Smatra se da je Padova nastala od nekoliko sela u kojima su živjeli Etrušćani. Ime grada je indoeuropskog podrijetla, a označava ravnicu, koja bi ga trebala razlikovati od obližnjih okolnih brežuljaka. U IV. stoljeću prije naše ere predstavlja najvažnije središte regije Veneto. Kasnije, nakon čestih napada barbara, Padova počinje propadati, da bi 602. godine bila sravnjena sa zemljom. Oporavak počinje tek nakon tisućite godine, no sreća nije dugo trajala budući da su slijedili potresi i požari pa se najbogatije kulturno razdoblje i vjerski preporod događaju tek u 13. stoljeću, kada se osniva fakultet, drugi u Italiji i među prvima u Europi. Grad je više puta opasivan zidinama, čiji se ostaci i danas mogu vidjeti u pojedinim dijelovima, premda su rimske zidine potpuno nestale. Za razliku od njih, venetske su dobro sačuvane. Unatoč usponima i padovima, grad je danas važno gospodarsko i trgovačko središte zahvaljujući zemljopisnom položaju i neposrednoj blizini velikih prometnica. Dodatan novac gradskoj blagajni donose hodočasnici.

Salončić ljubaznosti - neoštećen

Dok se u ranim jutarnjim satima približavamo Padovi, gradu sv. Antuna Padovanskog, naš vodič, pater Ivan Bradarić priča nam o višestoljetnim vezama grada Padove sa Zadrom i potpisivanju Sporazuma o prijateljstvu između dvaju gradova. Priču prekida pred svetištem sv. Leopolda Mandića, u kojem se kratko zadržavamo. Na zidu pored njegovog groba, inače mete brojnih svjetskih hodočasnika, pažnju privlači relikvija njegove desne ruke. „Riječ je o vječnom spomenu na brojne blagoslove i odrješenja koja je učinio tom rukom“ – pojašnjava nam pater Ivan te nas poziva da se uputimo u sobicu za ispovijed. Tu je, naime, ovaj svetac, poznati ispovjednik i tješitelj, 33 godine odrješivao od grijeha i davao blagoslov i "svjetskoj eliti" koja je ponekad i satima čekala u redu da dođe k njemu. Zanimljivo je da je kratko nakon njegove smrti, 1944. godine, samostan bombardiran i urušen, a jedino što je ostalo neoštećeno bili su upravo ova mala, skromna sobica za ispovjedi, tzv. salončić ljubaznosti, i kip Bezgrešne, pred kojim je sv. Leopold svakodnevno molio i pred kojeg je dnevno donosio svježi cvijet.

Bazilika mučenika, Zaboravljene Gospe i sv. Luke

Za razliku od sv. Leopolda, o kojem svjedoče brojni tragovi, o sv. Justini, mladoj mučenici, kojoj je posvećena bazilika kraj Prato della Velle, glavnog gradskog trga koji postoji još iz rimskih vremena, malo se zna. Njezin život tako stane u jednu rečenicu: mučena u prvim stoljećima kršćanstva, osuđena na smrt iz razloga što je bila kršćanka i pokopana u grob na čijem je mjestu kasnije podignuta ova bazilika. Daleko više od same Justine zna se o njezinoj bazilici, obnavljanoj nekoliko puta nakon potresa 1117. godine, a čija fasada još i danas nije u potpunosti dovršena. No, zato je dovršen toranj uz samu baziliku, koji je sa svojih sedam velikih zvona označavao točno osam sati. Upravo tada zavirili smo u hodnik mučenika, točnije u bunar s posmrtnim ostacima mnogih mučenika iz prvih stoljeća kršćanstva. Odmah do bunara, u maloj špilji, skrivena iza ukrasnih rešetki, krije se slika Zaboravljene Gospe. Osim sarkofaga s relikvijama sv. Justine, ujedno i glavnog crkvenog oltara, bazilika čuva i relikvije sv. Luke Evanđeliste. 

Najljepši svijećnjak svijeta

Slijedio je posjet središnjoj gradskoj znamenitosti, zbog koje turisti najčešće i posjećuju Padovu - posjet bazilici sv. Antuna, odnosno mjestu njegovih zemnih ostataka. Jedna je to od najpoznatijih i najposjećenijih crkava u kršćanskom svijetu koja, osim groba ovog sveca, čuva i brojna umjetnička djela, pa se za nju često kaže da je i riznica umjetnina. Devet kapelica, osam kupola, dva zvonika i dva tornjića te šezdesetak slika s prikazom Gospe samo su neke od brojčanih odlika bazilike pred kojom dominira kip vojskovođe, prvi konjanički kip izliven u Italiji nakon rimskog doba. Središnje mjesto u bazilici zauzima svečeva kapelica s njegovim grobom, na kojem hodočasnici iz cijelog svijeta, ali i turisti koji se tamo zateknu, ostavljaju brojne pisane poruke sa svojim molitvama, željama i molbama sv. Antunu. Drugi se odlučuju na uplaćivanje svete mise koja stoji deset eura. Posebno zanimljiva je i Austro-Ugarska kapelica, čije oltare ukrašavaju i hrvatski grbovi. Uz nju je i kapelica relikvija koja, uz mnogobrojne svete moći, čuva i kamen na kojem se sv. Antun često odmarao. No, bazilika krije još jednu znamenitost. Naime, u njezinom prezbiteriju nalazi se veliki svijećnjak koji je svojom veličinom i umjetničkoj izradi proglašen najljepšim svijećnjakom na svijetu. Uz baziliku je i franjevački samostan, sastavljen od nekoliko zgrada s pet klaustara, od kojih je posebno atraktivan Klaustar magnolije, nazvan po najvećoj magnoliji koju smo ikada vidjeli, a koja raste na sredini travnjaka. Tu je i suvenirnica, sjedište izdavačke kuće koja izdaje najrašireniji talijanski mjesečnik, Messaggero di sant’Antonio, te prostor u za se prikazuje multimedijalnu prezentaciju s prikazom života sv. Antuna, u trajanju od četrdesetak minuta.

Nekad šikara, danas glavni trg

Nekadašnja šikara i bara puna blata danas je glavni gradski trg, uređen kao ogroman park s potokom i velikom fontanom, koje su nam itekako dobrodošle za osvježenje pod vrućim padovanskim suncem. Budući da je većina trgovina, na naše veliko iznenađenje, bila zatvorena, pa je i mogućnost bilo kakvog kupovanja, pa i cipela, dragi moji, propala. Sada već na + 30oC, nakon capuccina u obližnjem kafiću, šećemo uređenim pješačkim stazama parka, koje prati 88 kamenih skulptura, odabranih od onih koji su ih i poklonili. S obzirom da je bila subota oko podneva, kupovina se mogla obaviti jedino na velikoj i raznolikoj tržnici, na kojoj se prodaje baš sve, a koja se, već tradicionalno, svake subote organizira na trgu. No osim tržnice, Prato, kako ga Padovanci zovu, mjesto je i svih ostalih glavnih gradskih događanja, susreta, priredbi, pa tako i norijade, koja je bila u tijeku tog subotnjeg podneva. Prošli smo bez kupanja u fontani i brašna na glavi i uputili smo se prema Arcelli, mjestu preminuća sv. Antuna

Šest tona bronce

Nije nimalo čudno što je samostan izgrađen van grada, budući da je to bila uobičajena praksa franjevačkog reda. Ovaj jednostavan samostan ugostio je sv. Antuna za vrijeme njegovog boravka u Padovi, a upravo je u njemu ovaj svetac i preminuo četiri godine kasnije, 1231., na putu iz Camposampiera prema Padovi. Posebnosti svetišta Arcella su ćelija u kojoj je svetac umro, ugrađena u unutrašnjost crkve, te toranj sa šest metara visokim kipom sv. Antuna, koji u sebi ima čak osam zvona, izrađenih od 5.850 kg čiste bronce! Nedaleko statue umirućeg sv. Antuna i uklesanih posljednjih riječi ovog sveca „Vidim svoga Gospodina“, leži i tijelo blažene Helene Enselmini, klarise. Zanimljivo je da svake godine, uoči blagdana sv. Antuna, mladi vjernici polaze na put dug 25 km, od Camposampiera preko Arcelle do bazilike sv. Antuna u Padovi. Taj put nazvan je Hod sv. Antuna, a podsjeća na put koji je svetac prošao.

Kućica na orahu

Evo nas i uz sv. Antuna u Camposampieru. Upravo tu je svetac proveo nekoliko posljednjih tjedana svog života i upravo je na tom mjestu imao viđenje Djeteta Isusa, događaj poznat diljem svijeta. Uz crkvu i mali samostančić, priča nam pater Ivan, tu je bila i šuma s dominantnim stablom oraha. Na tom je orahu Antun dao sagraditi kućicu u kojoj je boravio. Je li zbog toga da bude bliže Bogu, da lakše propovijeda vjernicima ili da jednostavno bude u samoći, ne zna se. No, na mjestu nekadašnjeg oraha danas je crkvica ili Svetište oraha, a kraj nje Staza sv. Antuna, koja ju povezuje sa svetištem. Stazu krase vrhunska umjetnička djela – skulpture izlivene u bronci, koje predstavljaju trenutke iz Isusova života. Crkva je poznata i po tome što ima svoj „Betlehem“, atraktivno uređene jaslice koje je moguće razgledavati u kripti crkve od Božića do kraja veljače.