Ovo su najjače putovnice svijeta 2019. godine
Hrvatska se, među članicama Europske unije, već godinama nalazi u nepovoljnom položaju zajedno s Bugarskom i Rumunjskom. ...
Zašto u Aziji nose kirurške maske za lice
Stanovnici ovih država vjeruju u tradicionalnu kinesku medicinu (TCM) prema kojoj su dah i disanje sastavni su dio dobrog zdravlja, a izlaganje lošem zraku može ...
Najbolji hotelski lanci za LGBTQ osobe u SAD-u
Mnogi hoteli u SAD-u prilagođeni su LGBTQ osobama, od velikih međunarodnih lanaca do malih hotela. Pogledajmo koji hotelski lanci pozivaju LGBTQ goste i pružaju ...
Anketa


NALAZITE SE U > Odredišta
Salona je imala 60.000, a London 50.000 stanovnika u doba Dioklecijana
Objavljeno: 22.05.2019. 18:26  
Nima Splita do Splita...
Nima Splita do Splita...
  • Nima Splita do Splita...
  • Nima Splita do Splita...
  • Nima Splita do Splita...
  • Nima Splita do Splita...
  • Nima Splita do Splita...
  • Nima Splita do Splita...
  • Nima Splita do Splita...
  • Nima Splita do Splita...
  • Nima Splita do Splita...
  • Nima Splita do Splita...

Koliko je samo "pisama" otpjevano o ovom dalmatinskom ljepotanu? Koliko je samo "lipih riči" rečeno? Mogu slobodno reći da osobno ne poznajem nikoga tko je na pitanje: "Šta misliš o Splićanima?" ostao ravnodušan. 

 

Napisala i snimila: Marijana Perinić

 

Aspalath /Splatos, koje je dobilo ime po svibanjskoj biljci brnistri (žuki). U srednjem vijeku grad dobiva latinsko ime Spalatum, potom talijansku izvedenicu Spalatum, da bi ga Hrvati u 19. stoljeću preimenovali u Spljet, a sami se građani zezaju kako su ga, zbog svoje fjakaste prirode, sami skratili u današnji Split, te da se ne bi čudili da za koju godinu ostane samo S.

 

Svatko o Splitu ima čvrsto mišljenje. Voliš ga ili ne.

Stoga, bilo kakva osrednjost, površnost i sivilo zasigurno nisu tipična obilježja ovoga grada. On je živ, intenzivan, šarolik, ma jednostavno preupečatljiv da na vas ne bio ostavio nikakav dojam.

Poseban je i nekako divlji. Baš kao i njegovi građani. Nemojte me krivo shvatiti, jer upravo je ta živahnost, drskost, otvorenost i temperament ono što ih čini zanimljivima, a podjednako i šarmantnima, čime vas već na prvom susretu obaraju s nogu.

Primjerice, nema šanse da jedna plavuša prođe Marmontovom, a da ne dobije barem tri glasna komentara, i to naravno od muške strane. Od sasvim nevinog: "Alo curo, a jel ti triba pomoć sa tim kesama”, pa do neizbježne ponude za brak. U svakom slučaju, ako se ne osjećate baš dobro, prošećite taj dan središtem Splita, jer će vam usputni prolaznici sigurno podići raspoloženje. U ovom se gradu kao turista jednostavno ne možete osjetiti nepozvanima, a upravo za to je i ponajviše "kriv” glasan humor prolaznika.

 

Dobro i žene će vas isto tako komentirati, ali potiho, da se ne čuje. 

E sad, kad smo već kod Splićanki, reći ću samo da nije za ludu onaj trač kako su "najlipše žene na svitu”. Stoga u ljepotu ovih "boljih polovica” nemojte niti sekunde posumnjati. Prgave, otvorene, brbljave, ali podjednako lijepe i zgodne. Na njihovoj vitkosti i dugim nogama im mogu pozavidjeti i najljepše missice svijeta. Ma, ustvari koje missice?! Kad su upravo naše Splićanke i najčešće osvajale tu titulu. Na pitanje: "Pa kako to da su tako zgodne...od čega se te žene hrane?”, građani mi, s pritajenim smiješkom, odgovaraju: "Ma mora da je od mora i od sunca...”. No, ipak bih prije rekla da je od "zdrave spize”, jer kada vam svakodnevni menu sadržava blitvu, tada ne možete imati niti gram viška. Zbog čega su i same Splićanke dobile onaj, pomalo bezobrazan, nadimak "Blitvarke”! No, da ja izgledam kao hodajuća replika jedne Fani Čapalije, sigurno ne bi imala ništa protiv tog nadimka. 

 

No, kakvi su Splićani s druge strane?

Visoki, zgodni i glasni.

Već sam spomenula kako su turbo-šarmanti, ali i dišpetuozni (čitaj: inatljivi), jer ako ih na bilo koji način naljutite, ma nema šanse da vam to neće vratiti. I to dvostruko.

Za sebe kažu da im je jedina mana što su malo "lini” (čitaj: lijeni) jer ih često zna uhvatiti fjaka, pa je neizbježno u popodnevnim satima "otić’ ubit’ oko”. No, moram priznati da je meni ta "splitska fjaka” ipak malo kontradiktorna jer, kada pogledate tko su ipak najveće face Lijepe naše, sigurno će te u bilo kojoj "branši” pronaći barem jednoga Spliću. Od Tonija Kukoća, Dina Rađe, Severine, Olivera, Gibonnija, samo su neka imena koja nam dokazuju da kada se Splićo uhvati nečega, onda završi samo među najboljima! Bez obzira na tu spomenutu fjaku.

 

Reklo bi se da u Splitu ljudi stvarno znaju živjeti.

Kako se grad smjestio na najtoplijem području sjeverne obale Sredozemlja, njegovi građani bezbrižno uživaju u 2700 sunčanih sati godišnje, zbog čega je i zimi tu ugodno za život. Zbog čega su česte kavice na splitskoj rivi, a za vrijeme ljetnih mjeseci i "Picigin” na gradskoj plaži Bačvice, tzv. Bačama. No, morate znati da službena sezona Picigina ne ovisi o godišnjem dobu, jer oni ekstremni zaljubljenici ga znaju zaigrati i usred zime. Bitno je samo da ne pada kiša.

Nema tog Splićana koji u životu nije "bacija na picigin” na svojim Bačama. Mislim da bi to bilo isto kao da upoznate Zagrepčanina koji nikad nije otpliva na Jarunu ili Osječana koji nije utočio noge u svojoj Dravi. Jednostavno nemoguće!

A koliko Splićani stvarno vole zapjevat’ najbolje dokazuje i već Splitski festival. Inače, Split je grad sa dugom tradicijom opere i baleta, glazbenog i filmskog festivala, te razuzdanog zimskog karnevala. Još jedan od značajnih događanja je i Dioklecijanova večera ili tzv. "Toga party” koja se održava u kolovozu svake godine. Samo za tu priliku se građani obuku u rimske toge, kada se hedonistički časte i uživaju u rimskim specijalitetima začinjenima garom (ribljom utrobom). U sklopu večere bude i "Gladijatorska borba” na kojem se bore, dajte zamislite, velike žene i  mršavi muškarci. Eto napokon jednog sporta u kojem bi zasigurno mogla osvojiti prvo mjesto...

 

A kad smo već kod hrane, znate li koja je tipična splitska spiza?

Na to pitanje su mi, barem njih desetorica, dala istovjetan odgovo: Pašticada s njokima! 

Iako na prvi pogled ta pašticada izgleda sasvim obično, sama priprema je i više nego komplicirana jer zahtijeva 24-satno mariniranje teletine u vinu s limunom i ružmarinom. No, kako kaže ona stara: za sve dobre stvari se valja potruditi!

U Splitu je večeru najbolje započeti pravom domaćom travaricom ili lozom, potom se "zasladiti” pršutom, slanim srdelama ili sirom iz ulja, a tek onda baciti na crni rižot, pečenu janjetinu ili već spomenutu pašticadu. Ako obožavate ribu, Split će vas raspametiti ribljom ponudom od ukusnog lubina, lista, pa do škampi i ostalih plodovima mora. Ako vam to još nije dosta, za sam kraj će vas ponuditi, baš kao i njihovi južni susjedi - Dubrovčani, s dobrom, starom – rožatom! 

 

A ako je vam slučajno netko rekao da u ponudi nema finog vina, grdno su je lagao!

Uz predjelo i glavno jelo najbolje idu bijela vina: Poštip, Maraština, Grk, Bogdanuša, a od crnih pak: Dingač, Postup, Faros i Babić. I onda tek nakon rožate, ne preostaje vam ništa drugo nego ovu dugometražnu "uživanciju” zasladiti dobrim prošekom. I tako ...počevši od travarice pa sve do prošeka, sigurno je samo jedno, a to je da će vam Split ostati u jako lijepom, ali i podjednako mutnom sjećanju.

U gradu uistinu ima puno konoba i restorana za preporučiti, pa ću izdvojiti samo neke: Hvaranin, Varoš, Sperum, Grasso, Boban, Picollo, Marul, Bajamonte, Apetit, Nostromo, Black Cat itd. No, ako upitate nekog lokalca gdje najviše od svega voli otići na ribu reći će vam "U Fife!”. Simpatična konoba na dnu rive koja nudi dobru spizu, ali još bolje cijene. Zanimljivo je kako je uvijek krcata, stoga se nemojte začuditi ako vam osoblje za vaš stol posjedne nekoga stranca koji već pola sata čeka svoje mjesto, jer kako kažu "Zašto bi bidan čovik osta bez večere”. 

 

Osim svoje ljepote, dobre hrane i pića, Split ima još puno drugih kvaliteta.

Ovo je industrijski, sveučilišni i gospodarski centar cijele regije. Dobro je znati kako je Split danas drugi po veličini u Hrvatskoj s oko 200.000 stanovnika, od čega ih oko 3.000 i dalje ponosno diše, i to punim plućima, u svojoj Dioklecijanovoj palači, staroj više od 1.700 godina.

Za samu povijest grada se, u najkraćim mogućim crtama, može reći da je prošla uistinu burna razdoblja. Pretpostavlja se da je na području današnjeg centra još u antici postojalo grčko naselje Aspalath /Splatos, koje je dobilo ime po svibanjskoj biljci brnistri (žuki). U srednjem vijeku grad dobiva latinsko ime Spalatum, potom talijansku izvedenicu Spalatum, da bi ga Hrvati u 19. stoljeću preimenovali u Spljet, a sami se građani zezaju kako su ga, zbog svoje fjakaste prirode, sami skratili u današnji Split, te da se ne bi čudili da za koju godinu ostane samo S.

 

Od čitave povijesti najznačajnije je razdoblje Rima, kojega je obilježio car Dioklecijan.

Smjenjivale su se potom u gradu mnoge vlasti, od hrvatskih kraljeva u 10. stoljeću, preko mađarske i mletačke uprave, pa do francuskih vladara i Austro-ugarske monarhije.

Koliko je Salona, u Dioklecijanovo vrijeme bila značajna, tumači nam zgodna informacija kako je imala oko 60.000 stanovnika, a tadašnji London oko 50.000. 

Inače rodom iz Solina (Salone), originalnog imena Diokles, Dioklecijan je potekao iz skromne obitelji. U 4 st. naše ere, kada je otišao u mirovinu, odlučio je na mjestu današnjeg Splita sagraditi svoju palaču, veličine oko 30.000 metara kvadratnih. Međutim. najnovija teorija kaže da palača nikad nije bila samo mjesto za odmor, nego prava tvornica za preradu vune. Sam Dioklecijan je uistinu bio dojmljiva osoba, o kome su napisane brojne pričice i legende. Za njegovog dvadesetogodišnjeg autoritativnog vladanja, najjače su ga obilježile, a ujedno i opisale tri osobine. On je bio, prije svega, veliki graditelj koji je svojedobno izgradio i poznate Terme u Rimu, iako ih zapravo nikada nije posjetio. Za razliku od drugih vladara, za Dioklecijana nije bila karakteristična škrtost, što najbolje dokazuju donošene sfinge i brojni stupovi iz Egipta, te izgrađeni vodovod koji i danas dovodi vodu iz izvora rijeke Jadro.

Potom je Dioklecijan bio i veliki reformator Rimskoga Carstva jer je uveo sustav zvan tetrarhija, što podrazumijeva istovremenu vladavinu četiriju vladara. 

Bio je i progonitelj kršćana, i to zbog samo njemu logičnog razloga, jer je samoga sebe smatrao Bogom, tj. sinom Jupiterovim. A koliko mu je ego bio jak, tumači i činjenica kako je za samoga sebe znao govoriti MI, primjerice: Mi idemo spavati... mi smo gladni... mi idemo u šetnju. Njegovi robovi i podanici ga u nijednom slučaju nisu smjeli pogledati u oči, te bi se pred njegovom pojavom morali baciti na pod, najčešće kada bi se obraćao svome narodu na Peristilu, nekadašnjem mjestu njegova obožavanja. Zna se da je vladao svega dvadesetak godina, ali se ne zna točno kako je umro. Legenda kaže kako je jednoga dana šećući po balkonu svoje palače, ugledao veliki križ kako izranja iz mora, te doživio pokajanje zbog progona velikog broja kršćana, te se bacio u more. No, mnogi ipak tvrde da je umro prirodnom smrću jer je, za tadašnje prilike, i živio dosta kasno, do svoje 72. godine života.

U sjevernom dijelu njegove palače tada su bili smješteni služinčad i vojska, dok su južno bile careve odaje. Upravo ispod tih odaja su danas očuvani čuveni Dioklecijanovi podrumi, do kojih se dolazilo isključivo s mora ili sa središnjeg trga Peristila. Po samom rasporedu su jednaki gornjem katu, gdje je bio carev stan, kojemu su podrumi zapravo bili nosiva konstrukcija. Carski je dvor na taj način bio podignut iznad razine mora, a čitav podrumski prostor je tijekom stoljeća ostao neizmijenjen. Kažu da je imao i uporabnu namjenu jer se tu sačuvan i jedan tijesak za grožđe ili masline, ali po svojoj prilici iz ranog srednjeg vijeka.

Zanimljivo je kako je gradnja palače trajala svega 10 godina, jer je na njoj je radilo više od 1000 robova. Naime, kažu da za Dioklecijanovog vremena, zbog velikog priljeva vode ti podrumi nisu baš bili u upotrebi, iako ih je on htio iskoristiti na čuvanje svoga vina. Kasnije, u Srednjem vijeku, stanovništvo je kroz velike otvore u podrume bacalo smeće i drugi otpad. Cijelo to vrijeme nikome nije padalo na pamet da se ispod krije takva dojmljiva kulturna baština. Sve do II. svjetskog rata kada je na palaču bačena bomba, koja je otkrila kako su podrumi u odličnom stanju, i to zahvaljujući otpadu koji ih je stoljećima održao u neizmijenjenom stanju. Nakon toga pronalaska, podrumi su neko vrijeme bili poznata splitska diskoteka, da bi tek krajem 70-tih došli pod zaštitu UNESCO-a., kada je cijela palača u konačnici i zaštićena.

U Dioklecijanovo vrijeme palača je imala vojne tabore, te dvije glavne ulice: Cardo i Dekumanus. Dekumanus je dobio naziv po desetorici vojnika koji su, rame uz rame, morali proći tom ulicom, jer je ona trebala imati upravo tu širinu. Danas su od kompleksa sačuvane zidine, četiri vrata (Zlatna - Porta Aurea; Srebrna - Porta Argentea; Željezna - Porta Ferrea i Mjedena - Porta Aenea), carev mauzolej (danas katedrala sv. Duje), kutne kule, Jupiterov hram ili Hram svih bogova, središnji trg - Peristil, te neposredno na jug od Peristila - Vestibul.

Najznačajnija zgrada u cijeloj palači je mauzolej u kojem je sam Dioklecijan svojedobno bio pokopan. No, dolaskom Slavena i Avara u 7. stoljeću, povijest se bitno promijenila. Kada su porušili rimsku Salonu naselili su se u današnjem Splitu, a kako su bili kršćani, htjeli su izgraditi crkvu. Od svih zgrada najviše im se svidio mauzolej u kojem je bio grob cara Dioklecijana. E sada tu opet dolazimo do jednog zanimljivog paradoksa.

Naime, za života je Dioklecijan pogubio svog najvećeg neprijatelja, sv. Duju, inače poznatog zagovaratelja i propovjednika kršćanstva, a porijeklom iz Sirije. Pa tako, kada su kršćani došli u Split, priča se da su najprije bacili u more Dioklecijanov sarkofag, te na mjestu njegova groba pokopali sv. Duju. Što hoće reći da njegovo tijelo danas leži u grobu njegovog najvećeg progonitelja.

Crkvena kupola je izvorna, a tek kasnije je dodan zvonik, na kojeg se slobodno možete popeti ukoliko se ne bojite svijet gledati iz ptičje perspektive. A koliko je sv. Duje bitan Splićanima dokazuje i splitski običaj na svadbama, kada se na vrh torte napravi njegova crkva od krokanta, koju onda mladenci moraju odrezati nožem. Tradicija kaže da, u koliko se dijelova crkva raspadne, upravo toliko će djece imati!

Šetnju grada svakako započnite u podrumima, potom posjetite crkvu sv. Duje, a zatim se uputite s druge strane Peristila gdje je smješten Jupiterov hram, koji je u 7. stoljeću pretvoren u krstionicu. Ispred njega je originalna sfinga iz Egipta, a u neposrednoj blizini i najuža ulica u Splitu, kroz koju u isto vrijeme dvije osobe ne mogu proći, zbog čega i nosi simpatičan naziv: Pusti me proć! A zatim učinite stanku i popijte kavu u Luxor kafiću na čijem je mjestu bila prva gradska vijećnica, a potom i javna kuća.

Šetnja gradom ne podrazumijeva samo Dioklecijanovu palaču. Stoga prošećite do spomenika Grguru Ninskom, za kojeg Splićani ponosno kažu da je jedini kojeg je Ivan Meštrović i službeno potpisao. Nakon što ga uhvatite za prst i zaželite želju, spustite se prema obali i pokušajte pronaći poznatu Caprianni palaču na kojoj je uklesan reljef bračnoga para, koji pokazuje komičan prikaz za vrijeme svađe na kojem se muž ženi belji, a ona mu pokazuje prst, koji je po pretpostavci onaj srednji.

U neposrednoj blizini je i Narodni trg, tzv. Pjaca na kojoj se nekoć davno šetalo i faćkalo, kojega krasi kip poznatog splitskog pjesnika Marka Marulića. Kažu da je u hotelu na samome trgu noćio i poznati svjetski pisac Bernard Shaw.

Nakon toga kupite nešto u širokoj Marmontovoj ulici, gdje ćete se usput nasmijati poznatoj pirji i fontanu "Dišpet” koje odražavaju bitnu karakteristiku građana, već spomenutu inatljivost. Kada vam bude dosta kupovanja, posjetite jedan od brojnih muzeja, a preporučam: Gradski, Arheološki i Etnografski muzej, te nezaobilaznu Galeriju Meštrović koja izlaže brojna djela našeg poznatog umjetnika iz svih razdoblja bogatog stvaralaštva. Naime, sam Meštrović je izgradio Galeriju kao dom svoje obitelji, atelijer i galerijski prostor. Građevina je uistinu dojmljiva, okružena zelenilom jadranskih vrtova u kojima su izloženi brončani kipovi. 

Ako vam se Split uistinu svidi i odlučite tu ostati živjeti, tada ćete za metar kvadratni u staroj jezgri trebati platiti i do 5000 eura, dok u samoj Kardo ulici i do 10.000.

Zanimljivo je kako danas ljudi i dalje žive u uskim prolazima, koji su izgrađeni između dvostrukih vrata za Dioklecijanovog doba. Međutim, to su mali stanovi, svega metar i pol dužine u kojima se ne možete okrenuti niti oko svoje osi. Splićani se šale na svoj račun pa tako kažu da bi čovjek koji tamo živi trebao dati Oglas u novinama: "Tražim ženu za brak, a nudim život u palači s pogledom na more”. Vjerojatno bi brojne udavače pohrlile javiti na taj oglas.

Kada se zasitite lunjanja po ovom gradu spomeniku, tada jednostavno morate završiti na legendarnoj splitskoj rivi. A tamo se nikakva užurbanost ne priznaje, što dokazuje i sama činjenica da Splićani piju svoju kavu najmanje dva sata, kada dolaze na red tračevi i priče iz svakodnevnog života. Osim picigina, uobičajeno je da se priča o politici, a o nogometu da i ne spominjem. Hajduk je svetinja, a nogomet nikako najvažnija "sporedna” stvar na svijetu. Već jednostavno najvažnija i "glavna” stvar na svijetu. Inače, je sport jako bitan, a danas vrlo malo ljudi zna da su upravo Splićani osvojili preko 80 medalja na olimpijskim igrama. Koliko su ludi za sportom dokazuje i činjenica da je i grad podređen sportu. U njemu na "svakom kantunu” možete ili igrati tenis, košarku, odbojku, plivati ili se penjati po marjanskim stijenama ili znojiti na trim stazama. 

No, ako ostajete u Splitu malo duže, zašto se ne uputiti u njegovu okolicu? Dobro je znati da se na ulazu u grad nalaze ostaci antičke Salone, inače danas najveće arheološko mjesto na istočnoj obali Jadrana. U neposrednoj blizini je i Trogir, upisan u UNESCO registar Svjetske kulturne baštine. Ako volite sport u zaleđu se skriva i Cetina uz koju se može uživati u jahanju ili na njoj u raftingu i kanuingu. A ako ipak više volite more, tada se obiđite obližnje otoke, od kojih vam je prvi (svega pola sata vožnje trajektom) Brač, potom Hvar, pa nadalje sve to Visa.                         

 

Noćni život  

Vezano uz ludi noćni provod, tu ima ponude za svakoga.

Gradska, malo starija ekipa, koja voli dobru housijanu, najčešće ide u kafiće u centru grada Puls i Gaga koji rade do dva ujutro. Nakon toga se ide u ogroman klub Vanilla u kojeg stane preko tisuću ljudi u rasponu od 18-50 godina, a pušta se kako sami kažu "mliveno meso” od poznatih Freemasonsa, sa obveznom upadicom Miše Kovača, pa onda opet malo Tiesta, pa malo Jelene Rozge. Uglavnom, petkom budu koncerti domaćih zvijezda, a subotom miks domaćih i stranih hitova.

Nekadašnja Tantra, a današnji Hemingway je definitivno broj 1 šminkersko mjesto u gradu. Cure i dečki sređeni do kraja, odličan house i šarmantni konobari pridonose odličnom provodu, a pogotovo kada dokrajčite pet, šest šarenih koktela.

Na Bačama se isto tako brije, ali kako i sami kažu, tamo najviše dolaze "dica, tj. srednjoškolci koji se vole raspojasati na narodnjake u klubu Bačvic, ili u Tropicu na domaćice. 

Eto, nadam se da sam vam ovom pričicom barem malo uspjela dočarati sve divote i ljepote ovoga grada. A koliko je zapravo istine u onoj pjesmi "Falile se Kaštelanke da su lipše neg’ Splićanke”, ipak ćete morati sami procijeniti. Samo, nemojte da vas sv. Duje čuje. Stoga svoje primjedbe zadržite samo za sebe ili barem dok ne napustite ovog dalmatinskog "Lipotana” podno Marjana.


  isprintaj članak