Zagrebačka lanena knjiga jedini je sačuvani literarni tekst u pisanoj ostavštini tog starog italskog stanovništva, a ujedno je i jedini sačuvani primjerak lanene knjige iz antičkog doba!

Napisao: Ante Rendić-Miočević

Među velikim brojem značajnih arheoloških spomenika pohranjenih u zagrebačkom Arheološkome muzeju, među kojima su glasovita Vučedolska golubica (ili jarebica?), glava Solinjanke - po mnogima najljepši ženski portret u rimskoj umjetnosti, jedinstveni natpis s imenom hrvatskog kneza Branimira iz 888. god., pronađen u Muću Gornjem kod Splita, ipak je najveća atrakcija mumificirano tijelo jedne egipatske dame! Ime joj je Nesi-hensu, a bila je ženom "božanskog krojača" u Tebi. Njegovo je ime bilo Paher-hensu, a dužnost mu je, čini se, bila pripremanje odjeće namijenjene Amonovim statuama. Mumificirano tijelo Nesi-hensu stečenu "slavu" ipak prvenstveno duguje činjenici što je bilo ovijeno trakama lanenog platna, na kojima se uspio očuvati tekst s približno 1130 riječi etruščanskog jezika. Osim što je riječ o najdužem tekstu tog jezika sačuvanom do naših dana, Zagrebačka lanena knjiga, kako se popularno i u stručno-znanstvenom svijetu naziva taj jedinstveni rukopis, jedini je sačuvani literarni tekst u pisanoj ostavštini tog starog italskog stanovništva, a ujedno je i jedini sačuvani primjerak lanene knjige iz antičkog doba! Premda su značenja riječi samo djelomice poznata većina eksperata smatra da je riječ o svojevrsnom liturgijskom kalendaru, obrednim propisima vezanim uz datume prinošenja žrtvenih darova pojedinim etruščanskim božanstavima.

Poput uzbudljivog romana zanimljiva je priča koja prati sudbinu mumije s povojima. Sredinom 19. st. nabavio ju je Mihael pl. Barić, rodom iz Semeljaca kod Đakova, čuvanu u njegovu bečkom stanu, čini se, za njegova dužeg boravka u Egiptu. Oporučno ju je ostavio nekadašnjem zagrebačkom Narodnome muzeju, iz kojega je kasnije potekao današnji Arheološki muzej. Temeljem Barićeve oporuke uz mumiju i lanene povoje u Zagreb su željeznicom 1862. god. iz Beča dopremljena tri velika sanduka. U njima se, kako svjedoče sačuvani dokumenti, nalazio i preostali pripadajući inventar: veća količina neispisanog lanenog platna, Knjiga mrtvih dvoje spomenutih pokojnika (papirus ispisan hijeroglifskim i hijeratskim pismom), zatim grumenje balzama, pogrebnog vijenca načinjenog od lišća, ulomci drvenog sarkofaga i štuka, dijelovi nakita, ali također i mumificirana glava mačke!

Za razliku od lanenih povoja koji su do završetka konzervatorskog zahvata u laboratorijima Fundacije Abegg u Riggisbergu u Švicarskoj 1985. god. bili samo povremeno dostupni oku posjetitelja (većinom su bili pohranjeni u muzejskim trezorima) mumificirano tijelo Nesi-hensu češće je bilo izlagano, ali je također moralo prolaziti različite faze čuvanja i zaštite. Tako je, primjerice, na samom početku 20. st. problem knjiških crva koji su bili napali pojedine dijelove tijela bio radikalno "riješen" uranjanjem mumije u petrolej, što je kasnije imalo za posljedicu nezaustavljivo dehidriranje i sukladno tomu naglo propadanje mumije. Potpuno uništenje ipak je spriječeno zahvaljujući kompliciranom višemjesečnom "liječenju", što ga je s uspjehom obavio dr. Nazzareno Gabrielli, voditelj Laboratorija za znanstvena istraživanja Vatikanskih muzeja. Uspio je vratiti vlažnost suhoj mumijinoj koži, noktima, zubima i kosi, omogućivši joj nastavak "života", doduše u specifičnim higrološkim i svjetlosnim uvjetima. Mumija i njezini povoji, uz još nekoliko etruščanskih spomenika, na taj su način nezaobilazan cilj svakom posjetitelju Zagreba koji obilazi muzejski izložbeni postav.