Stvari koje nikako ne pripadaju u perilicu rublja
Ako želite uštedjeti novac i ako želite da vaša perilica rublja dobro i dugo radi, onda budite oprezni da sljedeći predmeti ne uđu u nju. ...
Djeca, škola i zaštitne maske za lice
I učenici i studenti u Nizozemskoj ne moraju nositi maske za lice, čak ni učitelji i starija djeca iako su se neki učitelji opirali takvoj "slobodi”. ...
Kako najbolje iskoristiti vrijeme za učenje kod kuće
Slijedite ove jednostavne savjete i stvorite uvjete za učenje kod kuće. ...
Anketa


NALAZITE SE U > Odredišta
I danas dolaze plakati na pjesnikov grob
Objavljeno: 20.07.2020. 07:24  
Transkontinentalna pustolovina Hrvatska – Indija
Transkontinentalna pustolovina Hrvatska – Indija
  • Transkontinentalna pustolovina Hrvatska – Indija
  • Transkontinentalna pustolovina Hrvatska – Indija

Pakistansko-indijska granica, Goa (Indija)

Transkontinentalna pustolovina Hrvatska – Indija

Kada su mi prije godinu dana dva prijatelja pričala o pustolovini iz koje su se upravo vratili, bio sam spreman istog trena napuniti naprtnjaču s nešto odjeće i otisnuti se na put, nošen snovima i maštanjem o dalekim krajevima. Naime njih dvojica su se upravo bili vratili iz Indije, do koje su došli kopnenim putem, putujući kroz Srbiju, Bugarsku, Tursku, Iran, Pakistan i, naposlijetku, Indiju. 

Zaražen mirisom dalekih krajeva godinu dana poslije i sam se otisnuh na isto putovanje. U Beogradu smo se zadržali taman toliko, koliko nam je trebalo da promjenimo autobus za vlak koji prometuje za Sofiju i Istanbul. Odmah smo sve vremenski namjestili da u Istanbul stignemo u srijedu budući da srijedom navečer kreće poznati Anatolia Express, vlak kojem je završna stanica glavni iranski grad Teheran do kojeg se vozi tri dana.

Za razliku od Beograda i Sofije gdje nas je zaledio hladan vjetar, Istanbul nas je dočekao topao i obasjan suncem. Dan smo proveli šetajući se glavnom gradskom ulicom i trgom Taksim i ispijajući pivo u simpatičnim pubovima na Sultanahmetu. Kad je pala noć, preplovili smo Bospor te se na čuvenom željezničkom kolodvoru Hajdarpasha ukrcali na vlak za Iran. 

 

 Napisao: Goran Vincenc

 

Sljedeće jutro smo otkrili da je vlak pun iranskih hodočasnika, koji su se vraćali kući s hodočašća u Konyi, najvećem derviškom okupljalištu u Turskoj. Bili su oduševljeni činjenicom da ćemo posjetiti njihovu zemlju, jer malo se ljudi sa zapada se upušta u takve pustolovine. Predrasude o ovoj zemlji, su velike i mnogima stvaraju strah jači od bilo koje volje da se posjeti gradove kao što su Esfahan, Shiraz, Bam i dr. Uz priče poput: „Ciro Blazevic- veri good coach” i prekrasne krajolike anatolske visoravni, koje su po zimi prekrivene snijegom i djeluju poput arktičke pustinje, došli smo do jezera Van na samom istoku Turske. Ovdje, u mjestu Tatvan vlak staje u luci, gdje se putnici prekrcavaju na brod koji vozi četiri sata preko jezera na drugu stranu u grad Van pa se putovanje nastavlja put vlakom. Naši "prijatelji" Iranci poprilično su se opustili i na brodu napravili pravo malo slavlje. Naime nakon što prijeđu granicu slavlja će im biti zabranjena, a djevojke će opet morati staviti hijabe u znak poštivanja islamskih zakona. 

 

Mongolima je trebalo tri godine

Vlak je sporo klizio u noć između bodljikavih žica i bunkera koji razdvajaju Tursku i Iran. Nakon naporne noći sljedećeg jutra smo bili na našoj prvoj Iranskoj točki, Ghazvinu.

Grad je smješten u podnožju planinskog masiva Alborz i ishodišna je točka za posjet maloj dolini Alamut koja se nalazi osamdesetak kilometara sjeverno od grada. Ono što je zanimljivo u toj dolini je činjenica da je bila dom jedne od najzanimljivijih muslimanskih vjerskih sekti, Assasinima. Ime sekte postalo je sinonim za ubojice u mnogim europskim jezicima, jer su širili strah i trepet među europskom i azijskom političkom elitom. Začetnik sekte, Hasan Ibn Sabbah, osnovao je kult ratnika u 11. st. a posebno su se istakli u križarskim ratovima svojom hrabrošću i srčanošću. Legenda kaže da svoju hrabrost mogu zahvaliti hašišu po kojem je sekta i dobila ime (Hashishiyun), jer Hasanove metode novačenja mogućih članova su se sastojale od ogromnih količina hašiša i mladih lijepih djevojaka koje su zavodile buduće članove sekte. Orgije su se događale u dvorcu Lambersan, sagrađenom na litici sa koje se pruža veličanstven pogled na cijelu dolinu. Okružena planinama koje nerijetko prelaze 4000 metara, dolina predstavlja neosvojivu utvrdu za mogućeg neprijatelja, što potvrđuje i činjenica da je Mongolima trebalo tri godine da osvoje ovu tvrđavu, dok je ostatak Perzije odavno pao u ruke Džingis kana. 

 

U domovini Zaratustre

Nakon cjelodnevnog uživanja u prirodi, nastavili smo put prema Teheranu, glavnom gradu Irana smještenom u podnožju najviše iranske planine Damavand (5671 m). Iako ima nekoliko odličnih muzeja, sam grad nije pretjerano zanimljiv, tako da smo ovdje proveli nekoliko dana isključivo kako bi ishodili vizu za Pakistan. Vrijeme smo kratili družeći se s ono malo stranaca, koje smo zatekli u hostelu. I upravo smo od njih saznali jednu zanimljivu informaciju. Naime bližili su se božićni blagdani, za koje smo bili uvjereni da ćemo provesti sami, no za iznenađenje su se pobrinuli gostoljubivi Iranci koji su odlučili organizirati proslavu Božića. Proslava je organizirana u hotelu Silk Road u Yazdu, gradu udaljenom oko 700 km jugoistočno od Teherana. Srećom, vize su bile gotove na vrijeme, tako da smo sjeli na noćni vlak i probudili se na badnje jutro u tom simpatičnom pustinjskom gradu.

Ono što razlikuje Yazd od ostatka Irana je veliki broj pripadnika stare perzijske vjere - zoroastraizma. Ovu religiju, koja se temelji na vjeri u dobrog i lošeg Boga, utemeljio je prorok Zaratustra koji je živio u 6 st. prije naše ere i bila je službena vjera Perzijskog carstva sve do dolaska islama u 7 st.  Vjerojatno najveći simbol ove drevne religije su tornjevi tišine, mjesta na kojima su se stari Perzijci opraštali od mrtvih. Kako su zrak i zemlju smatrali svetima, nije bilo primjereno zagaditi ih pokapajući ili spaljivajući mrtve kao u ostalim religijama, već su gradili tornjeve na kojima bi ostavljali mrtva tijela kako bi ih pojeli lešinari, dok bi kosti uništavali na raznorazne načine. Naravno, ovo se danas rijetko primjenjuje a zoroastrijci pokapaju mrtve u betonske sanduke i na taj način spriječavaju onečišćenje zemlje. Tornjeve tišine može se naći svuda u okolici Yazda.

 

U najljepšem gradu Irana

Naša slijedeća postaja je bio sigurno najljepši grad Irana – Esfahan, koji je svjetsku slavu stekao zbog nevjerojatne perzijske arhitekture koja ga krasi, a koja se najbolje očituje na čudesnom trgu Emam Khomeini. Trg ima dojmljivo velik s 510 x 164 metara i jedan je od najvećih na svijetu. Dao ga je izgraditi perzijski kralj Shah Abbas 1638. godine i u početku je bio igralište za polo, no danas je najprepoznatljiviji objekt perzijske kulture budući da se u nišama koje ga omeđuju nalaze brojne male trgovinice u kojima se prodaju najbolji perzijski tepisi, rukotvorine od metala i drveta te umjetničke galerije u kojima minijaturisti rade umjetnička djela iscrtavajući na komadićima devinih kostiju.

 

I danas dolaze plakati na pjesnikov grob 

Naš posjet Iranu se bližio kraju, a još nismo posjetili vjerojatno najvažniju građevinu ovoga podneblja - Perzepolis. Stoga smo sjeli u autobus i krenuli put Shiraza, grada koji je zbog svojih pjesnika i dobrog vina dobio naziv najromantičnijeg Iranskog grada. I dok se grobovi poznatih pjesnika nalaze doslovce svugdje po gradu. Najpoznatiji je Hafez koji je umro u 13. stoljeću, a ljudi i danas dolaze plakati na njegov grob. Uzgred, vino više nije dobrodošlo u ovome gradu. Poznata sorta slatkoga crnog vina Shiraz je krenula u svijet baš iz ovoga grada, no zbog zabrane pijenja alkohola i striktnih islamskih zakona, više sga e ne proizvodi u ovim krajevima. No to uopće nije uništilo ozračje u gradu, izrazito je opušteno i ugodno, a to se najbolje može osjetiti na bazaru koji je sigurno najljepši u državi. Osim sagova i rukotvorina ovdje se može naći raznorane odjevne tkanine od svile do kašmira, dok je predah od kupovine najbolje obaviti u jednoj od čajdžinica smještenih u slikovitom dvorištu Saray Marshira, centralne zgrade bazara.

 

Perzepolis

Perzepolis se nalazi pola sata vožnje sjeverno od Shiraza, i omogućuje ugodan jednodnevni izlet. Perzepolis je dao sagraditi perzijski car Darije I. 512 god. prije naše ere kako bi imao reprezentativnu ljetnu nastambu, a na svome vrhuncu, rasprostirala se na 125.000 čvetornih metara. S obzirom da se u stranim spisima rijetko spominje, pretpostavlja se da se njegovo postojanje krilo od vanjskoga svijeta, što i nije bio problem s obzirom da se nalazio u samom središtu carstva. No 331 god. prije naše ere Aleksandar Veliki je pokorio Perziju i došao do Perzepolisa kojeg je na kraju spalio u znak odmazde za spaljivanje Atene u perzijsko-grčkim ratovima.

Valjalo je krenuti dalje prema Pakistanu do kojega nas je razdvajalo 1300 km pustinje Dasht-e Lut, a nakon toga, kada pređemo granicu, još 700 km pustinje Baluchistana. Prevelik zalogaj i za veće pustolove od nas dvojice, stoga smo odlučili da bi bilo dobro napraviti stanku. 

Prvih 1300 km je bilo izuzetno naporno jer smo ih proveli u autobusu u kojem vozač prvih 600 km nije htio ni čuti za stajanje dok bi ostatak puta stajao svakih pola sata. Kada smo konačno došli do Zahedana, gradića udaljenog samo sedzmdesetak kilometara od granice, shvatili smo da se stvari ubrzano mijenjaju. Naime Iran nam se do tog trenutka predstavio kao suvremena država koja se po maločemu razlikuje od europskih, no stvar se bitno mijenja kako se približavate pakistanskoj granici. Ljudi su ovdje tradicionalno obučeni, žena gotovo da i nema na ulici, a čistoća su se naglo snizila. Sve to čini prašnjavi Zahedan neprivlačnim mjestom, kojeg smo rado napustili već sljedeće jutro zaputivši se prema granici.

 

Kada vladaju plemenski zakoni lokalnih vođa

Granicu smo prešli bez većih poteškoća, no slijedilo je veliko pješčano prostranstvo Baluchistana, koje nam je po svim pričama koje smo čuli trebalo biti najopasniji dio puta. To je područje pod posebnim statusom unutar Pakistana gdje vladaju plemenski zakoni lokalnih vođa zbog čega vojska i policija nemaju pravo pristupa u te zone. Zbog toga pustinjom kruže naoružane bande koje presreću autobuse i pljačkaju putnike. Jedina cesta koja vodi prema gradu Quetti, sigurna je za vrijeme dana, no preko noći nije zgodno prometovati njome jer se mogućnosti napada povećavaju. Da je stanje ozbiljno pokazuje činjenica da se na djelovima rute uzimaju oružane pratnje, kako bi smanjili mogućnosti napada.

Prvih 500 km je prošlo u savršenom redu no tada nam se pokvario autobus usred ničega. Kako vozač nije znao popraviti kvar, poslali su pomoć po drugi autobus, koji je došao nakon nekoliko sati, ali je u međuvremenu pao mrak. Svega sat vremena nakon što smo ponovno krenuli pojavile su se prepreke na cesti, a u autobus je ušao čovjek koji je prebrojao ljude u autobusu i tražio novce od vozača za prijelaz preko njegovog područja. Ljude je prebrojao kako bi znao koliko je vozač prodao karata, te tako izračunao iznos koju će tražiti. Pljačka na finjaka! 


Jedna od najzanimljivijih trgovačkih točki Azije

Nakon 16 sati puta smo se dokopali Quette, te nakon odmora, odlučili prošetati gradom. Quetti nedostaju turistički sadržaji. Nema niti nekih bitnih građevina niti je poznata po nekim povijesnim događajima. Ali Quetta ima zanimljivo stanovništvo zbog čega ju se svakako isplati posjetiti. S obzirom da je najveći grad u široj okolici, a blizu je i afganistanska granica, Quettu su od uvijek pohodile horde trgovačkih karavana i švercera koje su na najvećem od svih gradskih bazara, Kandahari Bazaaru, prodavali raznorazne proizvode. Da bi se bazar najbolje doživio treba ustati ranije i prošetati među brojnim štandovima na kojima brojna plemena kao što su Baluchi, Pashtuni, Brahui, Azari, Mohajiri, Punjabi, Uzbeci i mnogi drugi, prodaju najbolje od proizvoda karakterističnih za njihov narod, što Quettu svrstava u jedan od najzanimljivijih trgovinskih točaka u Aziji.

Zanimljivo je da smo ovdje popili i prvo pivo nakon mjesec dana. Alkohol je i ovdje, kao i u Iranu ilegalan, no samo za muslimane. Ako ste stranac, možete ishoditi dozvolu za kupovinu alkohola, te na ovlaštenim mjestima kupiti proizvode destilerije i pivovare iz Rawalpindija, grada na sjeveru Pakistana. I dok im pivo i nije bog zna što, viski im je stvarno vrhunski.

I još jedna zanimljivost. Naime ovdje smo vidjeli prosvjede Talibana protiv Busha i Musharafa! Velika povorka na ulici je glasno uzvikivala parole i mahala zastavama i transparentima, i taman kada sam planirao dati petama vjetra, prosvjednici su me sa smiješkom počeli pozdravljati i mahati mi iz povorke. Tko bi rekao, da su to ti strašni Talibani kojima nas plaše svjetski mediji.

Vlak od Quette prema Multanu bio je čisti promašaj! U vagonima se naguralo brdo ljudi koji su se, kako se nama činilo selili iz grada u grad, jer kako inače objasniti onolike količine prtljage koje Pakistanci vuku sa sobom na put. Za čas su svi vagoni bili prenakrcani torbama i ogromnim vrećama do te mjere da nas je hvatala klaustrofobija sljedećih dvadesetak sati.

 

U gradu manga

Multan, grad manga kako ga nazivaju, jer se u užoj okolici nalaze najveće plantaže tog voća na svijetu, plijeni svoju pozornost brojnim mauzolejima u kojima su sahranjeni pripadnici tajanstvene muslimanske sufi sekte poznate po tome što za vrijeme molitve popraćene ritmičnim bubnjevima padaju u svojevrstan oblik transa koji im navodno daje energiju.

Što se mauzoleja tiče stvarno su prekrasni, a predstavljaju tipičan primjer mogulske arhitekture, nastale na indijskom podkontinentu u 16 i 17 st. 

 

Grad sa crvenom četvrti

U Multanu smo se kratko zadržali da napunimo baterije nakon onog mučenja u vlaku, te smo nastavili dalje prema Lahoreu, najvećem gradu Punjaba, regije koja je nesretno podjeljena između Indije i Pakistana 1947 god. Sa svojih pet milijuna stanovnika i obiljem kulturnog i turističkog sadržaja, Lahore je najzanimljiviji grad u Pakistanu, što potvrđuju i njegovi stanovnici koji doslovno žive 24 sata na dan. Naime u koje god doba dana ili noći izađete na ulicu, dočekati će vas veseli prodavači voća, otvorene čajane, restorani s izvrsnom hranom, rikše, a vjerovali ili ne, grad ima i svoju crvenu četvrt. Uz toliko sadržaja nikako vam ne može biti dosadno, tako da smo odlučili ovdje ostati malo duže. Naravno, odmah smo se bacili na obilaske znamenitosti od kojih svakako treba istaknuti staru tvrđavu Lahore Fort i Badshahi džamiju koja se nalazi odmah preko puta tvrđave. Lahore Fort je u svojoj povijesti nekoliko puta bila uništavana i svaki put bi ju ponovno obnavljali. Današnji izgled može zahvaliti mogulskom caru Akbaru koji je Lahore proglasio glavnim gradom svoga carstva. Tvrđava je izvrsno očuvana s prekrasnim parkovima i vidikovcima u unutrašnjosti, a svi mogulski carevi su na određen način utjecali na unutrašnjost, dajući joj štih po svojoj volji.

Preko puta glavnog ulaza nalazi se jedna od najvećih džamija u svijetu - Badshahi, koju je dao izgraditi poslijednji mogulski car Aurangzeb i predstavlja zadnje veliko djelo te dinastije koja je svjetskoj baštini poklonila nevjerojatne građevine poput Taj Mahala, Red Fort u Delhiju i mnoge druge. U unutrašnjost stane 60.000 ljudi, a u dijelu koji nije otvoren za posjetitelje nalaze se relikvije kao što su kosa proroka Muhameda, njegove kćeri Fatime i zeta Alija.

Čak i da vas ne zanimaju građevine, Lahore je i dalje zanimljiv. Veliki broj muzeja i parkova daju ovome gradu ugodno ozračje dok su restorani među najboljima u Pakistanu. Najpoznatiji se svakako nalaze u tzv. Food streetu u starom gradu gdje se restorani smjenjuju jedan za drugim mameći gladne prolaznike mirisima koji se šire iz njihovih kuhinja. Treba li uopće napomenuti da su cijene za naše prilike smiješne i kreću se sa otprilike 10- 15 kuna za večeru za dvije osobe. Od specijaliteta svakako preporučujem pileći karahi i jalfrazi, no ne bih mogao opisati što je to, samo mogu potvrditi da se radi o vrhunskim jelima.

S obzirom da se indijska granica nalazi tridesetak km od Lahorea bili smo u nedoumici odmah se uputiti u Indiju ili još malo švrljati po Pakistanu. Odlučili smo posjetiti Islamabad, glavni grad Pakistana, te Peshawar i još neko vrijeme provesti u toj državi.  

 

Za stolom jelovnici svih restorana u krugu

Najveća zanimljivost Islamabada je to što je grad nastao na crtaćoj mapi prije nekih pedesetakak godina. Naime, nakon raskola Britanske Indije na Indiju, te Zapadni i Istočni (Bangladeš) Pakistan, glavni grad Zapadnog (sadašnjeg) Pakistana je bio Karachi koji se nalazi dolje na jugu i bio je predaleko od industrijski i kulturno razvijenijeg sjevera. Zbog toga je tadašnja vlada Pakistana odlučila premjestiti glavni grad na sjever, no pojavili su se sukobi između gradova jer svaki od njih je htio ponijeti taj laskavi naziv. Na kraju je odlučeno da se izgradi potpuno novi grad u blizini Rawalpindija, a kao glavnog arhitekta planera su izabrali Grka Konstantinosa Doxiadesa. Izgradnja je započela 1961.g. i traje sve do danas jer se grad postupno širi, četvrt po četvrt. Stoga mu nedostaju povjesni sadržaji što ne znači da nije privlačn, iako bi zbog suvremene arhitekture rijetko tko pomislio da se nalazi u Pakistanu. Ali zbog toga grad obiluje trgovinama, knjižarama, CD shopovima, trgovačkim centrima, a stanovnici se mogu pohvaliti zapadnjačkim načinom života. Okolica je također zanimljiva jer se odmah sjeverno iznad grada nalazi Nacionalni park Margalla Hills, a tridesetak kilometara sjeveroistočno počinje pakistanski dio Kašmira. U Islamabad su izvrsni restorani, od kojih nam se najviše svidio Food Market, koji se nalazi na trgu, a okružen je restoranima koji kuhaju različitu vrstu hrane. Svejedno je kamo ćete sjesti budući da dobijete meni od svih restorana i što god da naručite, konobar će otići u drugi restoran i donijeti vam jelo.

 

Sve loše Pakistana

Peshawar se nalazi 300 km zapadno od Islamabada i predstavlja sve ono loše zbog čega je Pakistan na zlom glasu. Naime, grad smatraju glavnim gradom terorista na svijetu, a okolica vrvi krijumčarima oružja i droge. No, da nije sve tako crno - bijelo uvjerili smo se odmah po dolasku jer su vješti Pakistanci uspjeli legende pretočiti u turističke atrakcije. Od ponude izdvajamo: legndarni Khyber Pass na samoj granici sa Afganistanom 35 eura s oružanom pratnjom jer treba proći kroz zonu plemena sa sjeveroistoka koji su navodno ratoborni; Smugglers bazaar 18 eura, najveća trgovina hašiša i opijuma na svijetu te na kraju Darra Adam Khel 40 eura, selo koje proizvodi oružje za većinu terorističkih organizacija na svijetu a u cijenu su uključeni i iskušavanje oružja od pištolja do minobacača. Pa tko voli, nek izvoli!

Mi smo se usredotočili na grad i njegove zanimljivosti, a tu nam je pomogao i naš simpatični vodič Soheil, kojeg smo upoznali prvoga dana, a pokazao se kao veliki poznavatelj života Peshawara. Grad obiluje bazarima od kojih su najdojmljiviji Story-teller bazaar nakojem su se okupljale trgovačke karavane i prepričavale dogodovštine sa puta, te veseli Meena bazaar iliti ženski bazar, jedino mjesto u gradu gdje je moguće vidjeti žene na ulici. 

 

Neobična svečanost zatvaranja granice

Vrijeme je brzo prolazilo, a mi nismo zaboravili našu prvotnu misiju – Indiju. I tako smo nakon mjesec dana provedenih u Pakistanu odlučili krenuti prema našem završnom odredištu. No, još jedna zanimljivost nas je čekala na samoj pakistansko-indijskoj granici. Naime tu se svaki dan odvija neobična svečanost zatvaranja granice u kojoj sudjeluju počasne garde dviju država s poprilično smiješnom koreografijom u kojoj vojnici stupaju visoko dižući noge poput poznatog skeča Montya Pythona, pritom vičući jedni na druge. Bizarnost je uvelike uvećana činjenicom da obje vojske koreografiju izvode jednako u sekundu točno, a da pri tome nikada nisu zajedno trenirali budući da je riječ o neprijateljskim vojskama. A što tek reći za gledatelje! Sa obje strane izgrađene su tribine sa kojih urla navijačka gomila, mašući zastavama i uzvikujući pogrdne riječi suprotnoj strani. Spektakl rezerviran za nogometne utakmice, preselio se na ceremoniju zatvaranja granice?!? No cijelu ovu tragikomediju treba gledati sa rezervom, jer se stvarno radi o vojskama koje se međusobno bezrezervno mrze, tako da cijeli događaj nosi jednu ozbiljnu notu.

 

Najsvetiji grad Sikha

I evo nas konačno u Indiji! Nakon skoro dva mjeseca puta došli smo do željenog cilja.

Prvi grad na koji nailazite u Indiji je Amritsar, glavni grad Punjaba i najsvetiji grad za pripadnike ratničke vjerske sekte, Sikha. Naime ovdje se nalazi Hari Mandir ili Zlatni hram, najvažnije svetište Sikhizma koji broji otprilike 16 mliona štovatelja te vjere, uglavnom nastanjenih u Punjabu. Teško je opisati njihovu religiju. Osnovao ju je Guru Nanak krajem 15. st. kao reakciju na kastinski poredak kojem se Sikhi protive, a preuzeo je najbolje iz islama i hinduizma, tako da imamo vjeru ss jednim bogom, no vjeruju u karmu i samsaru (ciklus ponovnog rođenja) te khalsu, kult izabrane rase ratnika svetaca. 

Zlatni hram je smješten na otočiću usred velikog umjetnog bazena ispunjenog svetom vodom u kojem se Sikhi vrše obredno kupaju kako bi sprali grijehe. Hram je izgrađen u 16. stoljeću, a obložen je sa 100 kg čistog zlata, dok se po ljepoti i značaju svakako može mjeriti s najpoznatijim indijskim građevinama kao što su Taj Mahal, Kailash i sl. Bazen je okružen zgradama od bijelog kamena koji u kombinaciji sa zlatnom bojom hrama ističe svetost ovoga mjesta. Sikhi su izrazito ponosni na ovaj hram i spremni su ga braniti životom, što je stajalo života i Indiru Ghandi koja je poslala tenkove na hram nakon što je u gradu izbila nekakva pobuna. 

 

Bez znanja cjenkanja vam je bolje ne ići u kupovinu 

Delhi je udaljen od Amritsara 10 sati vožnje vlakom, što smo objeručke prihvatili jer smo čuli legende o indijskoj željeznici. No nismo znali da ipak treba uložiti malo više novaca i kupiti bolja mjesta, stoga smo kupili najjeftinije karte i vozili se u prostoru za osmero ljudi, a u koji se uguralo 20 Indijaca. 

Izlomljeni od gužvanja, stigli smo u glavni indijski grad Delhi, i odmah našli smještaj na glavnoj trgovačkoj ulici Paharganj, koja je najbolji pokazatelj kako se u ovome gradu živi. U ulici u kojoj se smjenjuju trgovine jedna za drugom, može se naći doslovno što srce poželi. Prodaju sve u ogromnim količinama, različitim inačicama i oblicima za nikakav novac no vrlo upitne kakvoće. Bez znanja cjenkanja vam je bolje ne ulaziti u kupovinu, jer će vas ovi vješti trgovci preveslati u trenu, a turisti znaju plaćati kupljeno i dvadeset puta skuplje od stvarne vrijednosti. No, nema straha jer i tako visoka cijena je ništavna naspram onoga koliko biste platili u Hrvatskoj.

Glavna atrakcija Delhija je svakako veličanstvena Crvena tvrđava smještena na kraju Old Delhija uz samu rijeku Yamuna. Izgradio ju je mogulski car Shah Jahan 1648. godine no nikad nije uspio preseliti prijestolnicu iz Agre u Delhi jer ga je sa vlasti smijenio njegov sin Aurangzeb. Po konstrukciji je vrlo slična Lahore Fort, ali nekako je više carska od spomenute tvrđave. U unutrašnjosti su ugodni parkovi, palače, kraljevska kupatila, privatne carske odaje, javne carske odaje i sve odiše luksuzom iz legendi i priča o Dalekom istoku.

Delhi ima i svoju drugu stranu a to je sirotinja, koja vas jednostavno ne može ostaviti ravnodušnim. Nevjerojatno koliko ljudi živi na ulici sa svega nekoliko rupija što im ljudi daju u prolazu. Da stvar bude gora, ovdje svi prose, čak i ljudi koji uopće nisu siromašni. Nerijetko mi se znalo dogoditi da mi priđe osoba puna zlatnog nakita u najboljim svilenim sarijima i traži baksheesh. 

 

Mjesto gdje se isprepleću legende

Rajasthan je najveća i vjerojatno najpoznatija indijska savezna država, a kako je to mjesto gdje se isprepliću legende s pravom poviješću, intrige ljubavnih priča i bitaka u kojima su stradavali cijeli gradovi, zvučalo nam je logično da jedno vrijeme provedemo u zemlji iz bajke.

Prvi posjećeni grad bio je Jaipur, upravno središte te države i svakako jedan od najposjećenijih indijskih gradova. Bila je sredina veljače, što se u Rajasthanu smatra vrhom turističke sezone, tako da je bilo teško naći sobu u dobrom hotelu.

Jaipur ljudi popularno zovu ružičastim gradom jer ta boja prevladava na većini zgrada, a uzrok tomu bio je posjet Princa od Walesa koji se zbio 1876. godine. Naime, tadašnji Maharaja Ram Singh je dao princu u čast obojiti cijeli grad u tu boju kako bi mu izrazio gostoljubivost, a stanovništvu se to toliko svidjelo da su bojanje pročelja u ružičasto pretvorili u tradiciju. Zaštitni znak grada je Hawa Mahala ili kuća vjetrova koja je izgrađena 1799. godine za potrebe kraljevske ženske klike, a nevjerojatna arhitektura prozora izmišljena je kako bi im onemogućila gledanje svakodnevnog života na ulici.

Od ostalih atrakcija tu su Jantar Mantar, jedna od pet zvjezdarnica koju je izgradio pasionirani astronom Maharaja Jai Singh 1728. godine, i nezaobilazni "šoping" u starom gradu, gdje se nalazi bezbroj draguljarnica koje nude srebro ukrašeno dragim i poludragim kamenjem, vjerojatno najjeftinijim a svijetu. No treba biti oprezan jer varalica ima na svakom uglu, a glavna "for a” im je nuditi posao na kojem se može zaraditi nekoliko tisuća eura. Lakovjerni turisti često zagrizu mamac i kupe velike količine stakla ili obične keramike koje ne vrijede baš ništa.

Zbog lošeg hotela i nesnosne gužve u gradu iz Jaipura smo otišli brže negoli smo mislili, a kako smo do sada većinom boravili u velikim gradovima, zaželjeli smo se mirnijeg ozračja i prirode tako da nam se omaleni Pushkar činio kao odlično odredište. 

Grad ima neobičan raspored jer se u njegovom središtu nalazi jezero oko kojeg su izgrađene kuće i zgrade. Prema legendi, hinduski bog Brahma ovdje je ispustio lotusov cvijet i na tome mjestu je nastalo jezero, a oko njega grad. Smješten na rubu pustinje, postao je jedno od najvažnijih brahmanističkih središta, što dovodi hodočasnike iz cijele Indije, zbog čega je turizam poprilično razvijen. Sve to ne narušava mir i sklad ovoga mjesta. Zbog velikog broja hramova, ljudi ovdje hodaju sa štovanjem.

 

Ozračje plavog grada

Punih baterija nastavili smo put a naša slijedeća postaja je trebao biti grad koji se nalazi daleko u pustinji, a krasi ga možda najveličanstvenija arhitektura Indije - Jaisamler. No na preporuku drugih putnika istraživača odlučili smo prije toga svratiti u Jodhpur na dan ili dva, ali nas je grad toliko iznenadio svojom ljepotom i ležernim ozračjem da smo ga odlučili malo dublje istražiti. Uz izvrstan hotel i odličnu hranu koju smo tamo upoznali, boravak u plavom gradu Jodhpuru je bio pravi užitak. Nadimak plavi grad je dobio zbog svijetloplave boje zgrada koja navodno tjera komarce, a ujedno predstavlja i svetu boju brahmana (hinduskih svećenika). Gradom dominira ogromna tvrđava Mehenrangarh na 125 metara visokoj stijeni s koje se pruža pogled na grad i okolicu. Od svih tvrđava Rajasthana, ova je jedina ostala u vlasništvu sadašnjeg Maharaje koji ju je pretvorio u vrlo zanimljiv i dobro posjećen muzej u kojem se može dosta toga naučiti o povijesti i kulturi ovoga dijela Indije. Uz to hrana u ovome gradu je odlična, što uz opušten život njegovih stanovnika, Jodhpur svrstava u najugodnije iznenađenje ovoga puta.

 

Nadahnuće za priče iz 1001 noći

Ako se iz Jodhpura krene sjeverozapadno, naići će te na pustinjski krajolik i cestu koja vodi u jedan od najbajkovitijih svjetskih gradova - Jaisamler, koji je vjerojatno bio nadahnuće za priče o 1001 noći. Izgrađen od kamena boje pustinjskoga pijeska, putnicima se iz daljine činio kao da je sagrađen od zlata zbog čega i nosi nadimak Zlatni grad. No, mi smo se dogovorili s našim prijateljima iz Jodhpura da ćemo prvo otići na safari na devama u pustinju, što smo i učinili prvo jutro po dolasku. Iz predjela oskudne vegetacije polako smo jahali na devama prema pješčanim dinama i selima pustinjskih stanovnika, proživljavajući sve ljepote nomadskog života. Uz noćenje podno pješčanih dina, i večeru na otvorenom nebu punom zvijezda, "camel safari” je bio pun pogodak.

U pustinji nismo ostali dugo jer se u Jaisamleru spremao središnji događaj sezone, Desert festival Puatinjski festval), stoga smo požurili kako bi gledali tradicionalna natjecanja u dužini brkova, utrke deva, tradicionalne ratničke plesove i sl. Uz to smo dobili i priliku da uživamo u prekrasnim građevinama ovoga grada koje malo koga mogu ostaviti ravnodušnima. A grad je stvarno izmišljen! Sagrađen na stijeni, s njegovih zidina puca pogled daleko u pustinju, a čudesne zgrade sa čarobnim balkonima popularno nazvanim haveli s kojih se smiju indijska djeca, pridodaju bajkovitosti ovoga mjesta. Kada se tu još pridodaju jainistički hramovi, male uske uličice, čajane i šarene trgovine svega i svačega, shvatite zašto se Jaisamler smatra najvećim draguljem Rajasthana.

 

U palači Jamesa Bonda

Vrijeme je brzo odmicalo a mi smo se poželili pravog odmora od puta, za što smo još prije polaska odabrali Gou, najmanju indijsku državu poznatu po opuštenom životu i ludim noćnim provodima. Kako biamo došli do tamo trebali smo proći još dva indijska grada od kojih se jedan nalazi u Rajasthanu, a zove se Udaipur. Grad je smješten na obalama jezera Pichola i u Indiji nosi laskav i naslovnajpoželjnijeg grada za svatove. U tome prednjači domaća elita, koja svoje zabave često priređuje u palači Jagniwas koja se nalazi na otočiću usred jezera. Sama palača je svjetsku slavu stekla kao poprište radnje poznatoga filma o Jamesu Bondu " Octopussy", što se osjeti i u turističkoj ponudi jer svaki restoran koji drži do sebe, ima barem dvije projekcije toga filma dnevno. Na žalost iznimno sušna godina i rajasthansko sunce su osušili jezero tako da se do otočića može pješice, što umanjuje romantiku ovoga mjesta. 

No nije Jagniwas jedina atrakcija Udaipura. Odmah pored jezera nalazi se veličanstvena Gradska palača, najveća palača Rajasthana. Izgrađena sa brojnim balkonima, kulama i kupolama, ostavlja nevjerojatan dojam, pogotovo onome tko je gleda sa jezera. Unutrašnjost je uređena u vrlo zanimljiv muzej, čijim obilaskom ne samo da se upoznajete s labirintom palače već i vrhunskom umjetnošću domaćih umjetnika koji su se proslavili u slikarstvu, kiparstvu, izradi dragulja i ostalim rukotvorinama.

 

Goa – mjesto savršene klime i provoda

Drugi grad je Bombay i nije nam se ni izbliza svidio kao ostali gradovi u Indiji. Problem Bombaya je što je stvarno ogroman! Smješten na obalama Arapskoga mora, zagušen gustim prometom u uskim uličicama, prepun beskućnika i prosjaka s jedne, i suludih bogataša s druge strane, s ogromnom proizvodnjom (nama) loših filmova, poznatijih kao Bollywood, Bombay predstavlja sve ono loše od ljudskoga roda. Polovica stanovništva preživljava proseći, zagađenost je odavno prešla alarmantne okvire, a ozračje je vječno ispunjeno nekom nervozom. To nije mjesto po mome ukusu i moram priznati da mi je bilo iznimno drago kad sam ga napustio. 

U Gou smo krenuli vrlo neobičnim autobusom. Naime, na dugim relacijama Indijci koriste usluge tzv. Sleeper busa, u kojem se nalaze sjedala kao i u svakom autobusu, no iznad glava, tamo gdje stoji prostor za ručnu prtljagu napravili su prostor za ležanje. On nije uzak kao kod naših autobusa, jer su autobusi u Indiji viši i širi, tako da čovjek ima mjesta za smjestiti se ali su problem loše indijske ceste. Stoga, ako ste imali zlu sreću i dobili kartu na zadnjem dijelu autobusa, nećete se zbog trešnje i udaraca naspavati.

I nakon 15 sati vožnje eto nas u Goi!  Ranojutarnji dolazak nije izgledao obećavajuće, ali čim je izašlo sunce, shvatili smo da na ovome putu vjerojatno nećemo naći bolje mjesto za odmor. Goa je smještena na obalama Arapskoga mora, južno od Bombaya, a dugačka je nešto više od 100 i široka osamdesetak km. Tijekom šezdesetih godina postala je poznata kao prekokontinentalno odredište pripadnika hippie kulture, koji su svoja putovanja iz Europe redovno završavali tu. Mnogi od njih su se tu odlučili nastaniti i nastaviti živjeti tako da se već drugi naraštaj potomaka upisuje u ovdašnje škole. A nije ni čudo da su baš odabrali Gou jer živjeti ovdje je izuzetno lako. 

Klima je savršena tijekom većeg dijela godine, ljudi su opušteni, život je lagodan, svega ima u izobilju i zvuči kao raj na zemlji. Današnja vlast potiče elitni turizam, kako bi dolazili bogataši na kratko radoblje i usput potrošili više novaca nego što hippiji potroše tijekom pola godine svoga boravka. Naravno da je to utjecalo na ozračje u Goi, naročito među hippiejima koji polako shvaćaju da su nepoželjni i da njihov način života umire.  

No daleko od toga da je Goa postala dosadno mjesto. Ovdje zabave ima napretek, samo je pitanje što vas zanima. Pa krenimo redom.

Kako se radi o bivšoj portugalskoj koloniji, stanovništvo je većinom kršćansko, što se očituje velikim brojem crkvi, od kojih su neke uistinu božanstvene. Najveći broj ih se nalazi u staroj kolonijalnoj prijestolnici Goa Velhi ili Staroj Goi u kojoj se nalaze nekoliko crkvi te najveća katedrala Azije. Nekoć je ovaj grad svojom grandioznošću nadmašivao i sami Lisabon, no danas djeluje kao napušteno ribarsko seoce, ali s veličanstvenim crkvama. Daleko najposjećenija od svih crkvi je Bom Jesus, u kojoj se čuvaju relikvije sv. Franje Ksaverskog, misionara koji je širio kršćanstvo diljem Azije. Zanimljivost nije vezana za njegov život već za smrt 1552. godine, jer se tijelo Franje Ksaverskog nikada nije raspalo, nego se čudom mumificiralo prirodnim putem. To čudo je službeni Vatikan dugo provjeravao da bi na kraju 1556. godine potvrdili da se radi o čudu. Franjo Ksaverski je proglašen svecem 1622. godine.

Osim Goa Velhe, sadašnji glavni grad Panaji se može pohvaliti opuštenim ozračjem te zanimljivom kolonijalnom arhitekturom, koja se najbolje može uočiti u kvartu Fontainhas i Sao Tome. Atrakcija je i vožnja brodom po rijeci Mandovi, koja je najzanimljivija za noći punog mjeseca kada na brodu svira sastav koji izvodi goanske narodne pjesme i plesove.

Na Goi su i neizbježne tropske pješčane plaže u čijoj pozadini rastu kokosove palme, čije plodove domaće stanovništvo nudi turistima kao osvježenje. Uz valove veće od dva metra i "caffe  barove” napravljene od bambusove trske, odmor na goanskim plažama predstavlja nevjerojatan užitak i dojam da se nalazite u samome raju. Uz izvrsnu ponudu jela i odlično pivo, čovjeku postaje jasno zašto su hippiji izabrali baš ovo mjesto za svoje poslijednje uporište.

S obzirom da je naš odmor trebao potrajati dulje vrijeme, trebalo je naći i nekakvu obavezu budući da ni plaže ni crkve ne mogu nikoga zadržati mjesec dana. No, brige nije bilo, jer smo upoznali mnogo mladih i zanimljivih ljudi iz cijeloga svijeta, a noćni život u Goi je na svjetskome glasu. Osim toga, raznolika ponuda sadržaja uz nevjerojatno niske cijene, drži čovjeka u pokretu tako da nikad nije dosadno. Najbolja i najpraktičnija inačica za obilazak Goe je iznajmiti motor koji stoji dva eura dnevno, a na taj način postaju dostupni i najudaljeniji dijelovi ove male državice.

Posjet sajmu koji se održava svake srijede u mjestu Anjuna je poseban događaj, jer se tada okupe svi trgovci Goe koji prodaju mnogo zanimljivih stvari, od igle do lokomotive, a tu su naravno i stranci koji prodaju svoje rukotvorine ne bi li zaradili nešto novaca i produžili svoj boravak u ovom tropskom raju. Od klubova, najveće ime sjeverne Goe je svakako Paradisco u Anjuni, a ni Primrose u Vagatoru, ni Lotus-inn u Chapori nisu za odbaciti.

Što se plaža tiče njih svakako treba podjeliti na sjevernu i južnu Gou, jer sjeverna Goa je više za ludi noćni provod, dok je južna Goa opuštenija i tamo idu ljudi kojima je dosta buke i galame. U sjevernoj Goi je najljepša "sjeverna” plaža u Arambolu, gdje su more i slatkovodno jezero odjeljeni sa pedesetak metara pijeska, dok u južnoj Goi najbolja plaža u Palolemu. Na plažama je svakojaka ponuda od jet-skija do surfanja na valovima što preporučam kao vrhunsku zabavu.

Ljubitelji prirode neće ostati uskraćeni jer, iako je malena, Goa ima jedan nacionalni park i tri prirodna rezervata, dok se džungla ovdje spušta od planina Zapadnog Ghata pa sve do plaža. Svakako je najzanimljiviji jeep safari u nacionalnom parku Molem kroz gustu džunglu i prelazi riječice na divljim prijelazima da bi konačno stigli na cilj, a to je dojmljiv, 603 metra visoki vodopad Dudshagar, drugi po visini u Indiji.

Ljubitelje dobre kuhinje razveselit će činjenica da u brdima Zapadnog Ghata postoji veliki broj farmi koje uzgajaju začine i organiziraju obilaske, te objašnjavaju tehnologiju obrade pojedinih začina kao što su kardamum, kurkuma, chilli, goruščica i sl.

 

Malo do Himalaja

Pet tjedana Goe proletjelo je a da nismo ni primjetili. Tek kada su počele nesnosne vrućine koje otežavaju san, shvatili smo da je vrijeme krenuti dalje. S obzirom da povratak doma nije dolazio u obzir, a tek je bila sredina travnja, bilo nam je jasno da Himalaje predstavljaju najbolji izbor za nastavak našeg boravka. Istina je i da smo se u Goi uljenili i da nam više nije bilo do razgledanja znamenitosti, stoga smo htjeli mirnije ozračje, a sličnog je mišljenja bilo i naše društvo iz Goe, tako da smo svi jednog dana osvanuli u malenom planinskom seocu Vashishtu. To selo broji dvjestotinjak stanovnika i nalazi se na brdu iznad puno poznatijeg Manalija, a karakterizira ga predivan stari hinduistički hram, te otvoreni termalni izvori s dva bazena. Upravo su te male toplice bile presudne za naš ostanak. Stvarno je vrhunski doživljaj kupati se u vreloj vodi okružen planinskim vrhuncima od 5000 – 6000 metara. Uz to, mogućnosti za izvrsne trekkinge su stvarno velike, a postoji i mogućnost raftinga, obilazak Himalaja na konjima, što je također vrhunski doživljaj.

Kako se bližilo vrijeme odlaska doma (ne zato što smo htjeli, već nam je ponestalo novaca, a i vize su nam bile pri kraju) odlučili smo otići u još jedno planinsko seoce u kojem je stanovnik jedna svjetski poznata osoba. Selo se zove McLeod Gunj a stanovnik je Dalaj Lama i njegova vlada u egzilu. Ovdje u indijskim Himalajama živi u izbjeglištvu okružen svojim narodom sa kojima je još 1959. godine pješke prešao visoku planinu i osnovao vladu u izgnanstvu. Taj vremešni starac, dobitnik Nobelove nagrade za mir, već se skoro 50 godina bori za slobodu svoje zemlje od kineske okupacije, koristeći metodu nenasilja, koja na žalost u ovom okrutnom svijetu očito nema odjek kao oružani sukob. Nema mnogo nade da bi se uskoro mogao vratiti u svoju zemlju, a s njime i 250.000 Tibetanaca koji žive u okolici Mcleod Gunja.

Nažalost, nismo ga imali prilike upoznati osobno, ali smo zato uživali u gostoprimstvu njegovoga naroda koji su se pokazali kao izrazito simpatično i ugodno društvo s iznimnim kulinarskim vještinama što nam je produljilo boravak u ovome dijelu Himalaje skroz do isteka naših viza. Tri dana prije leta, spustili smo se natrag do Delhija i uživali još malo u ljepoti gradskog kaosa, s kojim smo se već prvim dolaskom tako dobro saživjeli.

 

Bio je početak lipnja i monsuni su nešto uranili, a mi smo napuštali ovu prekrasnu državu s nadom da ćemo se uskoro ponovo sresti.

  isprintaj članak