Pored orade i brancina, zubatac je najbolje što naše more nudi ribolovcima i sladokuscima. Zajedno s još devet rodova zubatac spada u veliku i za sportske ribolovce vjerojatno najzanimljiviju porodicu Sparidae (u kojoj su i orada, pagar, sarag, špar, fratar, pic, salpa, ovčica, bukva, kantar i drugi).

Zubatac krunaš može narasti do oko 25 kg težine i 1,3 m dužine. Što se staništa tiče sličan je svom rođaku jer obitava na dubinama od 15 do 200 m, uglavnom od 40 do 130 m na hridinastom dnu, najviše u području podvodnih uzvišenja. Mladi krunaši se kreću i uz obalu. Mrijest pada u proljeće. Hrani se ribom, rakovima i glavonošcima. Na sjevernom dijelu Jadrana je rijedak.

Krunaša se najčešće lovi parangalom. Može ga se uspješno loviti i čekanjem na dnu, najbolje na živi mamac. Mlađi primjerci, oni s “antenom”, nerijetko se ulove i čekanjem na dnu s obale.

Rumeni mališan

Najmanji među braćom i ujedno najrjeđi je zubačić okonja ili zubačić rumeni. Ta imena je dobio po neobično krupnim očima i prekrasnoj crveno-ružičastoj boji. Od velikih očiju potiče i znanstveni naziv te vrste (macrophthalmus - velikih očiju). Najveći ulovljeni primjerci u Jadranu nisu prelazili 25 cm, a težinu od 300 grama.

Kao i njegovi krupniji rođaci, okonja je tipična riba dna, uglavnom većih dubina, čak i do 250 m, mada je najčešći na 50 do 100 m. Obitava na muljevito-pjeskovitom i stjenovitom dnu, s tim što se stariji primjerci drže dalje od obale. Mrijesti se ljeti, a spolno sazrijeva u drugoj godini. Hrani se rakovima i sitnom ribom. Lovi ga se uglavnom kočarenjem, ali se zna naći, mada rijetko, i na udicama sportskih ribolovaca, u lovu čekanjem na dnu iz čamca i to na većim dubinama. Ulovi su uvijek slučajni.

Najcjenjeniji je obični zubatac

U kulinarskom pogledu u ovom rodu najcjenjeniji je obični zubatac, mada su i ostali vrhunski specijalitet. Meso mu je bijelo i sočno, a manji primjerci se smatraju ukusnijima. Kako god da je pripremljen, bit će odličan: kuhan, pečen u pećnici, na žaru itd. Na cijeni je i glava zubaca koja se obično nudi glavnom gostu.

Tri brata zubata

U Jadranskom moru rod zubaca (Dentex) zastupljen je s tri člana. Pored običnog (Dentex dentex) tu su još i dva manje poznata: zubatac krunaš (Dentex gibbosus) i zubačić konja (Dentex macrophthalamus). Inače, rod Dentex ima još pet članova koji ne obitavaju u Jadranu. Osnovna karakteristika svih riba iz ovoga roda su snažne čeljusti, s konusnim, zašiljenim zubima, od kojih se ističu veliki očnjaci.

Kralj panule

Najpoznatiji, narasprostranjeniji i najcjenjeniji, kako sa sportskog tako i s gastronomskog stajališta, je obični zubatac, ne samo u Jadranu nego i na Sredozemlju. Pored orade i brancina, on je najbolje što naše more nudi ribolovcima i sladokuscima. Kao i ostale ribe iz porodice Sparidae, odlikuje se visokim, bočno spljoštenim tijelom; usne su mu debele, a oči male, smještene visoko na glavi, prsna peraja je dugačka, srpolika, zašiljenih vrhova, dok su repne peraje snažne, dvokrake. Mladi primjerci su sivkasti s crnim pjegama po leđima, a u etapi sazrijevanja ružičasti. Odrasli su sivoplavi. Zubatac dostiže najveću dužinu od jednog metra, a težinu od šesnaestak kilograma. Uglavnom nastanjuje priobalje, po pravilu hridinasta ili mješovita dna i podvodna uzvišenja do nekih 200 m dubine, mada je najčešći na dubinama do 30 m. Zimi se zadržava dublje, a u proljeće i posebice ljeti prilazi obali, pa ga ima čak i na svega nekoliko metara dubine. Mlađi primjerci se kreću u manjim ili većim jatima, dok su stariji po pravilu usamljenici. Zanimljivo je da su neki primjerci hermafroditi (dvospolci). Mrijest se odvija od kraja proljeća do početka ljeta. Zubatac se hrani ribom i glavonošcima (lignjama, sipama). Iznimno je proždrljiv, brz i agresivan. Rasprostranjen je u istočnom Atlantiku, od Biskajskog zaljeva do Senegala i čitavom Sredozemlju, a u Jadranu ravnomjerno raspoređen.

Obzirom na njegovo stanište i način ishrane, osnovna metoda lova zubaca na sportski način je dubinsko panulanje (vuča) prirodnim ili umjetnim mamcima. U većini slučajeva koristi se prirodne mamce, prije svega živu iglicu, bukvu, uklatu itd., a i lignja je odličan mamac. Varalice su potcijenjene. Smatra se da na njih udaraju samo sitniji primjerci, što nije točno. Iako se, možda, ne mogu mjeriti sa živom iglicom, umjetni mamci su itekako učinkovitii, pogotovo vobleri, ali samo ako ih se spusti na dovoljnu dubinu. U klasičnom panulanju iz ruke, koje na našem primorju još uvijek prevladava, dubina od 15, 20 ili više metara postiže se postavljanjem većeg broja olova na osnovnu strunu. U posljednje vrijeme sve više ribolovaca prelazi na štap i down-rigger sustav s olovnim metkom na sajli i štipaljkom.

Zubatca se uspješno može loviti i iz usidrenog čamca, čekanjem na dnu. Mamac je živa ribica (špar, ušata, skakavica). Sistem može biti paternoster (olovo ispod mamca), koji je zgodan za obrasla dna jer mamac treba učiniti vidljivim, ali se koristi i onaj s klizećim olovom. Lov na živi mamac moguć je i s obale, na kamenitim terenima, najbolje na tihim, zabačenim mjestima.

Krunaš - kralj podvodnih uzvišenja

Zubatac krunaš dobio je ime po većoj izbočini - grbi na čelu. Nju, međutim, imaju samo odrasli primjerci, dok se oni manji odlikuju neuobičajeno dugačkim trećim i četvrtim zrakom leđne peraje (“antena”) dok su prva i druga šipčica sasvim kratke. Krunaš je sličan običnom zubacu osim po boji. S gornje strane je smeđecrvenkast, a dolje ružičast, zbog čega ga neupućeni ribolovci miješaju s pagrom, koji nikad nema grbu ni spomenute produžene šipčice. U Boki kotorskoj manje primjerke krunaša nazivaju “ama” što nema nikakve veze s pravom hamom (Argyrosomus regius), nekad ponosom Bojane i Neretve, a sada istrijebljene, niti s “lažnom” hamom.