Pauk i kako ga se riješiti
Ako ih se želite riješiti nemojte im nauditi, ali ni sebe i svoje izložiti opasnim kemikalijama. ...
Vinari Zagrebačke županije očekuju turiste
Snimljen video kao poticaj turističkom obilasku vinara Zagrebačke županije ...
Cvjetni balkoni su raskoš za oči
Nema svaki ljubitelj cvijeća vlastiti vrt. Ali već i cvjetna raskoš u prozorskoj kutiji za cvijeće razveseljava srce i oko! ...
Anketa


NALAZITE SE U
Pupak svijeta, dugouhi i kratkouhi moaiji i ljepotica s cvijetom u kosi
Objavljeno: 15.04.2020. 11:37  
Za Uskrs na najizoliranijem mjestu planeta – Uskršnjem otoku
Za Uskrs na najizoliranijem mjestu planeta – Uskršnjem otoku
  • Za Uskrs na najizoliranijem mjestu planeta – Uskršnjem otoku
  • Za Uskrs na najizoliranijem mjestu planeta – Uskršnjem otoku
  • Za Uskrs na najizoliranijem mjestu planeta – Uskršnjem otoku
  • Za Uskrs na najizoliranijem mjestu planeta – Uskršnjem otoku
  • Za Uskrs na najizoliranijem mjestu planeta – Uskršnjem otoku
  • Za Uskrs na najizoliranijem mjestu planeta – Uskršnjem otoku
  • Za Uskrs na najizoliranijem mjestu planeta – Uskršnjem otoku
  • Za Uskrs na najizoliranijem mjestu planeta – Uskršnjem otoku
  • Za Uskrs na najizoliranijem mjestu planeta – Uskršnjem otoku
  • Za Uskrs na najizoliranijem mjestu planeta – Uskršnjem otoku

Pospanim sam pogledom kroz prozor pozdravljao čileanski glavni grad Santiago na svojem ranojutarnjem letu prema najizoliranijem mjestu na svijetu na jugu Tihog oceana. Ispijajući lošu kavu koju mi je poslužila dobra stjuardesa s crvenom špangicom i pokušavajući zaspati u šestosatnoj karanteni, prisjetio sam se sjajnog dokumentarca o nizozemskoj ekspediciji na čelu s kapetanom Jacobom Roggeveenom koja je na sam Uskrs, dana 5. travnja 1722. godine otkrila tajanstveni otok koji nije bio zabilježen na nijednoj pomorskoj karti i nazvala ga prigodno – Paasch-Eyland ili Uskršnji otok. Izvorno se zbog svoje izolacije otok naziva Te Pito O Te Henua (pupak svijeta), Rapa Nui ili Mata Ki Te Rangi (oči koje gledaju nebo).

 

Napisao i snimio: Slobodan Kadić

 

Kada su Nizozemci zakoračili na nepoznato kopno, domoroci su ih obasuli hrpom kamenica pa su potonji uzvratili vatrom i pritom ubili desetak žitelja. A onda su strancima donijeli obilje hrane jer su pomislili da su došli bogovi. Domoroci su bili Polinežani i tada ih je bilo samo oko tri tisuće, a koje stoljeće unazad i nekoliko puta više. I dok sam o tome razmišljao gotovo šest sati, željezna je ptica zrakoplovne tvrtke LATAM već polako slijetala na kratku stazu zračne luke Mataveri dugu 2.903 metra koju je izgradio SAD (ništa bez njih - nap. aut.) i služi kao alternativni aerodrom američkog svemirskog programa u slučaju nesreće.

Najbliže kopno je baš ono čileansko i udaljeno 3.600 kilometara pa je otok silom prilika prihvatio Čile i sada pripada provinciji Valparaiso. Imaju neovisni status pa matičnoj državi ne plaćaju porez, a zauzvrat se ni Čileanci baš nisu pretrgli omogućiti im bolji standard. Nema tu nebodera, semafora, kafića, kina, kazališta ili pečenjarnica, a i policiju treba povećalom tražiti!

 

Miris cvijeća kojeg je i nakon žešće pokore teško zaboraviti

I kako priliči domaćinima koji su čekali na aerodromu – gostima još umornima od loše kave, oko vrata su stavljali neobične vijence od cvijeća snažnog mirisa kojeg je i nakon žešće pokore teško zaboraviti. Kako na otoku nema javnog prijevoza, turistima željnih pustolovine ne preostaje veliki izbor između skutera, kvadrocikla ili automobila. Iako me na aerodromu malo većem od mojeg dnevnog boravka dočeo vlasnik hotelčića, ubrzo sam za dvjesta eura u glavnom otočnom gradu Hanga Roa iznajmio kvadrocikl jer je to bila najjeftinija mogućnost za višednevni obilazak otoka površine 163,6 čvkm. Odlično me služio i nikada nije ostavio samog na cesti u raljama života!

Ono zbog čega 50 tisuća znatiželjnika svake godine dolazi na otok nije tirkizno more, plava trava zaborava ili jahanje na divljim konjima već nešto puno jače. Čitavi otok stoljećima čuvaju kameni kipovi (koji imaju i svoja imena poput Vai Uri, Ahu Tahai i Ko Te Riku) nastali između 1250. i 1500. godine, a koje se zovu "moaiji”. Ukupno ih je 887 dok je najviša Paro od deset metara teška čak 82 tone. Pronađen je i nedovršeni kip koji je trebao biti visok 21 metar i težak oko 260 tona. Ukupno 15 moaija nalazi se na mjestu Ahu Tongariki i to mjesto je nezaboravno. Prekrasni su i tako s velikim dubokim očima (oči su s većine spomenike ispale) i dugačkim ušima razbacane diljem otoka odišu mističnošću, a poneki i sa šeširom. Uvijek gledaju prema unutrašnjosti otoka, a vjetar i oluje su mnoge i srušili. I dan danas, znanstvenici razbijaju glavu kako su te kamene glave postavljene na mjesta koja su pokatkad 15 km udaljena od kamenoloma, a bez velikih životinja i kotača? Žitelji su vjerovali da svoj otočić mogu zaštititi podizanjem kamenih kipova svetaca. Sveci su postajali najžilaviji od njih koji bi prvi u selo donijelo jaje ptica s najopasnije oceanske stijene. Nakon toga, pobjednik je cijelu godinu morao provesti u izolaciji, donosili su mu hranu pa bi se nakon "odsluženja” vraćao uobičajenom životu, a nakon smrti su ga pokopali uz more i postavili kip. Za prijevoz kipova bile su nužne palme od kojih su gradili užad kojim su ih micali i kanue pa su uskoro sve posječene. Zbog kipova su se podijelili u klanove (na dugouge i kratkouhe) i sporove rješavali u krvi. 

 

Namočiti svoje atletsko tijelo s definiranim trbušnjacima 

Pola stoljeća nakon Nizozemaca, na otok je stigao Englez James Cook i zatekao srušene kipove, otok gotovo bez vegetacije i 700 gladnih ljudi koji su kasnije shvatili da kipovi ne štite otok pa su ih i uništavali. Godine 1877. na otoku je živjelo 111 ljudi, a danas ih ima oko 7.000.  Vozikajući se otokom i prkoseći čileanskom zakonu o sigurnosti prometa na cestama, osim kipova, posebno su me razveselile pećine od lave koje su vodile do tirkizne pučine, crkva Svetog Križa, ali i krater vulkana Rano Kau. Ništa bez čarobne pješčane plaže Anakena s palmama na mjestu Ahu Nau Nau. Naravno da sam tu morao namočiti svoje atletsko tijelo s definiranim trbušnjacima! I nisam bio jedini jer domaće ljepotice s cvjetovima u kosi baš ne vole puno odjeće što godi svakom vjerski nenastrojenom putniku poput mene.

 

Dvaput dnevno iz Čilea i jednom tjedno s Tahitija

Na otoku nema velikih hotela i infrastruktura je prilično loša (barem za europske pojmove), a mobilnu sam mrežu hvatao raznim neubičajenim metodama. Iz Santiaga i s otoka dnevno polijeću dva zrakoplova i cijena povratne karte se kreće od 250 do 1000 eura, a što ovisi o sezoni i sreći. Ja sam bio sretnije ruke pa sam kartu "uhvatio” za nešto manje od dvjesta eura. Postoji i linija iz Tahitija, ali mislim da se radi o jednom letu tjednu. Klima je uvijek ugodna, a cijene hrane i odjeće nešto više negoli na kopnu. Usporedbe radi, za tjedan dana na otoku prosječnom turistu za smještaj i hranu (obrok s čašom dobrog čileanskog vina stoji oko 150 kuna) treba oko tisuću eura što, kad dodate iznos zrakoplovne karte iz Hrvatske, od nekih 800 skoči na ukupnih 1800 eura, a što za naše prilike i nije malo. Taman da od radosti čovjek još i zapleše njihov tradicionalni egzotični ples sau-sau i pojede specijalitet Umu T'ao (povrće, morski plodovi i banane) koji se zamotan u list banane peče na vulkanskom kamenu i koji nije za one koji su slabi na vrhunska vina.

Ali, čovjeku ne bude žao kada barem nekoliko dana poživi daleko od civilizacije i na tako magičnom mjestu. Nakon desetak dana bez kave, opet me čekala loša kava. U svim zrakoplovima je loša kava, nisam otkrio toplu vodu. Međutim, imao sam čast letjeti zrakoplovom kojim je pilotirao hrvatski pilot. Tako mali narod, a ima nas svugdje! Još samo braću Slovence ne možemo prešišati, a susrećem ih u nevjerojatnim odredištima i onda kada nikad ne bih pomislio! Svaki odlazak je tužan, tim više što sigurno znam da svoje nove prijatelje moaije na Uskršnjem otoku više nikada neću vidjeti uživo.

Tako tajanstvena putovanja – događaju se samo jednom. I nikad više!

 

Zanimljivosti

Petsto kuna za ulaznicu

Hrvatskim državljanima za Čile nije potrebna viza, ali odmah pri slijetanju obvezna je kupovina desetodnevne ulaznice jer je praktički cijeli otok muzej na otvorenom pod zaštitom UNESCO-a (od 1988. godine). Pripremite 54.000 čileanskih pesosa (oko petsto kuna), a prilikom posjećivanja svakog lokaliteta, na ulaznicu vam udaraju pečat.

 

Stigli s dva kanua

Uskršnji otok su oko 300. godine naselili Polinežani koji su donijeli kulturu kamenog doba. Ekspediciju od pedesetak ljudi je prema narodnoj priči u dva kanua vodio kralj Hotu Matu'a. 

 

Automobilom srušio moai

Početkom ožujka 2020. je neoprezni žitelj Uskršnjeg otoka automobilom srušio i uništio sveti kameni kip. Uhićen je i optužen za uništavanje spomeničke baštine.

 

Čile pita, ali London kaže ne?!

Kip Hoa Kakanana'i se nalazi u Britanskom muzeju u Londonu, a na poklon ga je dobila kraljica Viktorija 1860. godine od kapetana britanske mornarice. Sada ga vlada Čilea želi nazad, ali za sada – malo Morgen!


  isprintaj članak