U Turskoj nemaju zakon o homoseksualnosti
Navršenih od 18 godina starosti je i dobna granica za dozvolu ulaska u barove i klubove koji prodaju alkohol. ...
Muškarca se pozna po gaćama
Materijal od kojeg se proizvedi muške gaće mora biti vrhunske kakvoće. ...
Turizam je treća izvozna grana svijeta
Prošlu godinu odlikuje održiv rast u mnogim odredištima. ...
Anketa


NALAZITE SE U > Odredišta
Babuške su spas
Objavljeno: 21.02.2019. 10:55  
Transsibirska željeznica
Transsibirska željeznica
  • Transsibirska željeznica
  • Transsibirska željeznica
  • Transsibirska željeznica

Na svijetu se ništa u potpunosti ne može usporediti s Transsibirskom željeznicom. Preživjela je komunističku revoluciju, dva svjetska rata, mnoge gladne godine, poplave, sibirske zime i prevrtljiva ljeta. Proteže se preko sedam vremenskih zona i okosnica je najveće države na svijetu. 

 

Napisao: Hrvoje Ivančić 

 

Zamislite ukrcavanje na vlak u Moskvi u kojem oblake paraju Staljinovi neboderi, ponosno stoji Kremlj, a ulicama prolaze novopečeni naftni bogataši u kao kuća velikim terenskim vozilima i sedmodnevno putovanje do očaravajuće tihooceanske luke Vladivostok udaljene 9289 kilometara. Ili scenarij u kojem na moskovskom Crvenom trgu ispred Staljinove grobnice pozdravljate s "privjet", a nakon vožnje bez presjedanja na trgu Tiananmen u Pekingu pozdravite Mao Ce Tunga s "ni hao".

 

U društvu najljubaznijeg naroda

S prosječnom brzinom vožnje od oko 60 kilometara na sat "Transsib" nikako nije za putnike u žurbi. Nije za poslovnjake, tajkune, holivudske zvijezde, Pepeljuge, mimoze, niti je ona za pedantne šminkere iako je svakome dopušteno da se njome vozi. U devedeset devet posto vagona ne postoji ni trunka sjaja i putovanje često može biti dosadno, ovisno pored koga sjedite. Zbog toga se najbolje odlučiti na stalno silaženje s vlaka i proučavanje mjesta uz prugu. Otkrit ćete da su Rusi jedni od najljubaznijih naroda koje ste ikad sreli, spremni podijeliti i ono malo što imaju. Topla slavenska duša podsjetit će na Dostojevskog, Ljermontova i Puškina, a prostranstva Sibira na Solženjicina i njegov prikaz života u gulagu jer pojedina izolirana sela ostavljaju takav dojam. Međutim Sibir, kojeg mnogi doživljavaju kao hladno nenaseljeno područje gdje stalno pada snijeg, u potpunosti je drugačiji. Što je to drugačije? Za početak ću reći samo da se u njemu ljeti temperature penju i do 40 stupnjeva Celzijevih, a Sunce zalazi tek u 23 sata! Ali do Sibira prvo treba stići...

 

Devet glavnih kolodvora

Za Europljanje je logičan početak putovanja Transsibirskom željeznicom iz Moskve, trećeg najskupljeg grada na svijetu s 13 milijuna stanovnika. Stigavši u Moskvu uputio sam se podzemnom željeznicom do središta grada koji je širok otprilike kao pola Zagreba. Iznenadila me uređenost stanica koje izgledaju kao pravi mali muzeji. Uprkos skupoći, u Moskvi je vrlo lako pronaći jeftin smještaj i to za samo 500 rublja (90 kuna, odnosno nekih četrnaestak eura) u samom centru. Peti kat, nekoliko soba s po šest kreveta, zajednička kupaonica i kuhinja. Sasvim dovoljno za spavanje i održavanje čistoće tijela. Za one s više novaca na raspolaganju je veliki broj raznolikih hotela. Želite li putovati "Transsibom" brzo ćete se uputiti na jedan od devet glavnih kolodvora, a za putnike na istok najprometniji su Yaroslavl, Kazansky i Kursky. 

 

Rođacima u pohod

Ono što nisam znao, a sada znam vrlo dobro, je da se putne karte rezervira i nekoliko tjedana prije početka putovanja. Zašto? Kada je u Rusiji sezona (ljetni mjeseci) obitelji posjećuju rođake u najudaljenijim krajevima i svi oni putuju željeznicom. Kinezi koji rade u Moskvi popune cijeli vlak do Pekinga mjesec dana prije polaska! Krećete li se dionicu po dionicu, lakše je naći mjesto u lokalnim vlakovovima negoli u onima koji voze izravno za Vladivostok ili Peking. Transsibirska ruta se sastoji od nekoliko razgranatih željeznica. Glavna i dakako prva je Moskva - Vladivostok o kojoj pišem. Ovdje su još i Trans-mandžurska koja se kod sibirskog grada Chite odvaja prema Kini i proteže do Pekinga, dok Trans-mongolska također kao krajnje odredište ima Peking, samo što vlak vozi, kao što ime govori, kroz Mongoliju. Paralelna pruga s glavnom od Moskve do Vladivostoka jest BAM odnosno Baikalo-Amurskaya Magistral koja se kod grada Irkutska odvaja i Bajkalsko jezero zaobilazi sa sjeverne strane. No vratimo se u Moskvu.

 

Kada ostarim...

Broj vlakova koji jure na istok uistinu je velik. Svaki ima ime i raščlanjuju se u različite klase. Među najluksuznijima su "Rossiya" i"Baikal". Oni su širi i uredniji od standardnih, ali su zato i mnogo skuplji. Međutim i u jeftinijim vlakovima postoje klase o kojima ovisi udobnost i cijena vožnje. Srednje cijene se odnose na smještaj u kupeyny (odjeljku), odnosno u drugom razredu, dok su u trećem karte 40 posto jeftinije, ali to je plackartny ili vagon u kojem sobu dijelite s četrdesetak suputnika. Dakle, nema zatvorenih odjeljaka. Okvirna cijena karte od Moskve do Vladivostoka za treći razred je približno 150, a za drugi razred je već oko 250 eura, dok je naprimjer prvi razred dvostruko skuplji od drugog, ali uključuje i mnoge luksuze poput plazma televizora, ručka u sobi i bara. Takva je vožnja skuplja od leta zrakoplovom. Luksuzne sam vagone viđao mijenjajući kolosjek, onako u prolazu podignute glave jer su jako visoko. Obećavao sam si da ću, ostarim li sretno, priuštiti sebi jedno putovanje u najluksuznijem dijelu kočije. A za sada jedino što me je povelo na istok je treći razred - plackartny. 

 

Dijeljenje sudbine

Za prvi dio putovanja izabrao sam put dug 5.200 kilometara do Irkutska, prepun zanimljivih gradova i krajolika od kojih zastaje dah, ali koji ubrzo dosade jer su monotoni i traju satima. Najbolje je dakle zastati u pojedinim gradovima. Neki od njih imaju vrlo zvučna imena poput, recimo, Yekaterinburg, Nižnji Novgorod, Omsk, Tomsk, Novosibirsk. Vlak prolazi mimo njih, a putnici u plackartu se smjenjuju, odlaze, dolaze i premještaju se. Iako sam znao da vožnja do Irkutska traje tri i pol dana, nisam mislio da će vrijeme prolaziti jako sporo i da će biti naporno u vagonu s 40 ljudi koji spavaju, jedu, smiju se, plaču, umivaju se. 

Preko cijelog su vagona postavljene tanke pregrade na čijim se stranama nalaze sklopivi ležajevi. Svaki putnik od provodnika, a dva se nalaze u svakom vagonu i brinu o čistoći, dobije madrac, plahtu, jastučnicu i ručnik. Putujete li sami uvijek se (ne)ugodno iznenadite sa susjedom koji je ušao na posljednjoj stanici. Može to biti pijanac koji bazdi na vodku i pije je cijelim putem, ponekad je suputnik tih čovjek koji vrijeme provodi čitajući knjige, a najčešće je to ugodan sugovornik koji će počastiti šalicom čaja i keksima kupljenim kod provodnika. 

Najgore je kad tijekom noći zaplače nečije dijete i probudi cijeli vagon. Tada mnogi odlaze na zahod, neki počinju jesti ili piju čaj. U tom slučaju spavanje ostaje neostvarena želja. Ali nakon nekoliko dana dijeljenja sudbine s putnicima počinjete se osjećati kao velika obitelj. Kažu da pri izlasku iz vagona Transibirske mnogi, pa i najjači, zaplaču. 

 

Babuške kao spas

Na malim stanicama vlak stoji tek nekoliko minuta dok se u većim gradovima zadržava do pola sata. Tada provodnik otvara vrata i putnike pušta da protegnu noge. To su najsretniji trenuci. Svi uz vlak počinju šetati i vaditi cigarete dok je najprometnije mjesto kiosk u kojemu se kupuje napitke i grickalice jeftinije nego u vlaku. Jedna do druge uvijek su poredane babuške koje na kolicima dovoze kod kuće pripremljena jela, najčešće krumpir i meso, te razne salate. Cijena jednog ukusnog obroka je između 15 do 20 kuna. Nakon takvih stanica vožnja postaje pravi blagdan. Svih 40 putnika u isti tren jedu, piju i žamor se protegne čitavim vagonom. 

 

Instant spas

Tijekom vožnje najveća je gužva oko ulaza u zahod, pogotovo u jutarnjim i večernjim satima, te kod velikog kotlića s vrućom vodom. Da, vruća je voda dostupna 24 sata dnevno, a služi za pripremu instant jela, te za kuhanje čaja. Uostalom, uđete li ikad u vlak transibirske rute shvatit ćete da Rusi jednostavno vole piti čaj. Čaj i napitci od biljaka čine neizostavni dio svakodnevice. U današnje su vrijeme, pod utjecajem Japana i Južne Koreje, postale popularne instant tjestenine koje izvadite iz paketića, prelijete vrućom vodom, ostavite tri minute i jedete.

 

Samo bogati ili siromašni Rus

Nakon dva dana vožnje iz Moskve, dok su se kroz prozor izmjenjivali prizori šuma i rijeka, počeo sam već drugi put čitati jedinu ponesenu knjigu Smoke Belew Jacka Londona. To je priča o novinaru koji napusti San Francisco u potrazi za pustolovinom i krene na Aljasku. U divljini sličnoj sibirskoj ostane godinama i u nju se zaljubi. Ali čitanje redaka o onome što sam viđao kroz prozor ubilo me u pojam. Morao sam poduzeti nešto novo pa sam krenuo u istraživanje drugih vagona. Bilo je tu nekoliko plackartny i puno više kupeny. Nakon šestog su me iznenadila vrata na kojima je pisalo Restoran. Lijep vagon s vrlo ljubaznim osobljem i stolovima ukrašenim vazama. Dvojica su tamanitelja vodke sjedila za jednim od njih i isijavali nemilim sjajem. Stariji je muškarac jeo juhu i sve je izgledalo nekako prazno. Iako ovdje ima i hrane i napitaka i drugačiji je ugođaj, nije zbog visokih cijena pristupačan Rusima. U Rusiji srednja klasa gotovo da i ne postoji. Ili ste bogati ili siromašni. A cijena dva decilitra vodke je pristojnih 20 kuna, srednji obrok je oko 30 dok je cijeli ručak između 50 i 70 kuna. Većinom poslužuju ruska jela, a za zajutrak su česte blinji odnosno punjene slatke ili slane palačinke. Najpopularnije su svakako juhe koje više sliče našim varivima i vrlo su zasitne. Boršč - juha od cikle s povrćem i mesom mora zasititi i najgladnijeg vuka. Saljenka - vrlo gusto varivo s kiselim krastavcima mesom, krumpirom, mrkvom i ječmom, i šći - slično boršću, bez cikle i rajčice, ali s govedinom, krumpirom, mrkvom i slatkim kupusom, neka su od zvučnih imena iz ruske kuhinje. Pa ukoliko vam je jako dosadno, kao što je bilo dvojici tamanitelja vodke, najmanji je problem dovesti se u alkoholno ugodno stanje i zaspati dok vrijeme prolazi, a vaša stanica sve je bliže.

 

Vrata Bajkala

Nakon tri i pol dana vožnje stigli smo u Irkutsk - vrata Bajkala. Smjestio se na rijeci Angari, jedinoj koja izvire iz Bajkalskog jezera. Tih ljetnih dana vrućine su dosizale 35 stupnjeva, pa su stanovnici mahom pohitali u rijeku. Smještaj u Irkutsku s 800.000 stanovnika nije problem naći. Najjeftinije rješenje su sobe s više kreveta za 100 kuna noć, ali ima i hotela u kojima su cijene 50 eura. Zaželite li noćiti u nekoj drvenoj kućici uz Bajkalsko jezero, u ugođaju ruskog sela kakvo je nekada bilo, neće biti nikakav problem. U svakom postoji babuška koja će vam za šezdesetak kuna (osam eura) rado iznajmiti sobu i pripremiti zajutrak. Nije čudo da sam ostao tri tjedna. 

 

Šamanska stijena

Jezero je dugo 636 km i široko samo 60, a sa svojih 1637 metara najdublje na svijetu. Nalazi se na mjestu dodirivanja tektonskih ploča i stalno se produbljuje. Čak petina pitke vode svijeta nalazi se u njemu i moguće ju je piti s obale. Zagrabite čašom i popijete. Međutim, vrlo je hladna jer je nekoliko mjeseci godišnje jezero prekriveno ledom. Sezona kupanja, u vodi od 15 stupnjeva, počinje u kolovozu. Prema lokalnoj legendi, tko u jezero uđe do koljena, produžit će si život za pet godina, a tko se u njemu okupa za čak 25 godina, Jezero ima i vjerski značaj. Narod Burjata, izvorni stanovnici regije, a srodnici Mongola, jezero smatraju čarobnim mjestom. Oni su budisti ali još je uvijek među njima jaka tradicija šamanizma. Tako, naprimjer, na najvećem otoku Olkhonu postoji "šamanska stijena" ispred koje se duhovima prinose žrtve u hrani i piću.

 

Ruski Divlji zapad

Nakon divnog odmora slijedio je nastavak putovanja transsibirskom željeznicom kroz netaknutu tajgu uz rusko-kinesku granicu preko plavih planina i sićušnih gradova. Ovo mjesto samo je srce ruskog Dalekog istoka i predstavlja svojevrsni "divlji zapad" kojim su u 19. stoljeću prolazili osvajači i naselili cijeli kraj. Ulazimo u Burjatsku Republiku čiji je glavni grad Ulan - Ude, prijestolnica ruskog budizma. Ovdje u Ivolginskom datsanu (hramu) leži tijelo besmrtnog lame Itigilova za kojeg kažu da se već 70 godina nalazi u dubokoj meditaciji. Tako daleko na sjeveru, a dojam je kao da sam na Tibetu. Kulture Dalekog istoka ovdje su u potpunosti izmiješane. Prolazeći kroz pogranični grad Blagovešens lako je primjetiti veliki broj Kineza koji u Rusiju dolaze tražeći posao. Opsjednuti su trgovinom i sve ih je više u Rusiji. Stručnjaci prognoziraju njihovu brojčanu nadmoć na Dalekom Istoku Rusije već za tridesetak godina. 

 

Sredozemlje na Dalekom istoku

Svakako najmnogoljudniji grad ruskog Dalekog istoka je Khabarovsk. Smješten na rijeci Amur, širokih ulica s drvoredima, ljeti podsjeća na sredozemmni ugođaj. Osnovan je 1858. godine, u vrijeme kada su osnivani i gradovi na američkom Zapadu. Sa svojih 700.000 stanovnika reklo bi mu se da ima i raznoliki izbor smještaja, ali ništa ispod 400 kuna (55 eura). Ukoliko i najmanje razumijete ruski jezik i vladate ćirilicom, otiđite do prvog kioska i kupite oglasnik. Sličan je hrvatskom Plavom oglasniku. Otvoriti na stranicu komnati (sobe) ili kvartiri (stanovi) i pronađite nekoga tko ih iznajmljuje na nekoliko dana. Cijene najma stana kreću se oko 200 do 300 kuna po noći. Ovo rješenje vrijedi svugdje u Rusiji budući da kultura hostela ne prevladava van velikih gradova. 

Mjesto koje mogu preporučiti za odmor je Birobidžan na 8351. kilometru od Moskve. Gradić od 100.000 stanovnika centar je Židovske Autonomne Oblasti koju su stvorile sovjetske vlasti 1920. godine želeći preseliti Židove daleko na istok države. Plan im nije uspio pa Židovi čine svega pet posto stanovništva, ali je zato njihova kultura vrlo živa. Na željezničkom vokzalu (stanici) ime grada ispisano je jidishom, a sinagoga i židovski kulturni centar rade svaki dan. Smiraj i flegmatičnost provlače se cijelim gradićem tako da je savršen za punjenje baterija, a i cijene stanova nešto su niže, oko 150 kuna po noći. 

Nastavljam vožnju Transsibirskom promatrajući tajgu koja se proteže skroz od Skandinavije prema sjeveru i pomiješane s natruhama stepe na jugu, prema Mongoliji i Kini. Prelazimo bezbroj rijeka i potoka. Uostalom, u Rusiji se nalazi šest od 20 najdužih rijeka svijeta. Promatrati ove prizore pitam se tko li je tu prugu gradio? Odgovor je bilo lako pronaći.

 

Skupo kao Prvi svjetski rat

Ideju o gradnji željeznice koja bi povezala prijestolnicu St. Petersburg s tihooceanskom lukom Vladivostokom odobrio je car Aleksandar II. Njegov sin, car Aleksandar III. nadzirao je gradnju koja je između 1891. i 1913. premašila brojku od 1.455 bilijuna rubalja. Kako biste dobili osjećaj troška navest ću da je toliko Prvi svjetski rat opteretio budžet Ruskog carstva. Željeznicu su gradili radnici iz cijeloga carstva, ali i iz inozemstva. Bio je to mukotrpan i opasan posao pri kojem su iza ugla uvijek čekali lopovi, harale su bolesti, a iz mraka su vrebali gladni tigrovi. Radnici su često štrajkali jer su bili slabo opremljeni i često bez hrane. Gradilo se po dionicama. Počelo je 1891. godine, da bi zadnja dionica, koja prolazi preko rijeke Amur, bila dovršena tek 1916. Zbog brojnih mostova bila je najzahtjevnija. Željeznica je potakla daljnji razvoj Sibira i ruskog Dalekog istoka, te učvrstila rusku vlast u zabačenim dijelovim zemlje.

 

Na kraju svijeta

Iako vožnja od Moskve do Vladivostoka tehnički traje tjedan dana meni je za to bilo potrebno mjesec i pol. Kako, pitate se? Pa eto, hodao sam neutabanim putovima koji od pruge vode prema unutrašnjosti. Istraživao sam obale bajkalskog jezera, divio se budističkim samostanima, tumarao nepreglednim šumama. No, ipak sam stigao do zadnje stanice - Vladivostoka. Ovaj lučki grad, okružen brdima i smješten na poluotoku doista je dojmljiv komad zemlje. Doima se kao kraj svijeta iako je Japan udaljen 24 sata vožnje trajektom, a Sjeverna je Koreja udaljena 150 kilometara. Korejski, kineski i japanski restorani nadmeću se u kvaliteti hrane, a ogromni ledolomci ulaze i izlaze iz velike luke. Egzotika grada najjača je zbog dugogodišnje izolacije za vrijeme komunizma kada su i sami stanovnici morali tražiti dozvole za izlazak. Od kada se sredinom devedesetih prošlog stoljeća počeo otvarati svijetu u njega su ušli i svjetski trendovi tako da izgleda kao komadić Europe otrgnut i bačen među kulture Dalekog istoka. Ovdje su, naime, prije dolaska Rusa živjeli Korejci i Kinezi. Vladivostok ili "Vladar istoka" i Tihi ocean nakon tajge izgledaju doista nestvarno. 

 

Zanimljive činjenice

• Kada je 1904. započeo Rusko-japanski rat, vojnike je bilo potrebno čim prije prevesti na istok do Vladivostoka. Jedina prepreka bilo je Bajkalsko jezero. Dotad su putnici presjedali s vlaka u brod koji ih je vozio do druge obale i do drugog vlaka za istok. Ali te 1904. bila je velika žurba i veliki broj vojnika za prevesti, tako da su u zimskom razdoblju preko leda postavljene tračnice. Prvi vlak koji je pokušao izvesti ovu suludu ideju izgubio se u ledenim vodama Bajkala.

• Najbolje godišnje doba za Transibirsku željeznicu je ljeto. Usprkos gužvama zbog sezone, ugodnije je istraživati okolinu na plus 30 ljeti nego na minus 30 zimi.

• Kriminal, pljačke, razbojstva i ostale nedaće događaju se svugdje na svijetu pa tako i u Rusiji. No mafija, upletena u većinu prljavih poslova, nema vremena gnjaviti putnike namjernike. Putovanje Transsibirskom je uistinu sigurno iako, ako lopovu pružite priliku, vjerojatno ćete ostati bez novčanika.

• Predrasuda da su Rusi alkoholičari ne stoji. Možda se pije više negoli u Europi, ali tako je i u Finskoj i u Švedskoj. Vodka je u Rusiji dio kulture isto kao što je to čaj ili kvas - piće od pšenice koje ljeti prodaju na svim ulicama.

• Sjemički, kako ih zovu Rusi, ili suncokretove sjemenke najtraženija su roba prije ulaska u vlak. Svaki putnik je naoružan je s nekoliko paketa neoljuštenih sjemenki. One traju vrlo dugo i čovjeka dovode u stanje meditacije dok grickajući satima promatra kroz prozor vagona. Tehnike ljuštenja sjemički razvijene su do u najsitnije pojedinosti, tako da će početnik biti začuđen brzinom kojom ih ljušte Rusi. 

  isprintaj članak