Odjeća za pustolovna putovanja
Prirodna vlakna poput svile i vune, koliko god mislili da su otporna, neće izdržati pustolovna putovanja. ...
Pospremanje u svrhu zdravlja
Ovi kišoviti jesenski dani, kada nam se ne izlazi na dosadnu jesenku kišu, najbolji su za čišćenje od stvari koje obično zanemarujemo. ...
Prigodna poštanska marka “350 godina Sveučilišta u Zagrebu”
Od 1874. ukupno je više od pola milijuna studenata završilo studij na Sveučilištu u Zagrebu, a danas je po veličini među 15 najvećih sveučilišta u Europi. ...
Anketa


NALAZITE SE U
Spasioci na Jarunu se (nekažnjeno) igraju policajaca
Objavljeno: 02.08.2012. 18:30  
Zagrebački holding - PJ Jarun iznad Ustava RH
Zagrebački holding - PJ Jarun iznad Ustava RH

Fotografija: pogled na zagrebačko jezero Jarun


Zagreb, 2. kolovoza 2012. - Pred nekih desetak minuta, negdje oko 17,30 nastala je panika među spasiocima (Crvenog križa?) na zagrebačkom jezeru Jarun jer su pimijetili kako fotografiram plaže i ljepše objekte. Naravno, sve u želji da imamo dobar izbor fotografija za reportažu o Zagrebu, ali i za korištenje na našoj sve popularnijoj web stranici na kojoj se nalazite.

 

Ta uzbuna me vratila u vrijeme od prije dva desetljeća, vrijeme Jugoslavije u kojoj su stanovnike političari i novinari stalno uvjeravali kako sve vrvi od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja. Ne mogu zaboraviti putovanja po cijeloj tadašnjoj SFRJ u kojoj nema mjesta u kojem nisam bio barem desetak puta, bila to Kuršumlija, Resen, Sokolac, Srb, Kolašin, Most na Soči, Đakovica (Gjakove) ili npr. Novi Bečej. Niti ću zaboraviti mi(po)licijske patrole u Subotici u kojoj su iz policijskih automobila reflektorima obasjavali mračne ulice. Baš onako kao u filmovima o II. svjetskom ratu. Ili kada bih u manjim mjestima ušao u neki kafić ili kavanu nastajao je tajac. Eto, stigao je vanjski neprijatelj (obično su mislili da sam stranac što zbog izgleda što zbog vrhunske odjeće na sebi).

 

I tako je to bilo nekada. A onda smo dobili državu i ponadali se da će se svijest i um promijeniti zaboravivši da se to upravo najteže mijenja. I zaista, jednom večeri sam ušao u jedan kafić u Ninu i vlasniku rekao kako živimo u najmračnijoj državi misleći na lošu javnu rasvjetu. Malo je nedostajalo, a sve zahvaljujući mom brzom objašnjenju na što sam mislio, da ne dobijem batine od prisutnih domaćina. Jer, tko je vidio imati svoje mišljenje, a oni se borili za 'Rvacku!

 

Onda su počele lijepe turističke godine. Stigli su turisti, a novinari su radi visokih naklada i profita gazda trebali početi pisati o nečem drugom. Rata više nema, gospodarski kriminal je svakodnevica koja više nikoga ne uzbuđuje i građani (čitatelji), željni krvi, trebali su nove senzacije. Onda se netko sjetio pedofila. Sjetimo se tada pretučenih, a ni krivih ni dužnih, turista. Sramotne vijesti su obišle svijet, a mi nikako da se opametimo.

 

U to vrijeme sam poslovno boravio u dubrovačkom hotelskom naselju Babin kuk (prekrasno, divni domaćini, obavezno dođite) i svaki slobodni trenutak koristio za kupanje. U prijevodu: u tjedan dana svega tri poslijepodneva. A kada sam već na plaži snimit ću, rekoh sebi zadovoljno, sijaset fotografija koje će mi dobro doći za ilustracije u Turist plusu i poslužiti kao odlična promidžba Babinog kuka i Dubrovnika. I tako sam lijepo došao na plažu. Naravno, fotoapart i ja smo odmah primijećeni. Prisutne Talijanke su počele popravljati grudnjake, dizati grudi i "loviti" fotogenične položaje, Talijani su sadržaj u kupaćim gaćicama počeli namještati u stilu: "eto i ja sam obdaren", a domaći gosti su se počeli sagibati, okretati leđa, "glavu zabijati u pijesak" jer da im, valjda, ne ukradem dušu. I baš kako sam krenuo fotografirati čuo sam uzbuđene glasove spasioca (vjerojatno se tako s curom nikada nisu uzbudili - eto malo zlobe s moje strane), koji su raspravljali jesam li pedofil i to upravo na plaži na kojoj gotovo i da nije bilo djece. I baš kad su me bili spremni vjerojatno pretući primijetili su, napokon, majicu na koj je velikim slovima pisalo Turist plus i nesigurno zaključili da sam možda novinar. Sumnja je ostala. No, Bože, ponekad ne štedi na pameti.

 

Danas sam krenuo snimiti nekoliko fotografija - motiva Jaruna kako bismo ih imali na raspolaganju kada ćemo najesen objaviti posebno lijepu reportažu o Zagrebu. Sjeo sam na bicikl, snimio malo tu, malo tamo, rado su mi pozirali vježbači kao nekidan (već su neke fotke na ovom portalu). I kada sam već bio pri kraju snimanja plaža i zanimljivih (nažalost praznih) ugostiteljskih objekata prvo mi je vrlo ljubazno pristupila žena spasilac i pitala tko sam i tko mi je dozvolio fotografiranje. Objasnio sam joj da je to riječ o javnoj površini na kojoj je dozvoljeno fotografiranje (za čitatelje: čak i u Sjevernoj Koreji s jednom iznimkom, a to je da niti jedna živa osoba ne može biti na fotografija viša od kipa Voljenog vođe, a što lijepo zamole da tako snimite), a i da sam novinar. Pokušala me legitimirati na što sam je upozorio da na to nema pravo niti pomisliti.

 

Kako je to bilo kod kućice s odličnim sladoledom od jogurta koji sam slasno pojeo, krenuo sam dalje vidjevši dva spasioca koji su već zapriječili pješačku stazu kod kućice Crvenog križa kako bi me zaustavili. Usporio sam vožnju biciklom i zaustavio se na njihov zahtjev. Započelo je policijsko zapitkivanje i isticanje zabrane fotografiranja popraćeno prijetnjama da će me redari izbaciti s Jaruna i da ću dobiti zabranu ulaska. Naravno, tražili su dokumente koje im nisam htio dati, a jedan od njih je našao važnim naglasiti da je fakultetski obrazovan. Odmah ću dodati da je svijet pun fakultetski obrazovanih budala, ali i prekrasnih sposobnih i pametnih ljudi s osnovnom školom ili manje. Pokušao sam im objasniti ustavna prava građana, a da o novinarima ne govorim. Završilo je njihovim ozbiljnim prijetnjama i napomenom da se na Jarunu ne smije fotografirati bez dozvole Zagrebačkog holdinga i da će mi zabraniti dolazak na Jarun za čijui sam izgradnju i ja dao novac!

 

Osobno sam obišao osamdesetak zemalja na četiri kontinenta, fotografirao u najrazličitijim situacijama i uvjetima, ali da bi mi netko zabranio fotografiranje na plaži, e, to nisam doživio! Ispričavam se! Doživio sam jednom, i to u Tunisu u blizini predsjedničke vile na moru, s napomenom da je ne smijem snimiti. Plažu i kupače, Bože, zašto ne?!

 

Imamo li u Zagrebačkom holdingu još uvijek partijske kadrove iz nekih drugih vremena ili se netko nije pobrinuo proučiti psihološki profil mladih spasilaca, ne znam. No, dobro znam ustavna prava građana i prava novinara. A za ostalo postoje odvjetnici, Ustavni sud i - javnost. Naime, ovakvim ponašanjem i gledanjem na život, u doba kada je iz satelita moguće snimiti svakog pojedinog kupača bilo gdje na svijetu, ovakvim ponašanjem nedovoljno obrazovanih spasilaca činimo loše po naš turizam. Upravi Zagrebačkog holdinga, odnosno Jaruna, bilo bi bolje da uvede red na tom prostoru kako ne bi jezerom plivali psi ako je to već zabranjeno, da ih posjetitelji ne šeću po biciklističkim stazama, da uvedu red da se na biciklističkim stazama po kojima šeću pješaci, da očiste jezero od trava, primjereno pokose površine i - učine nešto na popularizaciji samog Jaruna. Ovakav Jarun s malo posjetitelja zaista izgleda jadno i bilo me je sram vidjeti začuđene poglede turista iz autobusa za obilazak grada.

  isprintaj članak