Sve više bečkih restorana gostima ograničava vrijeme boravka
Posjetiteljima koji žele duže vremena ostati u restoranu preporučuju se kasnije dolaženje pa to svakako imajte na umu prilikom idućeg posjeta Beču. ...
Zagreb nudi neke od najprivlačnijih ponuda na globalnoj turističkoj digitalnoj platformi priceless.com
Korisnici mogu istraživati Zagreb noću u legendarnom starinskom Yugu ili upoznati divlju stranu grada u ekskluzivnom posjetu ZOO gdje će hraniti životinjd. ...
Opušak vas može puno stajati
Tko baci iz automobila goreću cigaretu ili otpad poput limenke od pića, bocu ili papir, ne samo da stvara smeće uz naše prometnice, već i riskira plaćanje opome ...
Anketa


NALAZITE SE U > Odredišta
Ponestane li hrane, brzo će prestati ljubav i okrenut će se drugima...
Objavljeno: 29.05.2019. 14:06  
Nairobi - grad u kojem sam se osjećao sigurno
Nairobi - grad u kojem sam se osjećao sigurno
  • Nairobi - grad u kojem sam se osjećao sigurno
  • Nairobi - grad u kojem sam se osjećao sigurno
  • Nairobi - grad u kojem sam se osjećao sigurno
  • Nairobi - grad u kojem sam se osjećao sigurno
  • Nairobi - grad u kojem sam se osjećao sigurno
  • Nairobi - grad u kojem sam se osjećao sigurno
  • Nairobi - grad u kojem sam se osjećao sigurno
  • Nairobi - grad u kojem sam se osjećao sigurno
  • Nairobi - grad u kojem sam se osjećao sigurno
  • Nairobi - grad u kojem sam se osjećao sigurno

Nairobi, frizer u slamu, slam, jedan od stotina autobusa, novine se čita naveliko, javni zahodi su nerijetko zadužbine (poklon bogatih), semafor kakav ni Zagreb nema, utočište za slonove, utočište za žirafe


Preksinoć sam na dubrovačkoj lokalnoj televiziji gledao reprizu gostovanja tamošnjeg turističkog vodiča u jednoj govornoj emisiji. Simpatičan mladi čovjek, očito dobar voditeljev prijatelj, koji je odgovorima pokušao prikazati zanimanje i rad turističkog vodiča.

 

Turističkog vodiča?

Iskreno, nisam uspio emisiju gledati od početka, ali mi i viđeno – prisjelo. Naišao sam baš kada je voditelj suosjećajno postavljao pitanja vezana uz Afriku rekavši kako tog vodiča rado uzimaju grupe za putovanja na taj opasan kontinent. Zazvučalo je kao da su tamo ljudožderi, kriminalci i teroristi! Pa, što su onda taj turistički vodič i putnici onamo putovali?!

 

Napisao i snimio: Željko Marušić


Tako je ispričao priču o nazivu grada Nairobia pretvorenog u Nairoberry, a kojeg posebno tako vole zvati backpackeri kojima uopće nije za vjerovati. Naime, tom igrom riječi željelo se ukazati na grozan kriminal u glavnog gradu Kenije.

 

Istina je uvijek između

Osobno sam prvi susret s Nairobijem imao pred dvije godine i to baš na prvi dan izbora. Naravno, tko bi vodio brigu jesu li izbori u državi u koju se putuje. To bi mi uvijek zadnje bilo na pameti. 

Vozač me dočekao u zračnoj luci i započeo ljubazni razgovor o tome odakle sam, jesam li bio u Keniji, što želim vidjeti. Nakon toga me, nakon što sam primijetio da su ulice prazne i gotovo bez ikakvog prometa, upozorio da je danas izborni dan i da je bolje da ne izađem iz hotela u kojem sa, onako usput rečeno, namjeravao spavati pet noći. Naime, nekih šest godina ranije, prilikom posljednjih izbora, u neredima je poginulo nekoliko tisuća ljudi.

Rekoh si, dobro, ali zašto bi mi netko htio učiniti zlo. Smjestio sam se u udobni Best Western Plus Meridian Nairobi hotel, istuširao i odlučio prošetati gradom. Osoblje na ulazu/izlazu ljubazno me opet pozdravilo, primijetilo da sam možda preslabo odjeven za 20 stupnjeva. Naime njima je to hladno vrijeme (kolovoz) i nerijetko ćete vidjeti ljude kako su odjeveni u zimske jakne. Ponudili su mi taksi prijevoz, na čemu sam zahvalio, i zamolio da me upute gdje je središte grada. Inače, odmah do.

Nisam dobro izašao iz hotela, a već je slijedilo nekoliko ponuda taksista za vožnju. Zahvalio sam i skrenuo desno u pravcu kamo su ljudi išli. I, gle zgode, pojavio sam se na biralištu. Neki su me pristojno pogledali, nitko nije postavio pitanje vezano uz moju prisutnost, čak sam bio i na televiziji – rekoše mi poslije u hotelu.

 

Praznim ulicama

Da, praznim ulicama što se tiče automobila. Gotovo da nije bilo nikakvog prometa, ali je zato bilo puno matatua (kombiji za prijevoz putnika) i nebrojeno autobusa. I puno, zaista puno, siromaha od kojih veliki broj udiše ljepilo i benzinske pare kako bi suzbili glad i bolje se osjećali. Ode mozak, ali… 

Vrijeme je trebalo ubiti budući da, osim nekoliko samoposluživanja s prehrambenim proizvodima, koja trgovinica i servisi mobitela, njihov lanac pekara sličan Mlinaru, te objekti s brzom hranom i nekoliko restorana, ništa nije radilo. Stoga sam odlučio šetati gradom i upoznati ga. 

Doslovno sam upoznao sve ulice, vjerojatno bolje od stanovnika. Naime, kako ništa nije radilo preostala mi je šetnja, a tek sam za pet dana trebao letjeti za Kisumu, treći grad po veličini smješten na obali Viktorijinog jezera.

 

Siguran u slamu

Željeznički kolodvor je bio zatvoren kao i Željeznički muzej. Odmah kraj zgrade nalazio se pješački most iznad pruge kojim je prolazilo dosta ljudi. Rekoh si, idem vidjeti što je tamo. I zaista sam vidio! Naime, naišao sam na treći po veličini slam u Nairobiju. Najveći nastanjuje preko milijun i pol ljudi, pa je ovaj sićušan. Došao sam na ulaz i pitao se što sada? S jedne strane znatiželja, a s druge sve one priče o opasnostima posjete, kako treba imati nekoga iz slama kao zaštitara i vodiča… 

Pristupio sam prodavaču CD-a i opreme za mobitele na drvenom kiosku veličine metar i pol na metar i pol. Sa smješkom mi je odmah rekao da se ne moram ničega bojati, da je riječ o dobrim ljudima i kako slobodno mogu prošetati i zadovoljiti znatiželju. Hm… Preko puta njega je bio neopisivo ljubazan i drag frizer u svom salonu koji je ljepši od nekih kakve sam vidio u Hrvatskoj. A pišem o slamu! Prodavač nas je snimio kako me frizer šiša (dobro je sve očistio i dezinficirao prije uporabe za razliku od većine hrvatskih frizera!!!), a onda mi zaželio ugodan dan. Svega četiri metra od njega bili su ljudi okupljeni oko vatrice nad kojom je bila posuda s uljem i u kojoj je jedan od njih pekao pomfrit. Za prodaju. Zahvalio sam, ali sam ipak počastio nekolicinu prisutnih. Toliko nebitan trošak, a razmjerno veliko dobro djelo.

 

Gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna

Teško je opisati kako sve to izgleda. Pokušajte zamisliti dugačak zid (Zagrepčani betonsku ogradu od pošte u Branimirovoj do Autobusnog kolodvora uz željezničku prugu na Branimirovoj), na kojem su na kratkim udaljenostima smještena vrata. I tako su pred jednim vratima razgovarale četiri prekrasno odjevene žene u afričkim živopisnim bojama. Jedna od njih, koja tu stanuje, rado me uvela u unutrašnji prostor. Struja, voda, kanalizacija, za razliku od najvećeg slama, nevjerojatno mali sobičci za nekoliko osoba i unutarnje betonirano dvorište veliko nekih četiri na dva i pol metra u kojem se sušilo rublje. Za puno osoba. Kada sam provirio u jedan od sobičaka, ljubazno su me pozdravili.

Zadovoljivši znatiželju i s nekoliko dobrih fotografija sretan sam ih napustio.

 

Noć u Nairobiju

Vratimo se na početak priče. Onaj dubrovački turistički vodič je ispričao kako su neki njegovi turisti navečer htjeli izaći u grad, a on ih je odgovorio riječima kako je riječ o opasnom gradu. I kako hotel nije zalud ograđen. (Kao, u Hrvatskoj nisu!?) 

U hotelu sam se mogao pacati na bazenu na krovu, pijuckati, jesti i dosađivati se. To sam mogao i u Zagrebu. Stoga sam navečer izašao u grad. Prošao sam kroz park pun najvećih siromaha, smješten blizu hotela, kako bih otišao u fast food na ramstek s pomfritom i omiljenu Coca-Colu Zero koju svi tamošni ugostitelji poslužuju u polulitarskim bocama! (Kako je krenulo, uskoro će kod nas biti u decilitarskim!). Ljudi me ili nisu doživljavali ili znatiželjno pogledali. I – točka. I oni su, kao i ja, zdušno koristili besplatni Wi-fi.

Utažio sam glad i krenuo noćnim ulicama četirimilijunskog Nairobija. Najviše su me oduševili autobusi i njihovi kondukteri i vozači. Kao da sam došao u neku modernu galeriju! Karoserije su bile oslikane nevjerojatno lijepim crtežima, a neki su bili okićeni kao božićna drvca, a bilo ih je s takvim zvukom i osvjetljenjem, da su bili dolična konkurencija disco klubovima. Pozivali su sve i sva na vožnju izvikujući odredišta, i vjerojatno nudeći dobru cijenu, a neki su čak imali izložen naziv odredišta. Prvi, i ponešto drugi dan, pozivali su me na vožnju ne čudeći se što sam jedini bijelac na ulicama Nairobija. Da – jedini bijelac na ulicama Nirobija! Ostale dane su me prepoznavali, mahali…

 

Pristojnost iznad svega

Da, nailazio sam na siromahe budući da niti jedna tvrtka nije radila, ljudi nisu izlazili iz kuća pod dojmom nekadašnjih izbora i medija, a da o zločestim političarima ne govorim. A gdje nisu? 

Klinci su me, zaigrani, znali zamoliti novčić, ali im nisam dao kako bih spriječio da ih se sjati nekoliko desetaka njih. Stariji su također zamolili, ali su jednako prošli. No, onda mi se smilovala žena koju sam odveo u jedan od mnogobrojnih fast foodova s pilićima s ražnja. I platio joj pola pileta s pomfritom. Cijena je bila 24 kuna. Skupo za njih. Da, cijene su, uglavnom, kao kod nas. I tada mi je sinulo kako biti dobar. Jednoj curici sam svaku večer darovao četvrt pileta i pomfrit (da joj ne pozlije od prevelikog obroka), te svaku večer nekoj majci s nekoliko djece pola piceka i pomfrit.

 

Grad koji ne djeluje velik

Nairobi je treći grad po veličini u Africi, ali niti jedan trenutak nisam stekao taj dojam. Možda i zato što gotovo dva milijuna ljudi živi u slamovima u velikom siromaštvu?

Ili zato što dio zauzima Nacionalni park Nairobi?

 

Masai i druge znamenitosti

Ako ste očekivali hrpu Masaia, pripadnika jednog od 42 kenijskih plemena, na ulicama Nairobia, prevarili ste se. Vrlo su omiljeni među turistima koji obilaze Keniju i Tanzaniju posebno zbog njihove društvenosti, posebnog načina odijevanja i kulture. No, ne zaboravite, bogatiji su dio kenijskog društva.

Najgore što možete učiniti je otići na Masai Market u središtu grada blizu Narodne banke, Inter-Continental hotela i prelijepog kongresnog centra. Tu prodaje sve i svatko, a koliko je stvarno njihovih rukotvorina vrlo je upitno, a i cijene su previsoke.

 

Koji adrenalin!

Moj me vozač odvezao u Nacionalni park Nairobi. Zagreb s nekih 850.000 stanovnika čini petinu Nairobija pa je sljedeća usporedba primjenjiva. Naime, preselimo li ga u zagrebačke okvire, Nacionalni park Nairobi počinje negdje gdje je zagrebački zoološki vrt. Obavezno ga treba posjetiti. S vozačem sam se dogovorio da me za 140 dolara, s uračunatim svim ulaznicama, vozi cijeli dan u razgledavanje kako parka tako i ostalih znamenitosti. Vlastiti vozač i automobil, idem kamo želim i razgledavam koliko me volja! Odlično!

Neobičan je to osjećaj voziti se tim nacionalnim parkom i u daljini gledati obrise nebodera Nairobia i istovremeno promatrati lavove kako lijeno drijemaju, žirafe koje se bezbrižno šeću uz automobil ili ispred njega, glupe kokoši od noja koji nas je promatrao, a onda se odjednom sjetio pretrčati ispred vozila ne hajući hoće li poginuti, bezbroj antilopa, zebri, ptica, čak i nosoroga kojeg mnogi drugi parkovi nemaju. I tko zna čega još. Čak su mi čuvari, na koje smo naišli, dozvolili da izađem iz vozila i slikam se s njima. Koji adrenalin! I jedna zanimljivost. Ukoliko je razmak duži od šest sati između dva leta Kenya Airwaysom – meni drage zrakoplovne tvrtke, častit će vas besplatnim posjetom parku!

Naravno, Kenija i države u okruženju imaju još puno nacionalnih i parkova prirode, ali ovaj je zadovoljio sve moje želje. Čak mogu reći da mi je Nacionalni park Chobe u Bocvani, istina, koji vrvi krokodilima, žirafama i pticama, ali i u kojem smo jurili s jedne strane na drugu da vidimo jednu lavicu, bio nezanimljiv. 

 

Kada navali nekoliko stotina nestašnog mesa

Poseban doživljaj je posjet Elephant Orphangeu – sirotištu za slonove do šest mjeseci starosti, a isto u blizini NP Nairobi. U vrijeme hranjenja, bio sam oko 11 sati, dolaze u velikom broju i piju doslovno litre mlijeka iz boca s dudom! Turisti ih mogu dirati, milovati, ali nikako ne smiju čučnuti budući da će slonići to doživjeti kao igru, a ne biste htjeli da se na vas svali nekoliko stotina kilograma nestašnog mesa, zar ne?

Kako to nisam znao, čučnuo sam, i ne znam zašto, ali položio sam ruke na tromjesečnog slonića. Umirio se i počeo uživati u mojoj (bio)energiji. Kada su čuvari primijetili potrčali su prema nama, zapanjeno stali, a ja sam im objasnio da sam iscjeljitelj (i turistički novinar). Jedan od njih je izvukao iz mog džepa mobitel, i fotografirao slonića i mene kao i deseci turista oko nas. Eto, bili smo na trenutak, moj mali prijatelj i ja, velike zvijezde!

 

Sveopća nevjera

Giraffe Center, odnosno Centar za žirafe, samo je pojačao moje oduševljenje Afrikom i njenim životinjskim svijetom. Centar se bavi očuvanjem rijetke Rothschild žirafe za koje sam zaključio da su - nevjerne.

Naime, u centru se nalazi veliki broj žirafa i puno se radi na očuvanju vrste uzgojem i poslije puštanjem na slobodu. Žirafe su zaista lijepe, a sve je urađeno da i turisti uživaju, ne samo kupujući u suvenirnici. Svugdje su postavljene posudice s dehidratima (suha hrana) koje turisti mogu nuditi žirafama koje će bezbrižno raskrečiti noge i sagnuti glavu kako bi se nahranile. 

Još bolje je u katnici gdje se nalaze kosturi žirafa i slikovni prikaz o njima, a održava se i predavanja. Žirafe su vjerojatno sretnije kada ih hranimo s te "visine”, a lako ih je i zagrliti i snimati se s njima pod samo jednim uvjetom, a to je šaka puna hrane. Ponestane li, brzo će prestati ljubav i okrenut će se drugim posjetiteljima, he, he…

Budući da su žirafe preživači ruke valja, nakon doticaja s njima, dobro dezinficirati, a to vrijedi i za naše domaće životinje – preživače.

 

Out of Africa

Vodič me ponosno odvezao u Muzej Karen Blixen, smješten u luksuznom dijelu Nairobija, udaljenom 10 km od središta u podnožju brda Ngong. Riječ je domu danske književnice Karen Blixen, poznate po svojoj knjizi Out of Africa. Kuću je, u obliku bungalova, 1912. godine sagradio švedski inženjer Åke Sjögren, da bi je 1917. godine kupili Karen Blixen i njezina suprug, barun Bror von Blixen-Finecke s namjerom upravljanja plantažom kave. Svoj život na imanju opisala je u svojoj najpoznatijoj knjizi Out of Africa. Istoimeni film je snimljen 1985. godine. Zgodno je posjetiti je, i između ostalog, vidjeti kako su nekada izgledale putne torbe, odnosno kovčezi, ali i život "bijelih gazda”.

 

Povratak u sadašnjost

I nakon tih nekoliko "lutalačkih” dana odletio sam prvo u Kisumu, a zatim u Mombasu, drugi po veličini grad u Keniji smješten na obali Indijskog oceana, da bih se opet vratio u Nairobi.

Desetak dana kasnije, Nairobi je bio potpuno drugačiji grad. I Uhuri park je vrvio posjetiteljima koji su uživali u luna parku i u vožnji jezerom, golferi su igrali golf, a u trgovačke centre su se vratili kupci. Ulice su živnule, prodavača na pločnicima bezbroj, a ja se nastavio voziti matatuima u koje stane i 18 osoba, ne znam kako, priznajem, ali su mi putnici uvijek prepustili najbolje mjesto.

Da, i dalje ne razumijem ružne priče o predivnim afričkim gradovima i ljudima. Drugom zgodom ću o Kisumuu i susretu s obakom i bratom Baracka Obame te Mombasi i čuvenoj Diana beach plaži. No, jedno zapamtite, putujete li čista srca nemate se čega bojati! Zar ne dragi prijatelju, Slobodane Kadiću?

 

Turistički vodič za kraj

S kime i zbog čega sam ovo napisao, završit ću. Isti je turistički vodič pričao i o posjetiteljima Dubrovnika posebno istaknuvši nepristojnost Kineza i Talijana, napomenuvši kako su Kinezi u Kini pristojni zbog komunističke vladavine. 

Čovječe, s kojeg si Marsa pao?

 

  isprintaj članak