Stvari koje nikako ne pripadaju u perilicu rublja
Ako želite uštedjeti novac i ako želite da vaša perilica rublja dobro i dugo radi, onda budite oprezni da sljedeći predmeti ne uđu u nju. ...
Djeca, škola i zaštitne maske za lice
I učenici i studenti u Nizozemskoj ne moraju nositi maske za lice, čak ni učitelji i starija djeca iako su se neki učitelji opirali takvoj "slobodi”. ...
Kako najbolje iskoristiti vrijeme za učenje kod kuće
Slijedite ove jednostavne savjete i stvorite uvjete za učenje kod kuće. ...
Anketa


NALAZITE SE U
Ususret Kongresu ugostitelja - Ivo Rudenjak, doajen hrvatskog ugostiteljskog obrta
Objavljeno: 08.10.2011. 23:02  
S državom kao partnerom ugostitelji preko noći mogu zaposliti 300 tisuća ljudi
S državom kao partnerom ugostitelji preko noći mogu zaposliti 300 tisuća ljudi
  • S državom kao partnerom ugostitelji preko noći mogu zaposliti 300 tisuća ljudi
  • S državom kao partnerom ugostitelji preko noći mogu zaposliti 300 tisuća ljudi
  • S državom kao partnerom ugostitelji preko noći mogu zaposliti 300 tisuća ljudi
Dajmo ljudima mogućnost da rade. Zanima me samo rad, ne i politika. No, sputava nas se raznim glupostima, kao na primjer svojedobnim izjavama o najezdi dvije tisuće inspektora na Jadran. A velika kriza tek nas očekuje. Na svim razinama..."

Razgovarala: Katarina Bulić

Nakon hotelijera u listopadu, studeni će svojim susretom obilježiti ugostitelji. Doajeni ovoga posla složit će se da je ovogodišnja turistička sezona bila puno bolja nego ranijih godina, ali i da je to zasluga ne samo dugogodišnjeg rada ugostitelja, hotelijera i drugi turističkih djelatnika nego rada na daleko široj razini. Tako, naime, govori i gospar Ivo Rudenjak, doajen dubrovačkog i hrvatskog ugostiteljskog obrta, koji i danas, poslije vie od 56 godina rada, čini izuzetne napore da bi naši ugostitelji i dalje bili u vrhu poslovanja i ponašanja dubrovačkog i hrvatskog turizma, te znali u svakom trenutku na pravi način odgovoriti na sve složenije prohtjeve gosta 21. stoljeća. Čovjek s puno priznanja za svoj rad, obrtnik koji je niz godina proveo na čelu dubrovačkih ugostitelja, ugledni član cehovskih komora, ugostitelj koji se može pohvaliti osobnim prijateljstvima s najuglednijim osobama iz svijeta politike, kuture i uopće javnoga života i Hrvatske i svijeta, uoči susreta kolega iz svoje struke za „Turist plus“ otvoreno progovara o aktualnom stanju u hrvatskom (i dubrovačkom) turizmu i ugostiteljstvu, te otkriva kako njegova struka može riješiti problem vojske nezaposlenih, što je po ugostiteljima idealan PDV, kako na kraj s manjkom kvalitetnog osoblja, ali i zašto se u Hrvatskoj, koju po njemu kriza tek očekuje, ne isplati previše raditi.
Na početku razgovora, dok kraj nas u povijesnoj dubrovačkoj jezgri prolaze kolone turista kao da je sredina ljeta, potvrdit će da se i u njegovim restoranima itekako osjetila odlična sezona, ali i da je to djelomična zasluga "više sile".

"Što se tiče moje  tvrtke ovogodišnja je sezona bolja za oko 12 – 15 posto veći promet nego prošlih godina. To je jako dobar rezultat. Ali, mislim da smo dobili viši promet ne samo iz razloga našega angažiranja nego i radi  ljeta koje je prošlo bez kiše. Turisti su stalno bili na ulici, brodovi su dolazili sve više i više. Kriza koja je bila u Grčkoj, Španjolskoj i drugdje, mislim da je dala malo vjetra u naša jedra. No, i bez obzira na to mi bismo imali isto tako dobar posao."

-  Na što konkretno mislite kada govorite o dobro odrađenom poslu krizi usprkos?
Živite li u Bavarskoj, Muenchenu ili u Beču, bilo gdje u ovom bližem dijelu našoj državi, za dva, tri ili četiri sata stižete do Opatije, Istre, srednje Dalmacije. Danas je sva naša obala vezana cestama. Osim Dubrovnika. Najduže putovanje automobilom ne može trajati više od šest, sedam ili osam sati. Tako da je to veliki pomak za naš turizam i uopće za našu struku.

-  Problem kvalitetnog osoblja nije zaobišao ni ugostiteljstvo.
Jedini naš problem je, po meni, da radne snage nema dovoljno. Danas se govori o stotinama tisuća nezaposlenih. Slobodno bih mogao reću da je to za mene fatamorgana. Jer, kada tražim kuhara, konobara, pomoćnog kuhara ili običnog djelatnika bez zvanja, a kojega bih ja  naučio svemu što treba, ne mogu ga dobiti, Bez obzira o kojem je iznosu plaće riječ. Jednostavno, radnika nema i nitko neće raditi.

- U takvoj situaciji teško je govoriti o kakvoći usluge.
Danas u Dubrovniku možda imamo i tisuću Slavonaca na radu. Ali, nama treba još tisuću, nije važnih kojih i odakle, a da bi Dubrovnik mogao dati kakvoću. Onakav kakav je nekada imao, kada smo imali uštirkane konobare, direktore  hotela u odijelima i restorane s imenom i prezimenom, što je zasluga njihovog dugogodišnjeg rada. Stoga mislim da naša država mora  nešto učiniti i za djelatnike i, naravno, vlasnike tih objekata. Moramo samo biti strpljivi i sve to postići.

- S Vašim iskustvom od preko 56 godina sigurno imate neki recept za rješenje?
Prvo, naša bi država trebala svakoga građanina Hrvatske koji zapošljava samo i jednoga djelatnika, a da taj građanin odnosno poslodavac nije mangup ni loša osoba i koji plaća sve svoje obaveze, ne bavi se nikakvim kriminalom, držati kao pahuljicu na dlanu. A mi te ljude nekako ne potičemo, ne štujemo ljude koji rade za sebe, svoju obitelj i šire od toga. Prema tome, predlažem našoj Vladi da se uozbilji, da shvate sve nedaće koje se događaju kod nas i među nama. Koliko nam je samo trebalo, da se podsjetimo, da  bismo dobili devize kao sredstvo plaćanja. Dobili smo ih nakon toliko godina upornih traženja. Pitam se koliko smo izgubili kao država zbog toga što nisu  turisti mogli promijeniti svoj novac da bi mogli kupovati suvenire, slike.. Dakle, trošiti.
Zato sam predložio i drugu stvar i o tome već pisao  i predsjednici Vlade, gospođi Jadranki Kosor i ona mi je i odgovorilia. No, nisam zadovoljan. Ne radi njezinog odgovora, nego zbog tajnika koji mi je odgovorio nešto sasvim drukčije, tako da se nas dva nismo sporazumijeli.
O čemu se radi? Nas obrtnika ima oko 96.000, svih struka. Malog i srednjeg poduzetništva ima oko 50.000. Mi danas u Hrvatskoj govorimo o oko 300.000 nezaposlenih. Ja to mogu riješiti preko noći. Vrlo jednostavno. Sjednimo, dogovorimo se, budimo partneri. Želim partnera dovući u moju kuću. I da taj partner bude država. I obratno: da država dovuće mene da ja budem njoj partner. Postanemo li partneri u tom trenutku će se dogoditi to da ćemo mi svi zaposliti, a ima nas ukupno oko 150.000, samo jednu ili dvije osobe. Što će se dogoditi? Nestat će nezaposlenih građana!

-  Mislite li da je to zaista moguće postići u jednom kratkom roku? Naime, mnogi će danas reći kako u našoj državi nema budućnosti za radnoga čovjeka.
Mi možemo to preko noći postići. Ali, pitam se hoće li ti građani raditi! Tu je problem. Nakon 56 godina rada jako sam ljut. Kada, naime, čujem da u našoj državi nema budućnosti. U našoj državi ima jako puno budućnosti! Svaki čovjek koji hoće raditi može dobiti svoje mjesto pod Suncem. Moramo se samo svi skupa uozbiljiti, početi raditi na dobrobit svih nas.

- Kako postići konkurentnost? Kako privući ulagače? Do sada, naime, unatoč retorici političara i gospodarstvenika, više smo učinili na njihovom odlasku nego konačnom dolasku. I ostanku, naravno. A to traje već godinama...
Kada nam dođu neki ulagači, kao što je bio slučaj s golfom u Dubrovniku, događa se da jednostavno te ljude odbacimo. Odbacili smo ljude koji bi našem gradu donijeli ogromne novčane mogućnosti, a zbog čega? Zbog krša, zaista najobičnijeg krša koji je trebalo kultivizirati i od Srđa napraviti oazu blagostanja, rudnik zlata. A ti su ljudi, ulagači, već riskirali uloživši 10, 20, 50 ili ne znam koliko milijuna eura. Zašto smo to učinili? Da li radi 'zelenih' ili nečega drugoga? Uglavnom, to je sramotno, nije dobro. Sjetimo se samo koliko smo govorili da nama cruiseri ne trebaju! A možda ćemo jednoga dana plakati za brodovima. Jer brodari čuju vapaj onih protiv brodova. Ima i drugih gradova, na primjer u Boki kotorskpj, a nije neprivlačan grad ni Korčula... Pa se može dogoditi da Dubrovnik ostane i bez brodova. Tko će onda za to odgovarati? Koji su to ljudi, veliki magovi koji će uništiti i taj dio gospodarstva?  Do sada smo već uništili postolare, krojače, progonili smo te ljude prije 40 ili 50  godina. A ni sada ne dajemo ljudima priliku da rade. To nije dobro. I tu moramo nešto napraviti.

- Koliko bi danas trebalo uložiti u Dubrovnik? Dubrovnik je robna marka po kojem se Hrvatska u svijetu prepoznaje.  
Jako puno. Zašto država ne prepozna Dubrovnik kao vodeći grad u Hrvatskoj, jedno vodeće mjesto gdje treba ulagati? Jer kada sijemo dobro, brže ćemo i požeti, imat ćemo veće blagostanje. Bore se neki, kao primjerice Pave Župan-Rusković, bivša ministrica turizma. Koliko će uspjeti, ne znam. Mi smo loše tijesto. Jednostavno ne želimo napraviti boljitak. Među nama ima svakakvih ljudi. Trebamo izabrati prave ljude, koji će nas znati voditi. Ne samo u mojoj struci, nego koji će voditi čitavu privredu Hrvatske i dati joj jedan boljitak.

- Hoćete reći da sada nisu pravi ljudi na pravim mjestima?
Mislim da nisu pravi ljudi. Jer, postaje mi smiješno kad netko na televiziji govori o problemima hrvatske države, a slušam ga već 40 ili 50 godina. Sramota me to slušati. Nemamo nove ljude. Nešto se jest pojavilo, ali to je tako sramotno malo. Moramo dovesti ljude, a među nama ih ima. Ja imam puno godina - 76. Mislim stoga na mlade ljude koji hoće nešto napraviti, ne samo za grad Dubrovnik nego za čitavu Hrvatsku. Ali, ne mogu doći do izražaja. Mi ovdje, u Dubrovniku, imamo još neobnovljenih hotela. To nije slučaj u cijeloj Hrvatskoj. Tko je to odlučio da naprimjer od Dubrovnika ne ide magistrala prema Zagrebu?! Zašto nije, dakle, odavde krenula prema Zagrebu? To nitko nije prepoznao!? Nije nitko prepoznao ni naše luke, niti otoke. A moramo imati i suradnju sa susjedima, Crnom Gorom. Na kraju, jedna te ista smo regija...

-  Da, ali kako ljude pokrenuti?
Što se događa kada turisti dolaze k nama, u Dubrovnik? Stoje po dva sata na granici! Pa hoće li ta agencija, ljudi koji vode te turiste, hoće li oni ponovno na našu stranu i čekati satima na granici! Tu jako puno šepamo. A Neum? Što će se dogoditi na granici prema Zagrebu? A ako hoće turist u Međugorje? Turist treba nekoliko puta pokazivati putovnicu. Četiri puta treba davati putovnice. Hoće li se taj turist vratiti? Hoće li gost iz Makarske doći u Dubrovnik na izlet? Neće! Predugo to traje. Što ako zato ostanemo poput otoka na pučini? Moramo naći izlaz. Ali nitko nas ne sluša. Moramo se uozbiljiti. Ostavimo se fbajkovitih priča. Država je u krizi, Europa je u krizi, svijet je u krizi. Zašto ne želimo nešto više napraviti. Da uzmemo više novca, da ljudi budu zadovoljniji. Idemo ih pokrenuti.

- Što, po Vama, treba Dubrovniku? Trenutno se stječe dojam, posebno u večernjim satima, da je postao jedna velika svaštarnica. Kao da ne znamo što hoćemo.
Iskreno, aktualni gradonačelnik Andro Vlahušić razumio je ugostitelje. Dozvolio je ono što njegovi prethodnici nisu dozvoljavali. Danas živimo u jednoj mirnoći. No, ne valja što danas stvaramo velike restorane. To ne valja, trebali bismo imati stotiname malih restorana, čak bih išao na usitnjenje restorana. Na pet, šest ili 10 stolova. Ne po 500 stolova. Treba naravno nešto ukinuti, ali da se za ubuduće točno zna što se hoće. Da se naprimjer reče: starome gradu treba 50 ribljih restorana. Nema dakle mjesta za 51. restoran. Isto vrijedi i za sve ostalo. Moramo donijeti odluku što nama treba. Sa svakim vlasnikom, nositeljem dozvole, može se sjesti i dogovoriti. Ali samo ako mi to doista želimo i hoćemo. Ali ako hoćemo kaos, nered, onda će ga biti i nadalje...

- Jesu li i političari svjesni toga? Politika je na žalost, kao što znamo, ipak ključni element u svim porama našega društva. Tako i u vašoj struci.
Puno sam putovao. Od mojih najranijih godina. Tako sam i kao mladić putovao. U to vrijeme, kada sam išao u inozemstvo, Zagreb mi je bio jedna selendra, kad bih došao u Ljubljanu bila mi je veliki velegrad, a kad bih došao u Trst on mi je bio u rangu New Yorka. Danas  mi je Zagreb velegrad, kao New York iz onog vremena, a Ljubljana i Trst jedna selendra. Ne možemo zato reći da nismo otišli naprijed, da mi ne valjamo. Upravo suprotno. Valjamo i otišli smo naprijed. Ali nema razloga da ne možemo bolje, da nam svima bude bolje. Kod nas vlada velika ljubomora. Ne samo kod obrtnika, poduzetnika, već je i na razini Hrvatske jedna velika zavist. To nije dobro. Idemo zato mi nešto napraviti, idemo dati ljudima da rade koji znaju, hoće, koji imaju mogućnosti. Nemojmo ljudima onemogućavati rad, nemojmo onemogućavati ambicije, dovoditi ih u situaciju da se boje ulagati, nemojmo pričati kao ministar turizma, gospodin Damir Bajs, kada je prošle godine rekao da 2000 inspektora kreće prema Jadranu. Ne razumijem!? Pa nije to inkvizicija! On je zaboravio gdje se nalazi. Svaka njemu čast, ali on tog časa nije bio za mene ministar! Nemojmo zato govoriti gluposti. Dajmo ljudima mogućnost da rade. Mene zanima samo rad, ne zanima me politika. Samo želim nastaviti tradiciju svoga djeda, oca. A sputavama me se raznim glupostima, kao sa izjavom o 2000 inspektora...

- Umjesto suradnje na djelu kao da je ponekad riječ o zastrašivanju. Je li ipak riječ o više kozmetičkim pomacima nego o stvarno poduzetim koracima koji bi nas napokon trebali odvesti prema gospodarskom boljitku?  
Nisam baš siguran je li baš riječ o, kako kažete, kozmetici. Mislim da u ovoj državi mi moramo doći k pameti. Mi smo vrlo bistar narod, hoćemo raditi. Govorit ću o svojoj struci. Vrhunski konobari, s iskustvom od 50 i više godina, u mirovini su. Da sada želim nekoga od njih zaposliti četiri sata nemam načina da to učinim. Jer on tada mora otkazati mirovinu. U Švicarskoj je to obratno. Ja ga zaposlim, ja za njega plaćam mirovinu, socijalno i sve što ga ide, iako on već ima mirovinu. To je nagrada za njegov rad. A to što ga ja uzimam na dva ili tri mjeseca, možda i godinu dana,  plaćam kao da on nema nikakvu mirovinu. Znači, država dobiva dvostruki novac. I mi zato moramo omogućiti da svatko može zaposliti koga želi... Čemu onemogućavati rad ljudima koji hoće raditi!

- Što ugostitelji očekuju od ulaska u Europsku Zajednicu?
Ulaskom u EU mi ćemo dobiti mogućnost zapošljavanja. Idem često u Crnu Goru. Oni su učinili dobru stvar po pitanju radne snage. Mi u Hrvatskoj inače imamo samo jednu boljku. To je radna snaga. Nikakva druga boljka za nas ne postoji. I što se to onda događa u Crnoj Gori? Njihov poslodavac može zaposliti koga god želi. Nije važno iz koje države dolazi. Poslodavac samo plaća pet eura dnevno državi  zato što je zaposlio stranca. Oni su također, po meni, uveli jednu divnu stvar: plaćaju PDV kao i mi, ali na sve prihode koji su iznad toga, koji su njihova zarada, plaćaju 9 posto poreza. Mi u Hvatskoj nekih 70 posto ako se radi o nekom većem iznosu. Ispada da se kod nas ne isplati puno raditi. Kao da netko neće da se mi razvijemo, da budemo bogato društvo, kao što je Švicarska. A samo trebamo prepisati neke njihove zakone, uklopiti ih u naša htijenja, naše želje, i mi ćemo biti druga Švicarska, bit ćemo jači od Amerike. Uostalom, mi smo jedna regija. A to zaboravljamo i nećemo to prihvatititi. Zato moramo zajednički raditi.

- Ovdje ne možemo ne spomenuti i problem s vizama. Dubrovnik i Hrvatska zbog toga trpe ne baš beznačajni gubitak, zar ne?
U Crnoj Gori je svojedobno boravilo oko dvije do dvije i pol tisuće Ukrajinaca. On nisu mogli doći u Dubrovnik. Ne u Hrvatsku. Jer kad dođe u Hrvatsku mora proći granicu. Što ne može bez putovnice. A tu smo mogli nešto učiniti. Onda smo opet mi, a i ja preko svojih "vezica", radili na tome da dobiju slobodan ulaz, bez viza. Ali naši veliki mislioci dopustili su to samo do 1. studenoga. I što nakon toga? Od 2. studenoga nema više ulaska. A došla ih je masa do tada, i to odličnih potrošača.

- Ugostitelji imaju i vrlo čvrst stav kada je riječ o PDV-u.
To je jedan veliki namet, ali država ne može bez toga i svi smo to manje-više prihvatili, No, siguran sam da bi nam država morala dozvoliti da možemo imati puno veću zaradu, a manje plaćamo. Čini mi se da Francuska plaća oko 5 posto PDV-a na hranu, a mi u Hrvatskoj 23 posto. Bio bih jako sretan, kao i svi mi u Hrvatskoj obrtničkoj komori, kada bi PDV smanjili na barem 10 posto na hranu. Za alkohol neću ni govori, no, hrana bi trebala biti najviše 10 posto.

- Slažete li se s onima koji tvrde kako je za mnogo toga negativnoga kriv i naš naslijeđeni način razmišljanja?
Gledajte ovu situaciju: kada zapošljavam nekoga, i kada taj dođe kod mene na razgovor, on meni kaže da je radio prošlo ljeto u "hotelu x". 'E, pa znate gospar Rudenjak to je državni hotel, a ja kod vas dolazim privatno', kaže taj meni. Vidite, u našem narodu, u našim ljudima je ostalo to da su hoteli društveni. A nisu. No, i to je normalno, jer smo im prali mozak 50 godina.

- Ima li Vaše osoblje redovna primanja?
Moji zaposlenici imaju redovne plaće. Jer ako im ja ne dam dobre prihode i redovne plaće, imat ću drugi mjesec problem.

- Spomenuli ste nekoliko puta potrebu za partnerstvom s državom. No, kakva je suradnja vas ugostitelja s lokalnom zajednicom?
Pazite, kada dođem na granicu, i kada je tamošnji policajac prema meni loš, ja gledam na to kao da je država loša. Nije partnerstvo s državom biti partner s Vladom, nego biti partner s državom. A država za nas su i Županija i Grad. Radim više od 56 godina, a 40 godina sam imao otvorene lokale i na Božić, na Uskrs, državne praznike... Nikada nisam zatvarao, jer me je moj otac naučio da nikada ne zatvaram. Kao što mi je otac rekao i to da kada navečer u 11 sati zatvorim lokal da se više ne vraćam otvarati ga. To ne smiješ, govorio mi je. Jer to bi onda bilo, govorio mi je otac, isto kao da je to društveno vlasništvo. Mora biti kao u crkvi: kada zvonar izađe, gotovo je. Amen. Tako i u našem poslu.

- Vi osobno, i Vaši lokali, postali ste ugostiteljski zaštitni znak dubrovačkoga područja. U čemu je tajna uspjeha koji traje više od pola stoljeća? Kako odgajati mlade stručnjake?
Kao prvo, morali bismo školovati ljude na drugi način. Ugostiteljska škola danas i ona prije 40 ili 45 godina – to su nebo i zemlja. Sjećam se profesora koji su bili u odijelima, s kravatom, izuzetno pristojni. Pedesetih godina prošlog stoljeća tadašnja hotelska kuća Excelsior slala je svoje kuhare, konobare i drugo osoblje na izobrazbu u Englesku. Dakle, u vrijeme najgoreg komunizma hotelska kuća Excelsior slala je ljude u inozemstvo ne samo da nauče jezik, nego da nauče i raditi. No, što se zapravo događalo? Vidio sam i osjetio da nas netko sputava u tim godinam. Što se tiče rada. Mislim na Jugoslaviju. Mislim, naime, da smo mi tada samo trebali biti sanatorij za radničku klasu. Unazad 20 godina nismo smjeli imati glazbu, disko klub, noćne klubove. Imali smo, naravno, glazbu što se tiče Dubrovnika, Hvara, Opatije. Ali, ne i ono što je, kako bismo rekli, "razvratnička glazba". E, to nismo imali. Uvijek nas je netko stiskao po tom pitanju. Mislim da se to i danas događa. Nemamo slobodu rada.

- Kako onda krenuti naprijed?
Mislim da mi moramo jačati. Mi i danas doživljavamo policiju ili inspektore kao neprijatelje. A oni bi trebali biti oni koji nam pomažu. U jednoj Austriji, ili na primjer Njemačkoj, djecu se odmalena uči da se za pomoć obraćaju policiji. Mi to ne radimo. Ima i puno drugih stvari koje nam trebaju da krenemo naprijed. A kako ćemo zaista i krenuti naprije - ne znam. I kako ćemo mi sve ovo vratiti što smo dužni... Mislim da će kriza doći tek sljedeće godne. Velika kriza. Na svim razinama.

- Dubrovačku javnost odnedavno ste zainteresirali i kao pisac. Što Vas je ponukalo da baš sada, poslije toliko vremena, progovorite o puno više toga nego što bi se moglo zaključiti iz naslova Vaše knjige „Moj život u carstvu delicija“?
Smatrao sam da sam nakon toliko godina rada trebao nešto napisati o sebi i o povijesti ne samo moje obitelji ili Dubrovnika, neo i puno šire. Knjigu sam proširio na ugostitelje Hrvatske, smatrao sam da ih treba spomenuti, jer to su ljudi koji su imali hrabrosti početi u nekim drugim, teškim vremenima. U svakom slučaju, bili smo pioniri posla u vrijeme veoma čudnih zakona. Mogao sam, naime, zaposliti "nikoga", a istovremeno držati sve predstave Dubrovačkh ljetnih igara, imati bar, slastičarnicu u centru grada... Kod mene je radilo 30, 40 ljudi, studenata. I to se gledalo kroz prste. A nije to bilo samo meni ovdje, u Dubrovniku. Zato sam morao neke stvari reći. Na kraju i o ljudima s kojima sam kontaktirao. Htio sam i pokazati kolegama i u Dubrovniku i u Hrvatskoj kako se radilo, kako je započeo ovaj posao, jer lako nije bilo. Nikoga nisam optužio. O svemu sam govorio onako kako zaista i mislim.

- Slijedi li i nastavak?
S ovom sam knjigom išao "niz dlaku". No, sljedeća, već započeta, malo će pisati i o drugim stvarima. Dakle, nastavak slijedi u mojoj osamdesetoj godini života. Znači, još četiri i pol godine do objave.

- Osim što ste napisali i svoju prvu knjigu, prvi ste put postali i nositelj posebnog znaka nazvanog „Dubrovačka gastro kvaliteta“. Podsjetimo, oznaka je to koju nakon posebnih provjera mogu ponijeti zaista smo odabrani restorani.
„Gastro kvaliteta“ odrađena je relativno dobro. Zašto relativno? Jer bilo je ubrzano. Taj projekt smo započeli prije osam godina i nismo ga uspjeli dovršiti. Danas su se tu, oko nas, našli neki novi ljudi, među kojima je broj jedan gospođa Pave Župan-Rusković, pa smo to onda napravili. Ali, dogodilo se da je to školski primjer kako to treba odraditi. A to nije dobro. Rekao sam svima u Ugostiteljskoj školi da je hotelijerstvo, ugostiteljstvo nešto posve drugo. Ovo što se sada radi nije ono što je nekad bilo. Kada sam bio dijete od pet ili šest godina imali smo u Dubrovniku četiri, pet vrhunskih slastičarnica. Danas nemamo ni jednoga kvalitetnoga kolača. Na žalost, dosta mi stvari nemamo. Treba nam jako puno da to promijenimo. Zato sam i kroz ovu moju knjigu želio da nekako ljude potaknem prema tom cilju. Mislim da sam i uspio.

  isprintaj članak