Odjeća za pustolovna putovanja
Prirodna vlakna poput svile i vune, koliko god mislili da su otporna, neće izdržati pustolovna putovanja. ...
Pospremanje u svrhu zdravlja
Ovi kišoviti jesenski dani, kada nam se ne izlazi na dosadnu jesenku kišu, najbolji su za čišćenje od stvari koje obično zanemarujemo. ...
Prigodna poštanska marka “350 godina Sveučilišta u Zagrebu”
Od 1874. ukupno je više od pola milijuna studenata završilo studij na Sveučilištu u Zagrebu, a danas je po veličini među 15 najvećih sveučilišta u Europi. ...
Anketa


NALAZITE SE U > Odredišta
Vodnjan je danas uz Rim mjesto s najviše ostataka svetih
Objavljeno: 09.06.2013. 20:21  
Vodnjan - čudesna točka svijeta
Vodnjan -  čudesna točka svijeta
  • Vodnjan -  čudesna točka svijeta
  • Vodnjan -  čudesna točka svijeta
  • Vodnjan -  čudesna točka svijeta
  • Vodnjan -  čudesna točka svijeta
  • Vodnjan -  čudesna točka svijeta
  • Vodnjan -  čudesna točka svijeta
  • Vodnjan -  čudesna točka svijeta
  • Vodnjan -  čudesna točka svijeta
  • Vodnjan -  čudesna točka svijeta

Turizam, najmasovniji fenomen suvremenog svijeta je uporno traženje boljeg života. Čovjek se ne može zaustaviti na doživljenom. Kao metafizički bitak neprestano se nadživljuje, traži novo. Zato se traže mistična mjesta koja se ne troše. Jedno je takvo netrošivo mjesto Vodnjan. Gradić južne Istre, danas s jedva tri i pol tisuće žitelja, naselje velike povijesti ispisane kamenom i dobro poznat u svijetu po svom specifičnom bogatstvu. Ovdje se čuvaju relikvije, tj. tjelesni ostaci 290 svetaca iz čitavog područja negdašnjeg Rimskog carstva. Koliko nam je poznato više relikvija ima jedino Rim gdje se skupljaju i ostaci suvremenih svetaca.


Napisao: Marijan Jelenić


"Svetac" se za života zapaženo u svojoj sredini usmjerio k neprolaznim vrednotama, odnosno k Bogu. Zato je svetački život uvijek suvremen, ne zastarijeva. Oko svetaca se već za života jate mnoštva ljudi. A nakon smrti nastavljaju čudesno djelovati. Nikoga se i ne štuje svetim ukoliko nije  očitovan čudesima za života i nakon smrti. Sveci su, kako reče sv. Ivan Krizostom „kozmos kozmosa“, srce svemira, jedini pravi sadržaj svega postojećega. Mjesta su boravka svetaca i čuvališta njihovih relikvija oduvijek svjetska odredišta. To je Vodnjan.

 

Područje velike duhovne energije

Duhovnost je na tlu Vodnjana vrlo opipljiva. Ovo je tlo bilo premreženo s čak 60 crkava od 400-te godine dalje. Svaka je crkva bila posvećena nekom svecu. U nekim se crkvama s više oltara, štovalo više svetaca. Ovdje više od stotinu. Kamo god se čovjek okrenuo dočekao ga je lik sveca. U svakom je oltaru bila relikvija, dijelić svetačkih tjelesnih ostataka. Blagdan je sveca bio poseban dan za čišćenje i pomirenje. Čovjek se na blagdan riješio griješnosti kao zmija kože. Svaki je blagdan sveca nekome bilo pravo duhovno proljeće.

Godine 1818. Vodnnjan je dodatno duhovno obogaćen. Ovamo su iz crkava i samostana Venecije, pred najezdom Francuske revolucije, prenijete relikvije brojnih svetaca. U vrijeme se revolucije javila ideja da nema Boga ni duše. Čovjek je stavljen na pijedestal božanstva. Zato je počelo uništavanje svega što je podsjećalo na vjeru. U tom je revolucionarnom žaru u Veneciji od 200 crkava uništeno 120, u Istri 616. Velika je vodnjanska crkva površine dvije tisuće četvornih metara poslužila kao konjušnica. U tom neviđenom revolucionarnom metežu u Veneciji se zatekao akademski slikar Gaetano Gresler. Pred vojnicima je preuzeo i od njih većinu relikvija otkupio i krio ih u svojoj palači.

Francuzi su iz Istre otišli 1815. Vodnjan čisti crkvu od štale a u Veneciji pronalaze vrsnog slikara Greslera koji će doći Vodnjan slikati crkvu. Iznad sakristije mu je podignuta kuhinja, spavaonica i atelje i 1818. jedrenjakom osvanu u obližnjoj luci Fažana odakle je narod u procesiji s upaljenim svijećama dopratio relikvije svetih u Vodnjan. Ovo je danas uz Rim mjesto s najviše ostaka svetih. Kako su sveci uspješno živjeli u najrazličitijim živornim uvjetima i znali prevladati sve zamke, ovo se mjesto uz dobre informacije može doživjeti kao jedinstveno vježbalište uspješnog života.

Posjetitelja ovdje ipak najviše dojme nerapadnuta tjelesa svetih. Ona prema našim spoznajama nisu balzamirana, nisu hermetički zatvorena, nalaze se na običnom zraku, bez ikakvog posebnog načina čuvanja i ne raspadaju se stoljećima, i nisu „mumije“, kako ih nazivju novinari. To se ime uvriježilo u vrijeme komunizma. Uz to, iz neraspadnutih tjelesa dolazi energija 0,80, 1,7 m, 4 i 16 m koju se može dokazati viskom, ali je osjetljivi bilježe i vlastitom kožom. Ima ljudi koji se ovdje zgriju, proznoje, osjećaju toplinu, ugodu, a i onih koji plaču, padaju, onih koji dolaze na molitvu i kažu da su ovdje ozdravili. Ćudo pred našim očima! Evo čija su neraspadnuta tjelesa ovdje!

 

Šef carske tjelesne straže

Najstariji su ovdje neraspadnuti ostaci sv. Sebastijana, i to: dio ramena, vratne žile i jedna bedrena kost još prekrita tkivom. Sebastijan je bio šef tjelesne straže rimskih careva. U slobodno je vrijeme, i sam kršćanin, po zatvorima pohađao kršćane i sokolio da podnesu muke i svijet pomognu očititi ropstva i idolatrije. Nijema je gospođa Zoe odobravala  njegove riječi mahanjem glave. Sebastijan joj zapovijedi da izgovori ime Isus Krist! Na opće udivljenje progovori.

Kad je car saznao za Sebastijanovo djelovanje, pozva ga na odgovornost. Ponudi mu nagradu da se odreče vjere. Nakon što je odbio, osudi ga „ad sagittas“, tj na mučenje strijelicima. Krvnici ga na trgu svezana o stup izgađahu i ostaviše patnji i smrti. Gospođa ga Irena noću oslobodi i odnjeguje. Na nagovor časnika prijatelja ne htjede pobjeći iz Rima. „Ako je Bog moj otac, kamo bih trebao pobjeći?“, odgovori. Naprotiv, još jednom ode ukoriti cara. Car, uvjeren da je Sebastijan već mrtav, silno se uznemiri uvjeren da ga muči Sebastijanov duh, ta i onako se po Rimu stalno govori o čudesima koje čine kršćani.

Car naredi neka ga unište. Sebastijan je smrskan 20. siječnja 282. godine. Ostatke njega baciše u kanalizaciju. Kršćani ih uzeše i svečano pokopaše u Via Appia kraj katakombi u Rimu. Na Sebastijanovu su grobu ozdravljali bolesni. U 8. st. izbija kuga. Grad se obrati svecu čudotvorcu i kuga presta, pa se od tad smatra i zaštitnikom protiv kuge. Nad njegovim je grobom iz poštovanja car Konstantin Veliki u 4.stoljeću dao podići veličanstvenu baziliku koja i danas stoji.

 

Prokazan čudesnim svjetlom

Ovdje , u Vodnjanu, čuva se i neraspadnuto tijelo sv. Leona Bembo. Prema jednom je izvoru bio sudiionik križarske vojne. I križari ga zbog svetosti nakon oslobađanja onih krajeva predlažu za nadbiskupa na praznoj nadbiskupskoj stolici u Modonu na Peleponezu u Grčkoj. Prema drugom je izvoru svećenik, kapelan na Dužedevu dvoru u Veneciji. Nakon duždeva putovanja u Siriju, dužd ga šalje natrag za mletačkog veleposlanika gdje se proču po svetosti. Nakon smrti modonskog nadbiskupa dolazi izaslanstvo tražiti ga da preuzme nadbiskupiju. Ondje su ga nakon četiri godine heretici sačekali i polomili kosti. Napad je preživio, ali bez kiruških zahvata ostao sav deformiran. Kako takav više nije mogao djelovati kao nadbiskup, vraća se u Veneciju. Njegova ga plemićka obitelj ne prepoznaje, niti se on  predstavlja. Željan samoće nastanjuje se kao nepoznati siromah na otočiću sv. Servola kraj Venecije.

Ondje u pustinji 1188. godine dovrši svoj život. Dvadeset godina nakon smrti i prestanka kuge u Veneciji, na njegovu se grobu poče ukazivati čudesno svjetlo. I tijelo mu nađoše neraspadnuto. Čitava je Venecija htjela vidjeti neraspadnuto tijelo. Nije bilo moguće na otočić primiti mnoštva ljudi pa je  tijelo prebačeno u crkvu sv. Lovre u Veneciji. Kada je tijelo stiglo, svi su bolesnici oko crkve čudesno ozdravili. A djevojčica Catarina Franconellis 1210.g. pred njegovim tijelom progledala od sljepoće

Tijelo je izloženo. Postavljeno u drveni sarkofag kojega je 1321. godine oslikao najpoznatiji mletački slikar Paolo Veneziano. Takav je postupak u ono vrijeme, zapravo, službeno proglašenje svetim. Sarkofag se kroz tristotine godina potrošio ljubljenjem i diranjem, a poklopac je sačuvan i nalazi se u Vodnjanu s prizorima čudesnih zbivanja. Nakon čudesnih ozdravljanja ljudi mu se u svojim potrebama obraćaju u zagovor. A prema jednom pisanom svjedočanstvu najviše mu se obraćaju u zagovor žene s problemom plodnosti.

 

Uvijek spreman položiti život

Drugo je tijelo sv. Ivana Olinija. Rođen je u Veneciji. Mladost, uza svu zavodljivost ondašnjih velegradskih zabava, živi povučeno. Oblači se vrlo skromno. Kad je umro župnik u njihovoj crkvi sv. Ivana Glavosjeka ili kako oni zvali San Zane Degola – narod ga htjede za župnika. Na ređenju patrijarh pred svim svećenicima Venecije reče: “Nije se među vama našlo kreposnijeg“.

Za župnikovanja don Govannija Venecijom  hara kuga. Ulice su  prekrite leševima. Kad je tko pokušavao pobjeći, u okuženom se zraku zarazio. Župnik je okužene umiruće ispovijadao i pričešćivao. Naime, do II. svjetskog rata se nitko, kako je vidljivo iz matičnih knjiga umrlih ne usuđuje umrijeti bez kajanja za svoje propuste i bez pričesti. Svatko se bojao zakoraknuti na drugi svijet bez prethodnog kajanja i sjedinjenja s Kristom, jedinim uskrslim.

Župnika su zavli „živućim svecem“. Nisu razumjeli otkud mu hrabrost i kako se on nije zarazio. Nadživio je kugu i umro kao 85-godišnji starac 1300. godine. Pokopan je u crkvi. Ali na njegov su grob zaredala hodočašća. Svatko se htio staviti pod zaštitu sveca kojeg nikakvo zlo nije moglo sustići. Kad se mnoštva nisu mogla ni približiti grobu, odlučiše prenijeti ga na prostranije mjesto. Tijelo zatekoše neraspadnuto. Tri su ga puta selili na različita mjesta i na kraju umetnuše u nišu pozadi oltara gdje su ga mnoštva obilazila.

Osim neraspadnutosti, kod njega je još neobjašnjivo što je desna ruka nađena u pokretu, iznad tijela. Tako stoji i danas. Jedan se liječnik iz Zagreba ponudio svojim objašnjenjem fenomena, ali nakon nekoliko postavljenih pitanja nije više imao odgovora. Uz svečevo se tijelo nalazi i Papina isprava pisana 7. listopada 1400. kojom papa Bonifacije IX. počinje postupak za njegovo proglašenje svetim. Taj je postupak priča za sebe. Po zagovoru sv. Ivana Olinija u Župnom uredu se čuva opis čudesnog ozdravljenja djevojke Marije Terezije Sumar uVeneciji 24. rujna 1795. godine!

 

Pretkazana smrt

Najočuvanije je tijelo u Vodnjanu časne sestre Nikoloze Burza rođene u Kopru. Kao djevojčica dobiva Božji poziv da bude monahinja kao što svatko dobiva Božji poziv za svoje zanimanje. Ona se odzva i prelazi iz Kopra u benediktinski samostan Svetog Ivana Lateranskog u Veneciji. Sestre su odmah opazile njene karizmatske sposobnosti. Polaganjem je ruku i molitvom liječila bolesne.

Kad je preuzela opatičku poglavarsku službu samostana, često se za svoj samostan povlači na molitvu. Naime, javna je tajna, samostan se gasi kad nitko ne moli. Jednako kao i obitelji čega smo danas svjedoci. Nikoloza se u molitvi posve usredotočila na Boga. Tijelo joj levitira, uzdiže iznad zemlje obasjano aureolom, čudesnim svjetlom. U levitaciji satima ostaje skamenjena. Ljudi su dolazili gledati čudesan prizor. U zanosu je imala viđenja. Kad se "povratila", sestrama otkri ponešto od viđenja. Tako i dan svoje smrti. Smrt je pretkazala za 23. travnja 1512. Sestre nisu vjerovale. Ali je doista umrla kako je govorila 23. travnja 1512. Sestre će s velikim čuđenjem u Kronici samostana napisati kako nije umrla ni od bolesti ni slabosti, nego od čežnje za Bogom. Za svece je smrt najljepši događaj.

Pokopana je u zajedničku grobnicu između samostana i gradskog kanala. Šesnaest godina nakon smrti, tijelo je nađeno netaknuto u grobnici gdje je bila velika vlaga i gdje su tjelesa ostalih sestara nestala. Na glas o tome, čitav je grad navalio vidjeti prizor. Tu nije bilo moguće prihvatiti mase ljudi, pa je tijelo odneseneno u katedralu sv. Petra u u Kaštelu u Veneciji. Ondje je bilo izloženo četiri dana. A četvrti je dan tijelo počelo ugodno mirisati, miomirisom koji se nije mogao ni sa čime usporediti. Ljudima je to bio čudesni znak s onu stranu života.

Tijelo je potom položeno u kameni sarkofag u benediktinskom samostanu sv. Ane gdje su se zbivala ozdravljenja. O tome imamo i pisana svjedočanstva. Ali to je predmet posebne knjige. Prema riječima Drage Plečko iz Zagreba: “To je najočuvanije nebalzamirano tijelo u svijetu.“

 

Protivnica "tulumarenja"

Od sv. Barbare se čuva neraspadnuto stopalo. Njen je život gotovo kao filmski scenarij. Rođena je u Nikomediji kraj Carigrada. Otac Dioskorus poganin, rimski časnik u vrijeme progona kršćana hvata i privodi na sud. Žena mu je kršćanka što nije znao. Kad se rodila Barbara, majka ju je krstila bez muževa znanja. Smrt pokosi još mladu mu ženu kad su Barbari bile samo četiri godine. Otac ju prepušta ropkinjama. Kad je odrasla i osamostalila se s četranest, petnaest godina, otac preko nje namjerava naći bogatog zeta. Da se ne zaljubi u nekog siromaha, danju je zatvara u dvorac, a noću šalje u "lupanarije" , mjesta gdje su bogati orgijali. Ondje su do pervernosti iskušavali sve što se, više-manje, nudi i današnjoj "eliti'"

Barbara nije htjela u noćni život. Na očevo siljenje i maltratiranje, otvorenmo reče: “ Kršćanka sam. U takvim animalnim igrama ne vidim ništa. Moje su duhovne radosti neizmjerno veće.“ Otac-poganin, to ne shvaća i nepokrornu kćerku preda sudu.

Na sudu se priznaje kršćankom. Ne pristaje na nagrade. Ne uzmiče pred prijetnjama. Prema litaeraturi čekićima su je tukli po glavi, strgali grudi, vukli po pijesku vezanu konju za rep. Golu nisu uspjeli provesti gradom jer ju je anđeo zaštitio čudesnim svjetlom i prekrio bijelom haljinom..

Uza sve ranee ostaje pri svijesti i nasmiješena. Kad je dan došao kraju, krenuše prema stratištu. Moli Boga neka dopusti njenu smrt i tako je primi k sebi. Na stratištu se sama nagnu na panj, odmaknu kosu, otac izgura krvnike i sam joj 4. prosinca 288. svojim mačem odrubi glavu. Oca iz vedra neba ubi grom. Ljudi su se bez riječi razišli, shvaćajući kako je netko drugi iznad ljudskih čina.

Barbara je u svijetu poznata kao zaštitnica od gromova, vatrogasaca, minera, rudara, skladišta eksploziva, pozornika, protiv prirodnih nesreća. Za olujnih grmljavina uvijek su naši stari prizivali svetu Barbaru.

 

Žena nađena u pustinji

U dragocjenom relikvijaru iz 16. st.čuva se donja čeljust i neraspadnuti jezik sv. Marije Egipatske. Jezik čak 700 godina stariji od onoga sv. Antuna u Padovi. Ona je u Srednjem vijeku najčašćenija svetica. Izašla je iz blata. Njen je život buran. S dvanest godina bježi iz roditeljske kuće u lučki grad Aleksandriju u Egiptu. Osmanaest se godina bavi najstarijim zanatom na svijetu. Onda pokušava pronaći mušteriju  na jedrenjaku s hodočasnicima za Svetu zemlju.

Triput s hodočasnicima pokušava ući na otvorena vrata u bazilku sv. Križa. Dvaput je odbacuje neka nevidljiva sila. Treći joj se put ukaza Bogorodica i kori kako se tako griješna osuđuje približiti Drvu na kojem je plaćena cijena svijeta. Rasplakana traži što joj činiti. Po savjetu Bogorodice ispovijedi se i ode u pustinju činiti pokoru. U pustinji će živjeti do smrti 522. godine, punih 45 godina. Htjela je svim ženama doviknutti neka časno žive.

Prema prastarom se običaju monasi razilaze  Korizmu žive u pustinji izvan samostana kako bi se tako oskudicom pripremili na radost Uskrsa kad se opet okupe oko svog starješine. Dok je tako pustinjom prolazio  sv. Pahomije naiđe na pokornicu. Ona je znala dan svoje smrti, pa se sa svecem dogovorila kada će joj na isto mjesto donijeti Tijelo Kristovo za odlazak s ovog svijeta. Nakon pričesti, pred svečevim nogama umre. Ondje je pokopa i opisa taj neobični život po njenom kazivanju.

Njen je život primjer kako za svakog dok je živ ima nade. I najokorjeliji se griješnik može obratiti.


 

  isprintaj članak