnoge stvari. Urušavanja i potresi stoga su danas rijetka pojava, za razliku od nekad kad su nezgode s plinom, blatom ili urušavanje bile učestalije i odnosila mnoge živote.

Četiri milijuna tona godišnje

Za vrijeme užine u podzemnoj kantini, 165 metara duboko u zemlji, Ante nam otkriva da je nekad u Velenjskoj jami bilo približno 90 km rovova u kojima je radilo pet tisuća zaposlenih rudara. Zaista dojmljive brojke, zar ne? Danas ih je oko dvije tisuće, a i kilometri rovova su se smanjili, pa ih danas ima sedamdesetak. Dubina rudnika doseže do 450 metara, a godišnje iskopaju približno četiri milijuna tona ugljena. Gotovo 99 posto ugljena odlazi u termoelektranu Šoštanj, nedaleko rudnika, koja proizvede jednu trećinu električne energije

Slovenije. Pritom troši između 13 i 17.000 tona uglja dnevno, dok se u rudniku dnevno iskopa do 22 tisuće tona. "Rezerve ugljena ima još oko 240 milijuna tona. Pretpostavljamo da bi se u Velenjskom rudniku još mogao kopati do 2040., znači još dobrih tridesetak godina. Do tada bi trebali ovdje iskopati do 110 milijuna tona ugljena", rekao je Ante. Dosad je, kako kaže, iskopano 200 milijuna tona. Prije termoelektrane taj se ugljen koristio za grijanje Ljubljane, za parne strojeve i grijanje u domaćinstvima, a prodavalo ga se i Tvornici papira Krško, izvozilo u Austriju i Italiju, te u Slavoniju kao kompenzacija za drvo. Od 2001. godine sav ugljen odlazi u termoelektranu Šoštanj. Od 2000 zaposlenih, polovica radi u jami, to su rudari, električari, transportni radnici, graditelji i sl. Svi oni svakodnevno se spuštaju duboko u rovove, a razlikuju se po boji kacige koju nose. Po ravnim rovovima ih voze vlakovi ili "sjedežnice", nešto poput ski-liftova na skijalištima. Nekoliko godina unazad za prijevoz su koristili i viseće vlakove i pokretnu traku, na kojoj smo se i mi sada vozili i koja nam je došla kao ugodna masaža stopala nakon dva sata hoda po Velenjskom rudniku.

Skok preko kože

Pokretnom trakom stigli smo u drugi, moderniji, dio rudnika u kojem je izložena mehanizacija iz razdoblja nakon II. svjetskog rata. Tu su rovovi širi, podgrađeni čeličnim lukovima i poprskanim betonom. Ante nam priča o potonulim selima i ljudima koje su morali iseliti, o potopljenim pašnjacima, starom groblju i crkvi sv. Marije, koji su potonuli zbog stvaranja jezera, nastala propadanjem tla zbog iskopavanja ugljena.

Tu smo se okušali u miniranju i svoje podzemno razgledavanje muzeja završili gledanjem filma, kratkog sažetka u tzv. rudarskom kinu. Dok smo čekali vlak koji će nas odvesti opet do onog istog dizala za povratak na površinu, saznajemo priču o rudarskoj tradiciji skoka preko okna. Naime, prije negoli bi postali rudarima svi su prvo morali dokazati svoju sposobnost i hrabrost. To su dokazivali o sv. Barbari, 4. prosinca, a tradiciju su nazivali krst rudara. Kasnije je tu tradiciju zamijenio današnji rudarski krst - Skok preko kože, a i datum se promijenio, pa je na 3. srpnja – Dan rudara. Novi datum je odabran iz razloga što su rudari na taj datum

nekoliko godina ranije štrajkali i tražili svoja prava. A koža iz razloga što je prva pomisao na zaštitu rudara. Ako se prisjetimo, prvo su u koži prenosili ugljen, upravo ih je ona štitila od vlage u mračnim rovovima i po njoj su se spuštali na niža radilišta. Dizalom se vraćamo na površinu kako bismo razgledali crnu odjeću za ostavljanje radne odjeće, kupaonicu s tuševima i bijelu garderobu u kojoj je rudare čekala njihova osobna odjeća. Svakako se isplati pogledati i primjer rudarskog stanovanja iz 1930. godine, izloženi predmeti rudara i film o postanku zemlje. Priča tu završava, ali i ne za sve koji ćete doći.

Najčešći školarci

"S obzirom da smo na ovom mjestu u rudniku iskopali gotovo sve korisne tvari, odlučili smo ga pretvoriti u muzej, jedini ovakve vrste u svijetu", priča nam Aleš Dremel, direktor ovog neobičnog muzeja, otvorenog 1997. godine. Jedna od posebnosti je što je cijeli pod zemljom, pa predstavlja pravi podzemni grad u industrijskom smislu. Ima poučnu svrhu o čemu svjedoče brojni školarci i studenti koji ga svakodnevno posjećuju. "Najčešći posjetitelji su učenici osnovnih i srednjih škola, studenti rudarstva, ali i svi ostali studenti. Često nas posjećuju i strani turisti, umirovljenici, obitelji, ali i poslovni partneri koji dođu u Velenje", kaže Dremel.

Muzej godišnje posjeti oko 30.000 ljudi. Pred desetak godina je u potpunosti je prilagođen i osobama s invaliditetom koje, baš kao i svi ostali posjetitelji, mogu bez ikakvih poteškoća razgledati ovaj jedinstven muzej. Zbog ogromnog postrojenja pod zemljom dolazak je potrebno najaviti kako bi se stvorile grupe od najmanje deset ljudi. Moguće ga je posjetiti svakim danom, osim ponedjeljka, od 9,30 do 17 sati. Muzej zahtijeva svakodnevno održavanje i provjeru sustava, a ukoliko ga odlučite posjetiti, nemojte zaboraviti prije ulaska mobitele, elektronske satove, fotoaparate i sličnu opremu ostaviti vani.

Sve više ptica

Uz muzej sje smješten Institut za ekološka istraživanja koji je u sklopu muzejskog programa IE- MIC također moguće posjetiti što i čini gotovo trećina posjetitelja Muzeja ugljenokopa. U njemu se mogu dobiti informacije o utjecaju rudnika, ali i nedaleke termoelektrane, na okoliš, a mogu se čuti i zanimljivosti o nastanku tri jezera na rudniku, njihovom biljnom i životinjskom svijetu.

Jezero će biti dvaput veće

"Najveća šteta koju je uzrokovao rudnik je gubitak kvalitetnih poljoprivrednih zemljišta i iseljavanje nekih 1.500 stanovnika. Nestalo je jedno veliko naselje koje je bilo u sredini jezera. No, ništa se značajno nije dogodilo s biljnim i životinjskim vrstama. Jedino što smo primijetili je povećanje broja ptica. Svake godine zapažamo neke nove vrste, pogotovo na dijelovima gdje se više ne vadi ugljen", rekao je Matjaž Šalej iz Instituta. Jezero kod Šoštanja, objašnjava, bit će za 20 godina dva puta veće nego što je sada, a s povećanjem jezera mogao bi se povećati i broj ptica. Svi ostali ekološki problemi ove doline vezani su uz Termoelektranu Šoštanj, u kojoj se spaljuje više od 99 posto ugljena. Spaljivanjem ugljena nastaje štetan plin sumporni dioksid, koji je uništavao klorofil biljaka, pa su nastale štete u rubnim, brdovitim predjelima Šaleške doline. No, problema sa sumporom više nema jer su na termoelektrani ugrađeni strojevi za desumporizaciju i to se rješenje pokazalo učinkovitim. "Elektrana više šteti okolišu od rudnika jer kroz nju ide kemizacija okoliša, dok rudnik uzrokuje jedino slijeganje tla", objašnjava Šalej. Krajem osamdesetih prošlog stoljeća počela je ekološka sanacija cijelog elektorenergetskog kompleksa i od tada se puno promijenilo.

Dobrobit za turizam

Upravo je Šaleška dolina danas primjer kako se okoliš može ispraviti. Životinjski i biljni svijet je u potpunosti normaliziran, no s obzirom na pokretljivost životinja, one gotovo da i nisu osjetile promjene, dok je biološka raznolikost zbog velikih vodenih površina sada veća zbog ptica koje se tu doseljavaju i prezimljuju. S obzirom da rudnik zahvaća ogromno područje

pojedine farme i ljudi s rubnih dijelova grada morat će iseliti. „Da nema infrastrukture, isplatilo bi se kopati i ispod Šoštanja“, dodaje Šalej.

Da je Šaleška dolina zaista dobar primjer kako „popraviti“ okoliš i još k tome razviti i turizam u elektroenergetskom kompleksu dokazuju upravo jezera od kojih je Velenjsko danas glavno rekreacijsko jezero i pogodno za kupanje, dok je tzv. Staro jezero pravi mamac za ribiče. Jezero koje se povećava i ispod kojeg su trenutno najveća iskopavanja zapravo je najkvalitetnije, ali je trenutno zaštićeno. Svako od tri jezera ima je u dobrom stanju, a i uređaj za čišćenje komunalnih voda, najbolji u Sloveniji.