Iznenađujuće činjenice o fakultetima u SAD-u
Fakulteti se često međusobno natječu u tome koji je kampus najdomljiviji i koji će pridobiti najviše studenata. ...
Posjetili su 10 restorana brze hrane, nezadovoljni označavanjem alergena
Stručnjaci Međunarodnog instituta za potrošačka istraživanje (MIPOR) posjetili su 10 restorana brze hrane u pet slovenskih gradova i provjerili je li označavanj ...
Sa završenim studijem psihologije može se ostvariti krasan posao i napredovanje u njemu
Kako je područje psihologije toliko raznoliko, mogućnosti zaposlenja su beskrajne! ...
Anketa


NALAZITE SE U > Razgovor s povodom
Veliki direktori tvrtki poput Samsunga često će prvo ići kod poznatih proricatelja budućnosti, a tek onda donijeti neku važnu poslovnu odluku
Objavljeno: 10.07.2020. 11:10  
Nikica Dorešić: Čovjek koji se tražio u životu, od prirodnjaka prošao svijet duhovnosti i na kraju postao zaljubljenik u turizam. I u – Korejke.
Nikica Dorešić: Čovjek koji se tražio u životu, od prirodnjaka prošao svijet duhovnosti i na kraju postao zaljubljenik u turizam. I u – Korejke.

Nikica Dorešić (desno)

Prilikom putovanja u Južnu Koreju (Republika Koreja) još za boravka u Japanu napisao sam kako me čeka ta poluotočna država. Tko bi mi pomogao, ako ne draga Spomenka Saraga, producentica i filmašica, koja je odmah poslala sve Nikičine podatke da mu se javim. Kada smo se sreli u Seulu prvo sam saznao kako su Korejke najljepše žene, a zatim koliko voli Hrvatsku i sagorijeva za hrvatski turizam. 

 

Razgovarao: Željko Marušić

- Nikice, odakle ta velika ljubav prema Korejkama?

Slučajno sam upoznao jednu od njih u Zagrebu i kada me tijekom zajedničkog izleta na Sljeme očarala šarmom, ljepotom i dobrotom, za mene od tada više nije bilo povratka.

 

- Dakle, to je bio razlog preseljenja u ovu, nama neobičnu, državu?

To je bio jedan od važnijih razloga, ali nije i jedini, jer sam prije dolaska u Koreju već imao više korejskih prijatelja i počeli su me zanimati njihova kultura, jezik i način života. Shvatio sam da bih mogao tamo jednom otići i vidjeti kako bi mi se svidio život u Koreji.

 

- Prošlo je godinu dana od vjenčanja s Korejkom, kako kažeš, njihovom Dalmatinkom? Kako izgleda suživot tako različitih kultura?

Da, od milja i iz nostalgije suprugu zovem Dalmatinkom jer potječe s juga Koreje, grada Busana smještenog na moru i koji je, kao i Split, drugi najveći grad u državi. Korejke su lijepe i pune strasti, ali nema s njima zafrkancije

Iako je Koreja već jedna suvremena kapitalistička država, još uvijek znaju stariji naraštaji njihovih roditelja i baka i djedova biti vrlo konzervativni. Danas već nije neobično vidjeti međurasne parove u Koreji. Svake godine ih je više, ali u mom slučaju njeni roditelji nikada prije nisu imali izravan doticaj s nekim strancem tako da je naše međusobno privikavanje trajalo malo dulje. Ni manje ni više negoli jedno cijelo desetljeće dok nisam dobio dozvolu za vjenčanje. Naime, kod njih nije običaj da mladić dolazi djevojci u kuću kod roditelja sve do službenog upoznavanja ili pregovora oko vjenčanja.  

U našem slučaju, moja sadašnja punica bila je, onako, još malo žešća glava kuće i Bič božji u jednoj osobi, tako da kćeri nije dozvolila da tati kaže za nas sve dok ona sama nije "probavila” taj naš odnos. Ali, naravno, jednom kad mi je dala mogućnost da se upoznamo, a s obzirom da već tečno govorim korejski i poznam njihove običaje, a i nisam baš neki potepenko (položaj i posao budućeg supruga je ovdje bitan čimbenik za osvajanje roditelja), vrlo brzo sam "osvojio” i nju. Tko čeka taj dočeka, kažu, što mogu posvjedočiti na vlastitom primjeru jer smo sada punica, punac, supruga, njen brat i ja kao jedna složna obitelj, Bogu fala

 

- Što odlikuje Korejce? Znam da mame žele da njihova djeca imaju najmanje dva fakulteta. Kako izgleda njihovo školovanje, obiteljski odnos?

Jedan od ključnih čimbenika koji je pridonio strelovitom gospodarskom razvitku Južne Koreje je svakako odlučnost naroda, od vladajućih političara i elita do običnih ljudi na cesti, da se obrazovanje ne samo proglasi prioritetom kroz tih nekoliko desetljeća, nego da se uspostavi sustav obrazovanja i država izgradi takvu infrastrukturu od osnovnog do visokog školstva kojeg se sada, nakon 40 godina stalnog ulaganja, može pohvaliti da je uz bok najboljim obrazovnim praksama u svijetu. Tako je 2017. godine Republika Koreja proglašena za najbolje obrazovanu državu na svijetu. Uz to je njegovana i zadržana ona, po meni, jako važna društvena komponentna u društvu da se učitelje i profesore cijeni i nagrađuje možda i više od drugih zanimanja. 

Osim državnih škola i fakulteta, država je stvorila i pogodnu klimu za uspostavu mnogobrojnih privatnih akademija, obrazovnih instituta i sveučilišta koji su postali jedna nezaustavljiva mašinerija i veliki posao ovdje. Samo na dodatnu privatnu izvanškolsku nastavu prošle su godine Korejci potrošili 21 milijardu američkih dolara, a u prosjeku obitelji odvajaju oko 300 USD po jednom djetetu za mjesečnu izvanškolsku privatnu nastavu. 

Ali zato djeca od prvog razreda osnovne škole do kraja srednje škole idu prvo u redovnu školu, pa onda cijeli dan borave u dodatnim privatnim školama, često do kasno u noć, gdje opet uče iste one predmete od materinjeg jezika, matematike, engleskog, do sviranja klavira ili taekwondoa. Pogotovo im je zgustnut raspored i viseštruko zadana zadaća u razdoblju kad su najosjetljiviji (od 12 do 18 godina starosti), dok pohađaju „middle” i „high school", kada se znaju pripremati danonoćno za veliki i najveći cilj njihovog mladog života, a to je odlično položiti upisni ispit za jedan od najboljih fakulteta – koji onda kao jamče i najbolji posao, poput zaposlenja u jednom od korejskih velikih multinacionalnih korporacija ili konglomerata poput Samsunga, LG-a, Hyundaia itd. 

U tom životnom razdoblju roditelji, a posebno mame, koje su većinom kućanice, nadgledaju svoju djecu kao kobci, kako bi učila i pisala te dvostruke i trostruke zadaće po cijeli dan, ponekad do same ponoći. Čuo sam da se uvriježila i kolokvijalna poslovica koja kaže da: „Dijete koje spava više od četiri sata na dan (u tom razdoblju do 12. do 18. godine priprema za fakultet), neće se uspjeti upisati na željeno sveučilište. A ono koje spava četiri ili manje sati hoće”. Dakle, ipak malo preokrutno za moj svjetonazor, ali sada kad sam se toga nagledao svih ovih godina mogu razumijeti zašto je to tako. I sam sam svjedok toj neprestanoj brizi, stresu i strahu roditelja da im dijete nikako ne smije „zakazati” što se tiče tog obrazovnog rankinga koji je u njihovom društvu vrlo bitan čimbenik za budući novčani boljitak svake osobe.  

A, budući da je engleski jezik jedan od tih ključnih „životnih” predmeta u Južnoj Koreji, postoji "mali milijun” engleskih škola i školica svih vrsta u svakoj četvrti. Tako da i većina stranaca koji dođu u Južnu Koreju, pogotovo onih koji dolaze iz država u kojima im je engleski prvi jezik, uvijek mogu pronaći neki povremeni posao sa strane bilo u privatnoj školi ili izravno davajući poduku iz engleskog. I bez obzira što mladi Korejci uče taj engleski praktički od vrtića do kraja fakulteta do sada su ga naraštaji teško savladavali i izgovor im je dosta slab. To je i zbog nedostatka kvalificiranih domaćih učitelja engleskog koji i sami engleski ne znaju dobro, a predaju ga, a i zbog toga sto se korejski i engleski jezik uvelike razlikuju po strukturi rečenice i općenito po gramatičkim formama. Iako se stanje s ovim najmlađim naraštajima polako popravlja, jer su i oni vrlo često na „dudi” interneta, neprekidno igrajući svjetski popularne igrice, većina svih iznad 40 godina jako slabo govore ili se boje govoriti engleski jezik, kako ne bi ispali „glupi". 

 Zato je, evo, moj savjet za sve one koji žele napraviti bilo kakav posao s Južnom Korejom, da uzmu u obzir to da većina njihovih direktora i zaposlenika slabo barata engleskim i da vole da im je sve na korejskom, od poslovnih brošura, do internetskih stranica. Kao što imaju i posebnu poslovnu kulturu koja je posebna. Zbog toga nije lako raditi s Korejcima na dulje staze, osim ako nemate nekog poput mene koji dobro poznajem njihov jezik i običaje. Iz tog istog razloga, korejske putničke agencije i touroperatori na primjer, više vole raditi s „njihovim” Korejcima koji su otvorili svoje tvrtke u Europi, negoli s lokalnim tvrtkama. 

 

- Primijetio sam jednom zgodom kako mladić miluje djevojku po kosi, iako mi je izgledalo više kao da je udara po glavi, a onda si mi objasnio kako je riječ o velikoj ljubavi. Kako?

Pa da, haha...I meni se često čini kao da ih onako malo puknu po glavi, kao od milja. A valjda onda cura misli kako je to neki izljev ljubavi valjda, ha, ha... A ne znam, druga je to ipak kultura, daleka, iako mi se ponekad čini kao da gledam onu našu staru omiljenu seriju „Prosjaci i sinovi”. Trebalo bi malo detaljnije i dublje proučiti za neki pametniji zaključak. Čini mi se da je Koreja jedan zanimljiv spoj patrijarhata na van, znaći da se svi prave pred drugim ljudima kako je otac glava obitelji i neprikosnoveni glas u kući, dok je unutar četiri zida ipak žena glavna. Koreja ima dugu konfucionističku tradiciju koja još uvijek prevladava među starijim naraštajima, iako se to mijenja s utjecajem Zapada, interneta i Milenijalaca. 

 

- Sada ću te pitati jesi li posustao pred ženom? Kažu da Korejke od supruga naprave tvornicu novca oduzevši mu novčanik, odgoj djece i stisnu ih za… hmm…?

Pa znaš, moj Željko, kako kažu, gdje ima dima ima i vatre. Uglavnom je istina da je ovo cijelo društvo izuzetno okrenuto materijalnom napretku iznad drugih stvari u životu. A žene su uvijek bile te, u svim kulturama i civilizacijama, koje su se više od muškaraca brinule za sigurnost kako doma, obitelji, pa onda i o novcu. A to da korejski muževi daju svoju karticu ženi nakon braka – istina je. Ili barem, ako ne daju karticu, onda moraju polagati račun za svaki novčić koji su potrošili. Jer znaš, nikad dosta novca, po tom materijalističkom svjetonazoru. I nikad ne znaš kad će slijedeća kriza nastupiti, ili u koju bolju školu treba dijete upisati. Ali ima nešto i u tome da su Korejci, pogotovo muškarci, vrlo skloni brzanju, žurbi, nestrpljivosti. Tako je vjerojatno i s raspolaganjem novcem. Pa onda često muževi znaju ući u riskantne poslovne sheme i izgubiti puno novca. Dosta sam se toga isto naslušao i nagledao u ovih 15 godina. Tako da s tog stajališta mogu potpuno razumjeti zašto bi supruga mogla biti više konzervativna po pitanju novca. 

 

- Kolika je zarada prosječno Korejca i na što najviše troše novac?

Prosječna plaća je oko 3000 USD, s tim da postoji sustav bonusa i povećanja plaće s radnim stažom, pogotovo ako netko radi u nekoj od najboljih korporacija poput Samsunga ili LG-a. 

U Koreji je kupovina stana bitna skupa stavka budući da su im stanovi jedni od najskupljih na svijetu, posebice u Seulu. Onda je tu vjerojatno dug za otplatu automobila, pa troše na obrazovanje djece, gostionice i onda putovanja bilo unutar ili izvan Južne Koreje. Naravno da se vole zabaviti i to im je u velikim gradovima obilato omogućeno na sve moguće načine. Kocka je koliko znam zabranjena u Koreji, osim na jednom ili dva mjesta. Znam za jedno hotelsko naselje na vrhu jedne planine daleko od grada gdje mogu kockati. I mislim da su doneseni takvi zakoni zbog te sklonosti da riskiraju. Piju "k’o Zagorci", ali im je rakija od riže nešto slabija, mislim sa samo oko 14% alkohola, pa se opijaju polako, rekli bi Bosanci: natanane. Prostitucije ima, ali je strogo kontrolirana i raspoređena. 

 

- Vole li Korejci putovati? Naime, odsječeni su od svijeta zbog Sjeverne Koreje, pa im preostaju morski putovi ili letenje zrakoplovom.

Da, vole jako putovati po cijelom svijetu, i taj trend sve više raste. Mislim da je točan podatak da više od pola stanovništva putuje svake godine u inozemstvo, što bi bilo više od 25 milijuna ljudi. Puno putuju u bliža odredišta, od Japana do jugoistočne Azije, ali su jako popularna i daleka odredišta poput Australije, Amerike i Evrope.

 

- Što Korejci vole na odmoru? Sunčaju se klasično, što nudimo našim gostima, ili traže doživljaje zabave, kulturna dobra i slično?

Uglavnom se ne kupaju baš. Mislim da ih više od pola ne zna plivati, a boje se i Sunca da ne dobe rak kože, ili ne izgube njihov lijepi ten u koji obilato ulažu godinama, pa su im žene često zakrabuljene odjećom i šeširima radi zaštite. Zbog toga uglavnom slikaju mjesta u koja idu, od prirode do kulturne baštine, a jako vole izvorna jela, ali ne vole slano, i vole vidjeti i sudjelovati u mjesnim običajima. Postoji posebna riječ na korejskom „čehom” koja ima značenje izravnog aktivnog iskustva, a ne samo pasivnog. Dakle, vole kad ih se pozove zamijesiti kruh ili ukrasiti licitarsko srce.

 

- Gdje je tu Hrvatska sa svojom ponudom? Imaš li povratne informacije o njihovom zadovoljstvu i što im nedostaje kod nas?

Hrvatska za sada ima odličan ugled u Koreji zahvaljujuci korejskim reality showovima. Misle da smo prirodno lijepa i romantična država zbog naše kulturne baštine koja im liči na talijansku. Kao što sam maloprije rekao, očekuju nešto više od dobrog hotela i pogleda, očekuju zabavu do iza ponoći, žele kušati tradicionalnu kuhinju, sudjelovati na našim festivalima i starim običajima. Žele kupiti izvorne suvenire koji nisu iz Kine, nego ručno rađeni, ili organsku zdravu hranu i proizvode. Žele dobiti više informacija o Hrvatskoj i čitati promotivne web-stranice na korejskom jeziku. 

Ali trebamo znati da su jako osvješćeni potrošači koji odlično znaju odrediti omjer vrijednosti nekog proizvoda i cijene. Tako da kod njih neće proći nerazumno podizanje cijena ako je proizvod samo prosječan. Ali ako imate vrhunsku ponudu onda će platiti koliko god treba. Na primjer, oni bi išli u turizam u Australiju samo da kupe neko skupo krzno ili Prada torbice u Dubaiu. Tada se, po povratku, mogu pohvaliti prijateljicama i kolegama na poslu kako posjeduju nešto jedinstveno. Na žalost, to što naši ljude misle da je tzv. vrhunska ponuda ne mora i biti tako, kada se to usporedi na svjetskoj razini, a koja je razina većine Korejaca. 

 

- Veliku ulogu ste odrigrali i ti i Spomenka Saraga i naš zajednički prijatelj Jay Lee, režiser, oko snimanja televizijskih reality showova u Hrvatskoj. Je li to bilo teško ostvariti?

Od 2009. godine, nekih pet godina prije tog famoznog buma dolaska korejskih turista u Lijepu našu, dobio sam priliku koordinirati i sudjelovati na medijskim projektima kroz koji bi korejske TV stanice i ekipe dolazile snimati dokumentarce i priloge o Hrvatskoj. A nakon tog reality showa „Sisters Over Flowers” sve kao da je ekplodiralo, tako da sam imao i s južnokorejske strane više upita o mogućem dobijanju sponzorstava ili subvencija od naše države za snimanje sličnih projekata. Jedan takav projekt, korejski reality show „The Friends in Croatia” odrađen je 2015. godine. Tada smo doveli jednog od najpoznatijih muških glumaca u Zagreb, Liku i Istru. Tada sam upoznao našu proslavljenu producenticu Spomenku Saragu i jednog od najboljih korejskih producenata gosp. Leeja. Iako je to bio dosta zahtjevan projekt s obzirom na kratkoću vremena za pripreme, organizaciju i jako zgusnut plan snimanja, na kraju je sve odlično završilo. A nas troje smo se međusobno iskalili i zbližili u jedan dobar radni tim koji je znao kako prevladati sve prepreke i poteškoće koje se sigurno moraju javiti kada se odjednom na istom mjestu okupi dvadeset Korejaca i Hrvata koji imaju vrlo različite kulturne i poslovne navike. Od tada često surađujemo na raznim projektima promovirajući Hrvatsku u Koreji, Kini pa i u cijeloj Aziji.

 

- Iako te znaju pojedine turističke zajednice, prilikom predstavljanja u Južnoj Koreji, pozvati kao prevoditelja primijetio sam da na kraju postajes suorganizator. Koliko uopće naši ljudi znaju o Južnoj Koreji?

Da, do sada sam, između ostalog, u proteklih deset godina radio na mnogim promotivnim i marketinškim događajima na temu Hrvatska-Koreja, od prevođenja pri posjeti hrvatskih diplomatskih i gospodarskih izaslanstva Južnoj Koreji, do organizacije štandova na turističkim i gospodarskim sajmovima, ili bio prezentator na korejskom jeziku prilikom turističkih radionica. Vodio sam i marketinške kampanje za hrvatske izvoznike, te bio direktor predstavništva u Seulu za hrvatske turističke agencije. To mi je dalo širinu iskustva, da mogu sagledati kako bolje povezati jednu i drugu stranu, i kako na najbrži način stvoriti uvjete za win-win suradnju. 

Od konkretnih uputa za hrvatke izvoznike i turističke agencije, općenito bih istaknuo kako još uvijek postoji nedostatak razumijevanja o tome da ne dolaze u Europu, gdje važe europska pravila poslovanja, nego u daleko istočnu državu koja ima svoja pravila. To znači da trebaju imati na umu da je to visoko kompetitivno, razvijeno suvremeno tržište, u koje se treba ulagati na dulje staze kako bi bilo odgovarajućih rezultata. Želim jasno reći da nije dovoljno otići na jedan sajam godišnje u Južnu Koreju, s brošurama na engleskom jeziku, bez prevoditelja i bez poznavanja njihovog tržišta. Sve uspješne strane tvrtke u Koreji imaju ovdje predstavništva i ulazu u ovo tržiste temeljem ulaganja od najmanje nekoliko godina. I da je razvijanje lokalne poslovne mreže jedan od ključnih uvjeta za uspjeh. 

 

- Moj prvi odlazak u Južnu Koreju, točnije Seul, bio je preko turističke agencije. Po njima bi sve to bilo jadno. Zahvaljujući tebi i tvojoj današnjoj ženi vidio sam pravu Koreju. Istakni deset stvari koje neizostavno treba vidjeti.

U Seulu i okolici ima toliko toga za vidjeti da bi mogli ostati i mjesec dana. Grad Seul ima nekoliko svojih centara, od one obavezne stare jezgre oko gradske vijećnice, gdje se nalazi nekoliko kraljevskih palača, lijepa šetnica uz potok Cheonggyecheon, shopping područje Myeongdong, do Namsan Towera, ratnog muzeja ili drugih centara poput popularnog Gangnama (po kojem je Gangnam Style pjesma dobila i ime) gdje se nalazi i najviša zgrada u Koreji, Lotte Tower sa svojih 123 kata i 555 metara visine, što je svrstava u pet najviših zgrada na svijetu. Ako će vam i političke prilike sa Sjevernom Korejom to dopustiti, možete se zaletiti i na jednodnevni izlet u Demilitariziranu zonu (DMZ) i vidjeti Sjevernu Koreju izbliza.

Ali Južna Koreja je puna prekrasnih tradicionalnih gradova poput Gyeongju ili njihovog Splita na moru – Busana, koji je drugi najveći grad Južne Koreje.

 

Nikica me odveo u njihovu „Tkalčićevu ulicu” s nizom kafića i restorana odakle sam otišao osupnut. Tako mi se dogodilo da sam za ulazak u jedan kafić bio prestar (Halo? Zar ja?), u drugom sam mogao slikati do mile volje i saznati dosta o Korejkama. 

 

Budući da su mladi ljudi u dosta velikom stresu zbog školovanja sve do završetka srednje škole ili fakulteta, čini mi se da počnu malo živjeti i izgrađvati svoj životni put tek od 23. ili 24. godine života. Od tada pa do 30. godine imaju malo vremena iskušavati život, putovati i mijenjati ljubavi ako žele. A onda je nekako uvriježeno da je ta trideseta godina neka imaginarna granica kad bi se trebali početi vjenčati. Posebno je snažan društveni pritisak prema ženama jer se kaže da je već stara čim pređe tridesetu. Stoga treba temeljito tražiti mogućeg mužjaka, oprostite, budućeg supruga. A i muškarcima nije lako jer se od njih očekuje da mogu platiti, to jest kupiti stan za bračni život koji stoji najmanje nekoliko stotina tisuća dolara. 

 

- Posebnost te zabavne četvrti Itewon je između ostalog i ćevabdžinica, kafić u vlasništvu najpoznatije gay osobe i blizina američke četvrti, zar ne?

Da, u središnje dijelu Seula pod imenom Itewon, koja se nalazi blizu američke baze i zbog koje se i razvila, ima svega i svačeg. Nešto je poput Shinjuku u Tokiju. Posebice zadnjih godina, budući da su mladi milenijski Korejci odlični potrošači i stalno željni nečeg novog,   otvoreno je puno restorana, barova, pubova i diskoteka. Neki od poznatijih restorana su u vlasništvu gospodina Hong Seok-Cheon, koji je prva poznatija medijska osoba koja je javno priznala da je gay i koji je prihvaćen u društvu kao pravi celebriti i uspješan poslovni čovjek. 

 

Šetajući našim gradovima mogli smo vidjeti puno turista iz Azije, uglavnom Japanaca, Kineza i Korejaca. Prirodno je da ih ne raspoznajemo. Sve ih doživljavamo kao Japance, ili ponekad kao Kineze, a odlika je da puno fotografiraju. Uglavnom, to je sve što znamo o njima i ne pitamo se što jedu na putu i kako podnose našu hranu.

 

- Korejsku hranu voliš ili ne voliš. Ja je ne volim. Srećom, u blizini hotela sam otkrio odličan američki restoran s bavarskim kobasicama (ha, ha…). Opiši nam korejsku kuhinju, molim.

Postupno sam zavolio korejsku kuhinju i sve višemi godi. Općenito jedu ljutu hranu, ali i puno morskih plodova i povrća. Na primjer, najpoznatiji prilog im je kimchi, koji je zapravo ljuto fermentirani kupus i dolazi kao prilog uz skoro svako jelo. A tradicionalno piju puno zelenih i biljnih čajeva, jedu male obroke mesa,a na stolu je puno zdjelica s prilozima. Korejska hrana mi se čini zdravom hranom. Zato ćete rijetko vidjeti na ulici debelog Korejca, iako ih je među mladima sve više jer sada jedu u McDonaldsu, KFC-u, Burger Kingu, turski kebab, meksički buritoo, pizzu i ostale fast food specijalitete kojih je ovdje u izobilju. Tradicionalno jedu i puno raznih juhica, mesnih ili ribljih čorbica, a specijalitet je i korejski grill – bilo od svinjetine (Samgyeobsal, Galbi) ili junetine (So gui). Nakon svih tih godina razvila mi se sklonost prema korejskoj hrani. Ne, ne zaboravljam hrvatsku hranu! 

 

- Najveće iznenađenje mi je bio korejski sladoled. On bi mogao biti razlog da preselim u Južnu Koreju. Objasni nam što je to.

Zove se Bingsu. To je zapravo sitno izrezani led na koji se onda stavi ili neko izrezano voće s preljevom ili keksi ili jogurt sladoled. A ima i tradicionalni Pat-bingsu gdje se na led stavlja slatki korejski mali tamni grah, zvan Pat, kao desertni začin.

 

A da je Nikica svestran, osim što i predaje engleski jezik, no, o tome drugom zgodom, i „ljekovit" je. 

 

- Završio si tečaj bionergije kod Zdenka Domančića i nikako da kreneš s ozbiljnim iscjeljivanjem u državi poput Južne Koreje. Jednostavno ne mogu vjerovati!

Da, prirodno sam znatiželjan, a i dolazim iz obitelji pune znanstvenika, svećenika, profesora, medicinara i političara, pa mi ništa nije neobično. Kao mali sam živio u Americi i zato mi je, mislim, komunikacija na engleskim jedan od aduta, a bavim se i proučavanjem kvantne fizike, pa i, kao što si rekao, bioenergije. U tom smislu mi je jedan od uzora i naš Nikola Tesla, koji je bio ne samo izuzetan znanstveni um, nego i vrlo duhovna osoba.

A i Koreja je zemlja bogate duhovne tradicije. Od njihovog tipa šamanizma, do budizma i kršćanstva koje je zadnje pristiglo, religije i duhovnosti ovdje žive u lijepom suživotu. Nema bitnijih međusobnih vjerskih netrpeljivosti, nego kao da je društvo prihvatilo svaki oblik u svoje vrijeme i asimiliralo ga u jednu tipičnu korejsku inačicu. I vrlo su aktivni i praktični u svojoj vjeri. Tako ćete na ulicama Seula cesto vidjeti male šatore u kojima gataju tarotom ili proriču budućnost na korejsko-šamanistički način. Tako će veliki direktori tvrtki poput Samsunga često prvo ići kod poznatih proricatelja budućnosti, a tek onda donijeti neku važnu poslovnu odluku.

A što se mene tiče, da, duhovnost mi je važna u životu jer kroz nju postajem bolji čovjek i bolja osoba. Trenutno sam potpuno usmjeren na turizam, promociju Hrvatske u ovom dijelu svijeta i ostalim poslovnim projektima koje već godinama razvijam sa svojim sve širim krugom ljudi u Koreji, Japanu i na Taiwanu.

 

- Budući da su punice u Južnoj, a pretpostavljam i u Sjevernoj Koreji zakon, što tvoja kaže za bioenergetsko iscjeljivanje? Pretpostavljam da si joj sigurno nešto liječio?

Haha... Moja punica voli da joj povremeno ugodim i napunim joj baterije. Ali i ja onda odmah isto dobivam jer odlično kuha, na način koji nama Hrvatima odgovara budući da hranu više soli nego drugi pa mi je njena kuhinja konačno dovoljno slana.

 

- Razmišljaš li iscjeljivanje po metodi Zdenka Domančića ozbiljnije, profesionalno, ponuditi Korejcima?

Sve u svoje vrijeme, kako bi mudri ljudi rekli. Ali uz ovakvog sjajnog mentora kao tebe Željko, tko zna, možda uskoro otvorimo i praksu u Južnoj Koreji. 

  isprintaj članak