Argentina dopušta odabir spola "x" u osobnim dokumentima
Međunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo (ICAO) već prepoznaje osobne dokumente s rodom x, koji uključuju ljude koji se identificiraju izvan tradiciona ...
Pogledajte kako odmara zgodni Fran
Fran FM posljednjih mjeseci stalno puni medije. Njegove pjesme „Influencerica“ i „Me gusta“ postale su sastavni dio svakog radijskog glazbenog programa, no prij ...
Njega biljaka za vrijeme odmora
Ako niste u mogućnosti povjeriti brigu prijateljima oko zalijevanja cvijeća dok ste odsutni, primijenite neki od načina automatskog zalijevanja ...
Anketa


NALAZITE SE U > Odredišta
Besa nije krvna osveta
Objavljeno: 20.04.2021. 18:01  
Tirana (Republika Shqipërisë)
Tirana (Republika Shqipërisë)

Tirana, Republika Albanija (slikao: Slobodan Kadić; internet))

Pitam jednu Albanku govore li svi ovako dobro engleski. Kaže, svi dobro govore talijanski, ali sve više ih govori engleski. Albanija je bivša talijanska kolonija.

Pola sata kasnije opraštam se od svoje ugodne sugovornice i ubrzo potom doživljavam svoj prvi kulturološki šok. Uzimam taksi – Mercedes, i pustolovina može početi.

Na putu od aerodroma do hotela u kojem sam odsjela naučila sam prilično toga o ovoj zemlji:

1. Svi u ovoj zemlji voze Mercedes, i to novije tipove mahom

2. Ceste su toliko loše da off road otpada, naprosto jer je svrha doći na cilj. Jednom.

3. Kolinje na cesti - narodni običaj 

4. Rush hour u Tirani - mission impossible

5. Semafori - ima ih koji su važni 

6. U Tirani zgrade nisu samo bijele ili žute, plave, zelene, narančaste. One su sve to – odjednom.

 

Napisala: Vlatka Marić

Moj hotel je na brdu u elitnoj četvrti. Nakon svega što sam do sada vidjela osjećam se malo nelagodno. U hotelu vas odmah na check inu, prije nego išta kažete, oslove vašim imenom (oni, naime već znaju tko ste), a onda prije nego vas upute u vašu sobu, mole da ih za bilo kakvu sitnicu zagnjavite do boli, jer da će oni tek tada biti sretni.

I gledam ja tako kroz prozor svog luksuznog apartmana, a tamo dolje u prašini i dimu leži Tirana. Jedna sasvim drugačija od ove ovdje. I mislim ja tako, ako ne sižem dolje i ostanem u svom malom zlatnom kavezu, neću uopće doživjeti Albaniju. I sjedim ja tako i mislim si...

Kasnije toga dana, nakon što sam saznala dnevni raspored seminara (s tom sam svrhom i došla u Tiranu), uviđam da od tumaranja gradom neće ništa biti jer za to naprosto nema vremena. Očajnički pokušavam objasniti organizatorima da prosječni Hrvat u svom životu ima priliku posjetiti Albaniju svega 0 do 1 puta, i da ne želim otići, a da nisam saznala, vidjela i upoznala bar dio toga svega. Na moje zadovoljstvo, nailazim na razumijevanje albanskog dijela sudionika seminara i dobijam čvrsto obećanje da će mi osobno prepričati kako je to bilo. Od Ilira, preko Skender Bega, Enver Hodže, do dana današnjeg.

 

Erisa kaže...

...da ne pamti ilirske dane, što joj ja u startu toleriram, jer radi se o 20-godišnjoj curi, pametnoj i ambicioznoj ekomnomistici (koja je i organizirala seminar), ali ako me zanima ispričat će mi o Hodži i to koliko se sjeća. Za svaki slučaj pozvat će i malo starije prijatelje, tako da smo uspješno pokrili razdoblje od sredine 70-ih nadalje. Kako bi cijela priča bila izvornija, poveli su me u dio grada koji se zove Blok. Danas najluksuzniji stambeni i poslovni dio Tirane (Galeria Importanne = 0 bodova). Blok je za vrijeme Hodže bio strogo zabranjen za poglede i posjete običnog naroda. Da bi stvar bila ozbiljnija, cijela je četvrt bila ograđena zidovima, žicom i rampama. Tu je živjela tadašnja elita. U Bloku se nalazi i Hodžina palača koja se odlikuje veličinom, ali i jednostavnošću (pažljivo izbjegavam riječ ružno). Dakle, ništa posebno. Kao predimenzionirana tipična vikendica na Jadranu. No, dobro sad, poučak je da nakon što je običnim građanima dozvoljeno, početkom 90-ih, da po prvi puta uđu u Blok i vide to velebno zdanje. Za većinu je to bio dotad neviđeno lijep prizor.

 

Jedan, jedini, zauvijek - Enver Hodža

Erisa sada retrospektivno vraća priču na početak politike izolacionizma. Koječime izazvan, jedan, jedini i zauvijek predsjednik Albanije Enver Hodža došao je na ideju da svome narodu priušti isto što i Castro Kubi. S tom razlikom da je Enver šezdesetih prekinuo veze čak i s Rusima (ne i s Kinezima). Dakle, iza zatvorenih granica i pod informacijskom blokadom, Albanci su proživjeli nekoliko desetljeća bez konkretne ideje o tome što se vani događa. Nažalost, malo ih je znalo šta se događa i unutra. Bilo je to vrijeme strahovlade i rigorozne kontrole mišljenja.

Pjeter, Erisin prijatelj, pamti da su njegovog strica odveli na robiju na 25 godina jer je slušao Beatlese. Cinkao ga je susjed koji je za to dobio neke povlastice vezane za hranu koje nije bilo previše.

Kad smo se dotakli hrane, Erisa se sjeća da se u dućanima za sve čekalo u redu satima. Tako je za mlijeko trebalo ustati u tri ujutro. Problem je što su se pojedini proizvodi prodavani u samo za to specijaliziranim trgovinama. Drugim riječima, u dućanu s mlijekom se prodavalo samo mlijeko. Na žalost i za sve drugo je bilo isto. A toga nije bilo puno. Meso se moglo kupiti jedanput tjedno i to u točno određenim količinama. U cijelom se gradu, tako, prodavao za taj dan jedan određeni prehrambeni proizvod. Tako da nije bilo teško pogoditi šta je vaš prijatelj, susjed ili običan prolaznik na ulici taj dan imao za ručak. Svi su jeli isto! Postavljam glupo pitanje, al’ to prekasno uviđam, "Kako je bilo s benzinom?” - rekoh.

E, vidiš, s time nitko nije imao problema”, nasmije de Pjeter, "U cijeloj je državi bilo automobila za na prste nabrojati.” Gradski je prijevoz raspolagao voznim parkom od svega nekoliko autobusa. I tu postaje jasno zašto trgovinske veze s Kinom jedine nisu bile prekinute. Bicikla je bilo posvuda. Erisa primjećuje da su mi usta već neko vrijeme razjapljena u čudu i veseli se što ima toga još čime me može dodatno osupnuti. "E, a znaš da su žene imale 40 dana porodiljskog? Da smo imali TV program svega sat dnevno? (ne usuđujem se pitati tko je imao televizor). I da nismo smjeli iz države (ok, to sam znala), ali nismo smjeli ni iz Tirane!” (ovo je previše!).

I pričama nikad kraja. Moj salep (topli napitak koji se radi od žitarica i korijena orhideje,) već se ohladio, a ja iako umorna, želim ostati ovdje do ujutro, samo da čujem sve priče... "Pa, dobro, kažem ja, ima li nešto što je Hodža napravio, a da je dobro i korisno, k vragu?”.

"Pa, ima nešto što će ti vjerojatno zvučati čudno”, uozbilji se Pjeter, "ali sve što si do sada čula, koliko god tebi to zvučalo okrutno - i nije bilo tako strašno. Generalno pozitivne strane svega su - jednakost (da, to mi je poznato), besplatno školovanje i zdravstvo (i to). Besa, tj. krvna osveta bila je strogo zabranjena.”

 

Besa...

...nije krvna osveta, odmah me ispravlja Erisa. Besa je skup drevnih zakona koji su još uvijek najsvetiji pisani dokument u nekim djelovima zemlje. Krvna osveta je čin kojim se kažnjava nepoštivanje Bese. Jasno?!

Već sam tada naslutila da se ovoj večeri kraj još ne nazire. To je tema koja bi i najveću zjevalicu prikovala na mjestu slušača. Priče počinju...

"...i kažem ti, onda je ta žena usred bijela dana osvetila svog brata tako što je ubila njegovog ubojicu iz vatrenog oružja, usred tržnice prepune ljudi, i potom odšetala kući. Svjedoci i policija nisu ništa vidjeli. Jer ubojstvo počinjeno zbog krvne osvete uglavnom se ne tretira kao kazneno djelo. Isto tako, nakon što se dogovori krvna osveta (dvije zavađene obitelji se sve dogovore za stolom), obitelj koja je pod prijetnjom (uglavnom muški članovi obitelji), sigurna je od tog trenutka samo unutar zidova svoje kuće, tj. tamo ih nitko nema pravo ubiti.

"To završava sljedećim”, nadovezuje se Pjeter i poziva me da se nagnem bliže prozoru rotirajućeg restorana na vrhu nebodera odakle je pogled na cijeli grad, "kroz centar teče rijeka Lana i uz rijeku je urbanističkim planim predviđen zeleni pojas. Međutim, ima samo jedan objekt koji se nalazi usred tog pojasa i nikako se ne uklapa. Jedini razlog zbog kojeg ta zgrada još nije srušena je taj što se u njoj skriva 14-eročlana obitelj. Obitelj je zatočena u zgradi posljednjih 15 (!) godina zbog straha od krvne osvete.” 

Pada mi na pamet da bi si ja sama najvjerojatnije oduzela život u toj situaciji, ali to sad nije važno. Nije važno ni to da moj hladni salep više nije ni za što, niti to koliko je sati... Mene, u stvari, svo vrijeme našeg razgovora oduševljava jedna činjenica kako su ti mladi ljudi toliko neopterećeni relativno nedavnim povijesnim događanjima. Što su mi sve ovo ispričali isključivo na moj nagovor i što imaju svoj kritički sud spram svega što se događalo, jedino što mlade ljude u Albaniji zanima je - budućnost. Jedna bolja i sretnija era koja je pred njima.

Albanski narod nije klonuo duhom - i za to im svaka čast!

 

Utorak, srijeda, četvrtak...

...petak je došao prebrzo.

Posljednji dan mog boravka u Tirani, a s njime i hrpa stvari koje treba obaviti u zadnji čas. Konjak Skender beg (čuveni vladar koji je ujedinio albanska plemena) bez kojeg mi je povratak strogo zabranjen. Kupljeno! Suveniri... Bunker mali, bunker srebrni, bunker od drveta, bunker pepeljara ili bunker držač za olovke. Odlučujem se za bunker bunker inačicu (Hodža je također bio užasno opterećen mišlju da će ih netko svaki čas napasti). Još samo razglednice i to je to... 

Nemam više vremena. Opraštam se na brzinu, sjedam u već poslovični Mercedes (objašnjenje - to je jedini auto koji može preživjeti tako loše ceste) i pravac zračna luka.

Dva sata kasnije, aerodrom u Ljubljani u pet ujutro. 136 kilometara je do Zagreba i razmišljam o Albaniji u koju se opet želim vratiti.

  isprintaj članak